Šibenski violinist Marko Ramljak: Svako poznanstvo i komunikacija s drugim kulturama oplemenjuje

Marko Ramljak glazbom se bavi od malih nogu. Violinu je počeo svirati kad mu je bilo 9 godina. Klasično obrazovanje u sviranju violine puno mu je pomoglo da se osmjeli i pronađe svoj glazbeni stil, ali tu je možda ključnu ulogu odigrala gitara, njegova druga ljubav. Osim suradnji s brojnim hrvatskim renomiranim glazbenicima poput Gibonnija, Matije Dedića, ali i stranim imenima poput makedonske legende Vlatka Stefanovskog, Ramljak je izdao i nekoliko solo albuma – Marko Ramljak (2004), Rebaltadura (2008) i Mindset (2015).

Nakon OFF Jazz&Blues festivala u Šibeniku, Ramljak je bio na turneji po Srbiji s Gibonnijem gdje je neočekivano bio gost na koncertu Vlatka Stefanovskog u Beogradu.

Na povratku je svratio u Bale na Last Minute Jazz Festival gdje je promovirao svoj novi album Mindset, a sljedeća stanica bila mu je Vela Luka gdje je nastupio sa svojim triom, Matijom Dedićem, Gibonnijem i Oliverom Dragojevićem.Ramljak, koji svoje slobodno vrijeme najviše voli provoditi u rodnome Šibeniku s prijateljima i obitelji, podijelio je s nama svoja promišljanja o glazbi, o vlastitu radu, ali i što voli slušati, koga smatra velikom nadom na hrvatskoj sceni i još mnogo toga.

Kad ste shvatili da je glazba Vaš „životni poziv“?

Teško je reći točno kad sam se odlučio baviti glazbom. Najvjerojatnije tamo negdje krajem osamdesetih godina kad sam prvi put poslušao album od Van Halena 5150. To me je toliko zarazilo da sam očajnički tražio ljude s kojima bih svirao i osnovao band. Počeo je rat pa je sve postalo dosta kompliciranije. Nisam odustajao mada je bilo tisuću razloga da prestanem i da se pokušam snaći u životu koji je postao nenormalan. Bila su teška vremena, ali entuzijazam me nikad nije napuštao. Sam sam pokušavao doći nekako do informacija. Ne mogu se točno sjetiti tko je bio taj lik koji mi je dao da pročitam par brojeva Džuboksa iz bivše SFRJ. Tamo je bilo sjajnih intervjua sa svjetskim zvijezdama s rock scene.To štivo bi me odvelo u neki paralelni svijet pa je bilo lakše podnijeti tadašnju ružnu realnost.

Od 1993. godine komponirate i radite na vlastitim pjesmama. Violinist ste, gitarist, kompozitor i pjevač. Iza sebe imate nekoliko samostalnih projekata koji su produkt suradnje s najvećim imenima hrvatske jazz scene. Vaš album Rebaltadura mnogi kritičari opisuju kao spoj ambijentalnog jazza, etno glazbe i jazzy rocka. Jeste li njime ostvarili svoje ideje i ciljeve? 

Ciljevi nisu sami po sebi rješenje za definiciju osobnog poslanja. Konstantno sam u istraživanju i traženju ljepote i ta ustrajnost je samim time cilj s kojim se služim da nađem nešto kod sebe što bi me trebalo iznenaditi. Takve stvari se znaju dogoditi pa ih vrebam ne bi li se dogodila ljepota. Kad se to dogodi, onda znam da sam započeo stvarati album kojem je prva pjesma već otprilike pokazatelj kakav bi koncept na albumu bio. To varira i nikad nije 100%, ali ideš dalje i to je važno. Rebaltadura je album gdje je dokumentirano kakav sam tada bio kao čovjek i kao glazbenik. Smatram da je moj zadnji album Mindset otišao dalje od Rebaltadure i to mi je drago. Ustrajnost i ljubav prema tome sa čim se želiš ponositi je vjerojatno put do kojekakvih otkrića koja ti govore koliko malo znaš iako možda u očima ljudi koji te poslušaju izgledaš kao da si neki jogi koji lebdi metar od zemlje, ali to u stvari uopće nije istina. Stvari su predivne samo onda kad su jednostavne koliko god one bile kompleksne.

Kako biste opisali i definirali svoj vlastiti glazbeni pravac i stil?

Teško mogu reći kakva je moja glazba. Ona se mora poslušati i nije “ispričljiva”. Mislim da je na drugima da vrše analize naročito kad se radi o subjektivnom mišljenju. Ja to nikad nisam radio. Ili ti je lijepo ili nije. Trudim se snimiti album kakav bih ja, da uđem u trgovinu, kupio.

Niz godina surađivali ste s Gibonnijem svirajući na njegovim studijskim albumima i live koncertima. Kako biste opisali Vašu prvu suradnju i što mislite da je, osim Vašeg talenta, bilo presudno da se ona nastavi?

Presudna je sama po sebi glazba koju Gibonni nudi da je se interpretira.Veoma mi se svidjelo to da imam slobodu unutar njegovog sadržaja koji mi se od početka suradnje do danas uvijek iznova svidi sa svakim pridošlim albumom. On je izuzetan kantautor i pjesnik. Uvijek me iznenadi, a znamo se već 16 godina. Njegovi tekstovi stvaraju slike. Čast mi je surađivati s Gibonnijem jer je istinit u tome što radi. On je jedan od onih pravih umjetnika.

Kao dvadesetogodišnjak preselili ste se u Južnoafričku Republiku gdje ste došli u doticaj s radom Kreesana Pillaya, a kasnije i s mnogim drugim velikim glazbenicima poput Manu Katchea i Pina Paladina. Jesu li ta poznanstva utjecala na Vašu daljnju glazbenu karijeru?

Obožavam raditi sa što više glazbenika, dogodilo se da su neki od njih prava svjetska imena. Veoma su jednostavni i praktični. Najvažnija im je pjesma i na koji način da joj pomognu. Svako poznanstvo i komunikacija s drugim kulturama oplemenjuje. Stjecanje što više takvih iskustava čini te boljim čovjekom i glazbenikom.

Što najviše slušate i koji su vam glazbeni uzori?

Jedino vrijeme koje imam je dok sam na putu u autu pa tada iskoristim vrijeme da poslušam nešto novo. Zadnje što sam slušao je novi album Scott Hendersona ”Vibe Station” i novi album ”Dave Weckl Acoustic Band”. Kad nema nikakvih noviteta obožavam ”Missouri Sky” od Pat Metheny&Charlie Haden.

Može li se živjeti od glazbe u Hrvatskoj? Što studenti Muzičke akademije mogu očekivati nakon završetka studija? Koje su najčešće prepreke s kojima se glazbenici susreću?

Uvijek sam mislio da otvorenost prema različitim idiomima pridonosi širenju svijesti i da ograničavanje ubija svaku šansu za rast samoga umjetnika, neovisno o tome je li školovan ili samouk. Ne bih se ograničavao isključivo na Hrvatsku jer u svijetu ima mjesta za sve nas. Prepreke su svugdje gdje ih sam stvoriš. Najbitniji je motiv, a on te vodi ka uspjehu. Strpljenje je nešto što se uči iz dana u dan i nikad ne možeš sa sigurnošću znati da će se tvojih ruku djelo nekome toliko svidjeti da ćeš imati 15 koncerata mjesečno. Nikad nisam očekivao nikakav uspjeh jer se u stvari radilo o samoj potrebi da stvaram i uživam u samom procesu nastajanja.

Imaju li komentari poput „Ostavi se gitare i primi se knjige“, koje ste vjerojatno tijekom odrastanja mnogo puta čuli, smisla? 

Ljudi danas više žude za sigurnošću, ali u konačnici ništa nije sigurno. Možeš samo ti biti siguran u sebe, da je to što radiš ispravno i da je ispunjeno ljubavlju, bez ikakve rezerve. Rezerva rađa plan B koji uglavnom nastaje utjecajem razuma. Pa nije valjda kriv razum ako nađeš ljubav svog života…

Koje mlade umjetnike na hrvatskoj sceni biste izdvojili?

Definitivno Šimuna Matešića i Filipa Novosela!

 

Izvor:x-ica.com

Komentiraj

komentara
Komentari objavljeni pod određenim korisničkim imenom nisu stav uredništva ili izdavača, pa ne snosimo nikakvu odgovornost za štetu trećoj osobi.