Don Dominik Škevin o Božiću

Bog u Božiću grli cijeli svijet

Slaviti Božić u vjeri

Postoje u životu lijepi trenutci, na koje se često vraćamo. Kada zapadnemo u teškoće  ta nam sjećanja pomažu  da krizu lakše svladamo. I u životu vjere postoje takvi trenuci. Jedan od njih je i Božić, slavlje rođenja Isusova. Mnogo je radosti vezano s ovim  slavljem. Isto tako i pravih doživljaja vjere. A veselje i radost rađaju se u nama kada smo u posjedu dobra ili kada se dobru tek nadamo. A ovo je dan kada nam se najveće Dobro sam Bog daruje na nama ljudima nezamisliv i neočekivan način.

Božić nam trajno govori o silnoj čežnji Boga za čovjekom  i čovjekovim spasenjem, ali i o čežnji čovjeka za Bogom. Božić kao slavlje, svetkovina i Božić kao stvarnost toliko je pun sadržaja, onog pravog istinskog, životnog, duhovnog, dubinskog sadržaja koji veseli i  čini da se osjećamo obogaćeni. Riječ Božja kroz biblijska čitanja  ovih svetih božićnih dana  posreduje nam ovo bogatstvo koje nam nudi sam Bog.

Crkva je u svojoj liturgiji počela slaviti Božić da izrazi svoju vjeru u Isusovo božanstvo. Na otajstveni sadržaj Božića utjecalo je i širenje manihejske hereze u IV. i V. stoljeću po Italiji, Francuskoj i Španjolskoj. Manihejci su  učili da  Sin Božji nije mogao biti pravi nego samo prividni čovjek. Crkva je na ovo odgovorila svojom vjerom kako je to izrazila u vjerovanju u kojem molimo: ”I utjelovio se po Duhu svetom od Marije djevice i postao čovjekom.” Danas na ove riječi u vjerovanju kleknemo i tako izrazimo svoje poštovanje i zahvalnost. A u zbornoj molitvi na dnevnoj misi Božića  molimo: “Udijeli nam dioništvo u božanstvu svoga Sina koji je rođenjem uzeo našu ljudsku narav”  “Uzeo” je precizni   izraz za utjelovljenje: trajno se sjedinio s tijelom, postao konkretni povijesni čovjek te i sada iz svog proslavljenog stanja ne prestaje biti pravi Bog i pravi čovjek.

Na Božić slavimo spomen na povijesni događaj o kojemu evanđelisti izvješćuju na vrlo naravan način. Oni nam Božje otajstvo pokušavaju približiti  ljudskim slikama, predodžbama i shvaćanjima. Pokušavaju nam razjasniti da nije riječ o nekoj maštovitoj poeziji ili o legendama, nego o zbilji Isusova rođenja, rođenja našega Otkupitelja i Gospodina. Nije to lak zadatak. Jer trebaju rođenje djeteta iznijeti tako da se vidi kako to dijete svojim obličjem i rođenjem je jednako  svakom  drugom djetetu i rođenje svakom drugom rođenju, ali da u tim činjenicama postoji i jedna duboka drugačija stvarnost koja nadilazi  ono ljudsko. Tu su  anđeli koji u zboru silaze pastirima u noći, pjevaju čudesnu pjesmu o povezanosti Božje slave i ljudskog mira na zemlji. A sve opet povezuju s rođenjem djeteta u štalici. Samim načinom prikazivanja te stvarnosti ukazuju na nešto više povezano s tim rođenjem. A mi kad obuhvatimo sve te elemente vidimo  u sve to zbivanje  uklopljenu istinu vjere, o Bogu koji nas je ne samo posjetio u tom djetetu nego  vezao sa sobom sve naše čovještvo i od tog trenutka biva s nama kao jedan od nas, a opet  ostaje veliki neizmjerni Bog. To je  u kršćanskoj vjeri sržno što ju čini drugačijom od svih drugih vjera i religija, kao putova do Boga, je upravo događaj u koji uranjamo u slavlju Božića. A tu tajnu zovemo Utjelovljenje.

Zato  slaviti Božić znači Isusu iskreno zaželjeti dobrodošlicu u naš svijet, u naše gradove i sela, u naše domove, u naše duše. Pristupiti mu osobno, pozdraviti ga, izraziti mu svoju radost što je s nama, reći mu da smo spremni učiniti što nam kaže i poći putem koji nas vodi.  Slaviti  Božić znači   zahvaljivati Bogu za ovaj veliki dar. A taj dar je On sam. No ne možemo zahvaljivati iskreno, ako nismo svjesni dara, koji nas je obogatio, koji nas želi i može usrećiti, učiniti veselim, radosnim.

Dok stojimo pred jaslicama u nama se rađa pitanje: ”Tko je taj dječak u jaslicama kojemu se ovih dana veseli kršćanski svijet diljem kugle zemaljske?’  I slušamo Riječ Božju koja nam daje jasan i siguran  odgovor.

Otajstvo Božića – Utjelovljenje Sina Božjega

Mi kršćani vjerujemo u jednoga Boga u tri Božanske osobe: Oca, Sina i Duha Svetoga. Tu nam je istinu objavio Isus, čije rođenje upravo slavimo. Otajstvom utjelovljenja Bog Sin se sjedinio sa  čovjekom svojim stvorenjem, ušao u njegov život i povijest, postao  vidljiv i opipljiv, ne prezrevši već uzvisivši tijelo koje je sam postao, te je bio čovjeku u svemu sličan osim u grijehu.

Novome zavjetu naziv Utjelovljenje ne nalazi se u tom obliku izravno, ali njegov sadržaj i podlogu za ovaj naziv nalazimo u  proslovu Ivanovog evanđelja: „I Riječ tijelom postade i nastani se među nama“ (Iv 1,14). Izraz Utjelovljenje prvi put upotrijebio je sv. Irenej Lionski u drugom stoljeću. Njom se  tako lijepo izriče središnja istina i otajstvo kršćanske vjere to jest ulazak vječnoga Sina Božjega  u ljudsku povijest. Vjeru otačke Crkve u otajstvo Utjelovljenja potvrdili su veliki koncili otačkoga doba: NicejskiEfeški, KalcedonskiDrugi i Treći carigradski te Drugi nicejski.

Utjelovljenje Sina Božjega znači uzimanje ljudskog života u cjelini. Događaj utjelovljenja Sina Božjega ne znači da je Isus Krist djelomično Bog i djelomično čovjek, niti je mješavina božanskoga i ljudskoga. Isus Krist je pravi Bog i pravi čovjek. On je Bog po naravi, a ne po posinjenju, on je istobitan s Ocem. Isus je i pravi čovjek s razumskom dušom, voljom i tijelom, koji su savršeno usklađeni s njegovim božanskim umom i voljom, a koji su mu zajednički s Ocem i Duhom Svetim. Isus Krist rođen je od Oca odvijeka po božanstvu te od Marije Djevice po čovještvu.

Proroci ga najavili kao Mesiju, Kneza mira, Emanuela

Prorok Izaija  u misi ponoćki govori o  dječaku koji će se  roditi,   na čijim plećima počivat će vlast, a ime  mu znači ”Knez mira”. On će biti jarka svjetlost onima koji u tmini hodahu. Njim se uvećava radost, umnaža veselje. Vjerujemo da je taj idealni i duhovni vladar Isus, koji  po poočimu Josipu potječe iz Davidove kraljevske loze i rađa se u Davidovu gradu Betlehemu.. ”Jer, dijete nam se rodilo, sin nam je darovan; na plećima mu je vlast. Ime mu je: Savjetnik divni, Bog silni, Otac vječni, Knez mironosni” (Iz 9,5).

Kraljevski će se dječak u vrijeme svoje vladavine u svemu oslanjati na Boga saveznika i zato će biti mudar kao Salomon, hrabar kao David i pobožan kao Mojsije.

I Mojsije ga je najavio. Prije svoje smrti rekao je narodu: ”Proroka kao što sam ja, iz  tvoje sredine, od tvoje braće podignut će ti Jahve Bog tvoj” (Pnz 18,15).

Treba dakle doći drugi Mojsije. Dali su mu ime Mesija tj Pomazanik Božji koji će se pojaviti da  izbavi narod, obnovi kraljevstvo Davidovo i uspostavi kraljevstvo Božje. On će ponoviti čudesna djela što ih je Bog po Mojsiju učinio.

Međutim, svojstva ovog idealnog vladara nije u potpunosti ostvario ni jedan kralj iz Davidove dinastije.  Izaijini  slušatelji vrlo su dobro znali da idealnog vladara među Davidovim kraljevskim potomcima nije bilo niti će biti. Za razliku od ratničkih vladara on vlada “u pravu i pravednosti od sada do vijeka” (Iz 9,6), a vrhovni garant njegove usrećujuće vladavine je “privržena ljubav Gospodina nad vojskama” (Iz 9,6). Sveopći mir koji će Bog udijeliti pod idealnim vladarom što ga je Izaija najavio nije djelo čisto ljudskog zalaganja. Ovaj idealni vladar iz Izaijine knjige za nas kršćane je Gospodin Isus po kojem nam je osvanula jarka svjetlost.

Nije samo Izaija naviještao njegov dolazak i opisivao njegov lik. Izaija je najopširniji, najkonkretniji. I to 8 stoljeća prije njegova dolaska. Najavio je da će se roditi od djevice, da će mu biti ime Emanuel to jest ”Bog s nama” (Iz 7,14; 9,5). Najjasnije proročanstvo o Isusu nalazimo u 53. poglavlju Izaije. To je posebno jasno proročanstvo: „Prezren bješe, odbačen od ljudi, čovjek boli, vičan patnjama, od kog svatko lice otklanja, prezren bješe, odvrgnut. A on je naše bolesti ponio, naše je boli na se uzeo, dok smo mi držali da ga Bog bije i ponižava. Za naše grijehe probodoše njega, za opačine naše njega satriješe” (Iz 53,3-7). Zaharija: ”Ponizan jaše na  magaretu, mladetu magaričinu” (Zah 9,9).  Mihej da će se roditi u Betlehemu. Psalam 22 ”Probodoše mi ruke i noge dijele među sobom haljine moje  i za odjeću moju bacaju kocku” (Ps 22, 17-19.“ Prorok Danijel u poglavlju devetom govori o vremenu kada će se pojaviti Mesija. Zaharija proriče probadanje boka Mesijina. Nisu ovo sva proročanstva o Mesiji. Ali ova iznesena pokazuju da se sve ovo ispunilo  na Isusu iz Nazareta. Na onomu Isusu koji leži pred nama u jaslicama kao malo dijete. Evo odgovora na pitanje tko je onaj koga slavimo, kome se radujemo.

Dobrostivost i čovjekoljublje Boga našega

Sve što smo rekli čini sadržajnu vjersku sastavnicu rođenja Isusova. A ono što to nama konkretno znači i kako ulazi u naš život, našu dušu,  u našu sadašnjost i budućnost sažeo je i izrekao sv. Pavao

u dvije riječi :”Kad se pojavila dobrostivost i čovjekoljublje Spasitelja našega Boga…”(Tit 3,3).

Dobrostivost i čovjekoljublje su te dvije riječi. Dobrota Boga i istina da Bog ljubi čovjeka. To je tajna Božića. Temeljna je poruka Božića i  cjelokupne objave je da Bog  ljubi čovjeka.

Ovo znači da je Dječak iz Betlehema  neopozivi dokaz Božje ljubavi prema svim ljudima. S Božje strane nema više Židova, pogana, naroda objave i onih kojima je objava uskraćena. Svi su miljenici Božji, jer ih Bog zaista ljubi u svome Sinu koji je čovjekom postao.

Ta ljubav se posebno  i najprije ogleda u daru života i smislu koji je Gospodin dao našemu životu. Stvorio nas je da s nama podijeli svoju neizmjernu, božansku sreću kroz svu vječnost.  Podijeliti sreću, drugoga učiniti sretnim, to je izraz prave ljubavi. U Božiću to  se ostvaruje na vidljiv, opipljiv i našim  osjetilima  pristupačan način.

Bog voli čovjeka. I to ne nekoga tamo negdje, nego tebe, mene osobno ovdje i sada. To je istina naše vjere koja je za nas toliko temeljna, a isto tako toliko lijepa, da nam ne samo uljepšava život nego mu daje temelj, čvrsto tlo, usmjerenje, smisao, radost, snagu za življenje, posebno podnošenje patnje. Tako sam naziv Božić, mali Bog podsjeća, da je blagdan Božića evanđeoska škola ljudskosti i čovječnosti. Iz njega struje kasnije uočljive sve kršćanske vrline.

Ono što treba posebno i čvrsto vjerovati je upravo to da nas Bog voli. A toj vjeri na putu su  bolesti, nevolje i nedaće svake vrste. One dovode u sumnju Božju ljubav. Ali to mogu biti i često jesu   poticaji na dublju vjeru.  Uza sve to ostaje istina da  nismo dovoljno povjerovali da nas Bog voli i da nam ta stvarnost ne daje onu snagu koju u sebi ima, baš zbog naše slabe ili recimo tako plitke, površne vjere. Bez te duboke vjere u Božju ljubav osjećano se nesigurni, ranjivi, u strahu od svega i svačega, osamljeni, napušteni Kao oni koji lutaju ovim svijetom ne znajući što bi sa sobom, a i sa drugima. Puni nemira i sumnji u sebi.

Čovjek koji u Božju ljubav istinski povjeruje u sebi je miran, staložen, jak, veseo, s pogledom naprijed u budućnost, pun nade. Sv. Pavao nam je dao uvid kako se osjeća onaj koji istinski povjeruje u Božju ljubav, kad u pismu Rimljanima kaže: ”Tko će nas rastaviti od ljubavi Kristove? Nevolja? Tjeskoba? Progonstvo? Glad? Golotinja? Pogibao? Mač? U svemu tome nadmoćno pobjeđujemo po onome koji nas uzljubi. Uvjeren sam doista: ni smrt ni život, ni anđeli ni vlasti, ni sadašnjost ni budućnost, ni sile,  ni dubina ni visina, ni ikoji drugi stvor neće nas moći rastaviti od ljubavi Božje u Kristu Isusu Gospodinu našem….U svemu tome nadmoćno pobjeđujemo po onome koji nas uzljubi” (Rim 8,35-37). To sve može jaka vjera u Božju ljubav prema nama.

Ta ljubav  postala je tijelo u osobi Isusa Krista, postala naš Božić, mali Bog, blizak Bog i daruje nam se neprestano, a ove dane božićnog slavlja želi nas zagrliti i k sebi privući, darovati nam se i obogatiti nas. Bog je u Isusu postao ne samo suputnik već i supatnik ljudske povijesti, naš brat. Pozvao nas  je  u najintimnije srodstvo i svaki kršćanin ima pravo osjećati se članom Božje obitelji.

Isus k tome  otkriva Božji plan s ljudima: ”Hoću da i oni koje si mi dao budu gdje sam ja, da i oni budu sa mnom: da gledaju moju slavu.”( Iv 17,24a).  Božić govori o Bogu da on ljubi čovjeka i želi ga u Isusu prigrliti kao Otac. To postižu oni koji Isusa prihvate vjerom i životom: ”Onima koji ga primiše podade moć da postanu djeca Božja.” (Iv 1,12).

Rodivši se kao čovjek, dao je nama  prigodu  da se rodimo od Boga. Prema tom činu trebali bismo  usmjeriti cijelo svoje življenje. Nastanio se među nama, kako bismo se mi mogli nastaniti u blaženstvu samoga Boga. Vidjeli smo slavu njegovu na zemlju kako bismo je, ne samo gledali na nebu, nego kako bismo bili njezini dionici, to jest kako bi on mogao nas gledati u svojoj slavi kojom nas je već sada obasuo.

U Isusu  Bog je zauvijek zavolio ljude. Ta ljubav očitovat će  se kroz istinsku poslušnost  nebeskom Ocu.  Mirit će ljude s Bogom i jedne s drugima. Proglasit će djecom Božjom prave mirotvorce poistovjećujući se sa svima koji mir donose i čuvaju. On je sveopći mirotvorac i sveopći Spasitelj. Za razliku od nametnutog rimskog mira, koji su uspostavljali i čuvali generali, Isus sveopći mirotvorac preobražava ljude iznutra; otvara ih za Boga i jedne za druge; čini da jedni druge prihvaćaju kao braća i sestre u znak poniznog i zahvalnog prihvaćanja vlastite ovisnosti o Bogu. To slavimo u slavlju Božića, a i cijeloj crkvenoj godini svaki dan. To mislimo kad jedni drugima uz stisak ruke želimo sretan Božić.

Može li se jasnije odgovoriti na pitanje tko je novorođeni u jaslicama. Bog  koji je postao čovjekom i u činu utjelovljenja i rođenja po Sinu i u Sinu grli cijeli svijet.

Neka stoga slavlje B0žića bude dan i kad slavimo i svoje rađanje za nebo, za život djece Božje. Neka to bude ne samo izvanjska proslava, nego proslava našega duha, proslava iznutra, jer smo se suobličili otajstvu Boga živoga i utjelovljenoga. Krist je svojim rođenjem  označio da su se nebo i zemlja ponovno neraskidivo dotaknuli u njegovu životu, i nama  omogućuje da i mi to iskusimo i u tom međusobnom ispreplitanju neba i zemlje ostanemo.

Zahvalnost Bogu za ljubav koju nam je očitovao u svome utjelovljenom Sinu iskazujemo ako razumno, pravedno i pobožno živimo u sadašnjem svijetu. Zapamtimo ove 3 riječi: razumno, pravedno i pobožno. Ovaj ulomak iz drugog čitanja  na misi ponoćki potiče nas da iščekujemo i drugi, konačni dolazak Kristov. Bog želi rasvijetliti sve naše mrakove i pomoći nam očistiti našu osobnu »štalu« i »štalu« svijeta. Zato mu dopustimo da se u nama rodi, kako bi sve što je tamno postalo svjetlo; sve što je prljavo čisto; sve što je hladno zagrijano nesebičnom, sveobuhvatnom ljubavlju. Bog se želi roditi u nama za nas, da nas oslobodi od tamnice unutarnjih neurednosti, prisila i rastrganosti kako bi nas obasjala »slava Gospodnja«.

Vjerujemo da smo Boga shvatili ozbiljno. U Božiću i u cjelini života. Izabrali smo život po njegovu Evanđelju, njegovu nauku. No uza sve to može se i nama dogoditi da dovoljno ne povjerujemo da nas On ljubi, pa da nam onda teškoće i patnje unesu nemir, neraspoloženje, pa čak i pomutnju u naša srca i dovedu u sumnju Božju ljubav.  Naravno da u naša srca ne može stati sva sreća koju Bog u sebi ima, a nama je namijenio. Onoliko koliko je mi možemo primiti On će nam dati. Jačini naše vjere odgovara i stupanj naše ljubavi. A sposobnost svoje ljubavi možemo povećati.  To činimo svojim  nastojanjem, usavršavanjem, razvijanjem svoje duhovnosti, da u naše srce može stati više božje sreće.

Jer velik je nedostatak a ujedno i vrlo velika šteta ako doista duboko ne povjerujemo da nas Bog voli, da smo mu važni, da o nama vodi brigu, da nas drži za svoje, pomaže na  brojne i razne načine, da ispred nas uklanja prepreke na koje bismo mogli naići pa se ozlijediti. A i mi ga ponekad možda prisiljavamo da upotrijebi s nama i bolne metode samo da nas zaštiti i sačuva za sebe i našu vječnu sreću. A mi smo skloni to tumačiti upravo obrnuto, da nas On ne voli i da mu nismo važni. A svemu je kriva nejaka vjera u njegovu ljubav.

Slavlje Božića danas

Kad s jedne strane shvatimo zbilju Božića i dubinu otajstva koje u sebi skriva, a s druge strane pogledamo koje se ozračje  stvara oko nas (prigodom slavljenja Božića), u našem bližem i širem okruženju, različitim sredstvima i putovima, vidimo raskorak između onog što vjernik za Božić može i treba doživjeti i onog što mu se izvana želi nametnuti. To nametanje puno je duhovne praznine, a Božić je upravo suprotno tome ispunjen do vrha Bogom. Kako bi bilo katastrofalno da osjetimo samo ovaj vanjski ugođaj, a zanemarimo ili zaobiđemo onaj istinski i stvarni. Zato smo pozvani da se odupremo tom nastojanju  da se slavlje Božića skrene s pravog puta, i da u jaslicama vidimo sve figure, samo Isusa ne vidimo, jer je malen, zapravo najmanja figura, jer nam je došao u liku maloga djeteta. Bog se učinio malenim kako bismo Ga mi mogli shvatiti, prihvatiti i ljubiti. Gospodin i Spasitelj  svojim utjelovljenjem poručuje da su svi ljudi miljenici Božji. Doživimo ovih svetih dana upravo ovu puninu kojom zrači Božić. Miljenici smo Božji i zato smo sretni, pa zato i  dijelimo svoje obogaćenje jedni s drugima kroz božićno čestitanje

Božićno darivanje

Slavljenje Božića postalo je znakom naše civilizacije. Jer Božić je povijest koja je dio naše kulture i tradicije. Ali da bi se shvatio događaj Isusovog dolaska na ovaj svijet treba imati vjeru i ljubav prema Isusu. Jer ljudskom rodu poklonjen je Božji Sin. Iz čiste ljubavi Bog nam daruje Sina. Taj dar nitko nije zaslužio, nitko ga nije dostojan, a ipak je svima dan. Kršćanin ima pravo na znakove ljubavi i pažnje prema onima koje voli upravo na Božić.  Zato postaje dar drugome, jer sam dobiva  najvredniji mogući poklon kojim mu je posvjedočena najveća ljubav. Iz tog Božjeg dara nama, raširila se lijepa praksa da baš za Božić  darujemo jedni druge te tako božju ljubav koja se nastanila u nama prelijevamo dalje u svoje bližnje, najprije najmilije, a onda i sve dalje posebno one najpotrebnije.

Svjedoci smo u što se ova lijepa praksa pokazivanja ljubavi prema drugima u obliku dara prometnula. U materijalizaciju Božića, bjesomučna kupovanja nasuprot svih onih koji žive uboštvo Betlehema danas, tu oko nas. To naličje Božića za kršćanina jest i bit će ne mala opasnost. Moći ćemo tome doskočiti, ako slavljenje Božića shvatimo kao susret s Kristom. Ali susret s Kristom i u svojoj braći. To će nam uvijek biti  razlog istinske i prave radosti. Radost, rođena iz susreta s Kristom širi se, jer je nesebična. Ona izbija iz cijeloga našeg života prerastajući u navještaj i svjedočenje. Budući da smo u vjeri vidjeli i susreli novorođeno Dijete, koje nas je ispunilo svojim svjetlom, ne smijemo ušutkati svoju radost, nego o njoj svjedočiti, poput pastira koji su, vraćajući se iz špilje, svima naviještali ono što su vidjeli, čuli i doživjeli (usp. Lk 2,20).

Kad je slavljenje Božića u pitanju uvijek ostaje opasnost da ostanemo na prividu, idili. Jer tko se ne bi radovao djetetu, njegovu rođenju i ulasku njegovu u obitelj. Ostanemo li samo na tome riskiramo da nam bitno promakne, a ostane samo sporedno.

Svaki Božić,  nova nam je prilika da rastemo u vjeri da nas Bog voli i da na tom temelju gradimo svoj život u svakidašnjici. Tako će se Božić nastavljati u našoj radosti, roditi jakošću i snagom toliko potrebnom u životu. Sve ostalo može biti dobrodošlo, ali je sporedno i bez ovoga nije ono pravo.

Svim čitateljima od srca  želim sretan i blagoslovljen Božić.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Komentiraj

komentara
Komentari objavljeni pod određenim korisničkim imenom nisu stav uredništva ili izdavača, pa ne snosimo nikakvu odgovornost za štetu trećoj osobi.