‘Odaberi posao koji voliš i nećeš morati raditi nijedan dan u svome životu‘
Konfucije
S osamnaest godina se nađemo na životnom raskrižju na kojem donosimo odluku koja će nam obilježiti život – biramo svoje buduće zanimanje, biramo ostatak svojeg života. Dovoljno smo odrasli da izađemo na glasovanje, ponosni vlasnici osobne iskaznice koja nam otvara ‘svijet velikih i ozbiljnih ljudi’ i dovoljno odrasli da znamo što želimo raditi ostatak svojeg života. Ili ne. Veliki je broj onih koji se nakon nekoliko mjeseci ili godina pitaju ‘jesam li pogriješio’ i ‘hoće li me ovaj posao ispuniti’. Studirati nešto što istinski voliš, veseliti se novim znanjima i u konačnici raditi posao zbog kojega se nećeš osjećati da radiš pokazatelj je da smo s osamnaest godina ipak bili dovoljni odrasli.
Tonka Jukić, studentica četvrte godine Kineziološkog fakulteta u Zagrebu to može reći jer s godinama je samo potvrdila odluku koju je donijela na kraju srednjoškolskog obrazovanja.
Ova lajava Dalmatinka, kako za sebe kaže, oduvijek je imala afinitete prema ovom fakultetu.
– Kako je vrijeme lagodnog srednjoškolskog života odmicalo, afiniteti su se samo pojačavali. Jednostavno su sport i aktivnost za mene uvijek predstavljali ispunjenje i zadovoljstvo, te je samim time i moj izbor ovog fakulteta sasvim logičan slijed događaja. Kao mala garava cura više sam voljela nabijati loptu i razglabati o nogometu sa muškim čoporom nego pričati o klasičnim ‘ženskim temama’. Moj nemirni duh mi nije dopuštao odabir zanimanja u kojem bi morala bit statična, te me od pomisli na sjedenje u uredu hvatala jeza. Dio mojih najmilijih je smatrao da upisom ovog fakulteta tratim svoje potencijale, ali su mi uvijek bili bezrezervna podrška. Odličan uspjeh na fakultetu, moje zalaganje i odricanje ih je tokom godina uvjerilo da je ovo pravi izbor za mene. Kako godine odmiču nestale su sve moje dvojbe i zaista uživam u studiranju i mogućnostima koje ono nudi – priča nam simpatična Šibenčanka koja je uvijek u pokretu.
Slobodnog vremena ima na kapaljku i nastoji ga maksimalno iskoristiti, što i uspijeva zahvaljujući višku energije zbog kojeg ne zna mirovati.
Fakultet, praksa, posao i prijatelji, Tonka je našla idealnu formulu kako to sve izbalansirati da niti jedan segment njezinog života ne pati.
– Jako sam društvena i u cijeloj strci mi najviše nedostaju prijatelji pa nastojim bar dio slobodnog vremena iskoristiti za druženje. Ostatak otpada na učenje, dobru knjigu ili film. Uh, ne smijem zaboraviti Sportske i espresso. Psihički je jako zahtjevno živjeti ovakvim tempom, ali kada nešto volite onda svo odricanje postane lakše. S diplomom u ruci će se lakše disati – nastavlja Tonka.
Tonka je krenula odrađivati praksu godinu dana prije svojih kolega, kod jednog od naših najvećih stručnjaka iz područja kondicijske pripreme budući da se na fakultetu i opredijelila za smjer Kondicijske pripreme sportaša. Odraditi praksu da se samo odradi kod Šibenčanke nije pravilo jer smatra da je ona jedini način da se ‘knjiško gradivo’ vidi na djelu što je od iznimne važnosti za učenje i napredak. A u ovom poslu učenje nikada ne staje.
– Vidjeti vrhunske sportaše na djelu i asistirati u njihovom procesu kondicijske pripreme je neprocjenjivo iskustvo. Nažalost, zbog fakultetskih i poslovnih obaveza ne stižem više odlaziti na praksu ali se nadam da ovo nije kraj naše suradnje. To bi bio velik korak prema naprijed.
Šibenčanka uz fakultet i radi u teretani, a upravo joj taj posao daje priliku da živi svoj san.
– Kroz njega se istinski ostvarujem u svakom pogledu tako da na njega više i ne gledam kao na neku obavezu. Omogućava mi upoznavanje i suradnju s ljudima kojima sam se divila. Osim zadovoljstva jer radim ono što volim, poslom svojim roditeljima olakšavam financiranje studiranja. Uvijek su bili uz mene i podupirali me te osjećam veliku odgovornost da im dokažem da svo odricanje nije bilo uzalud. Često im se zahvalim na svemu jer smatram da ni oni nekad nisu svjesni koliko mi to znači.
Velika većina ljudi bi me opisala brbljavom i društvenom. Zbog toga rijetko ostanem nezamijećena pa moje znanje mora bit uvijek na nivou i moram u njega konstantno ulagati. Kroz posao sam stekla jako puno divnih poznanstava od kojih su neka prerasla i u prijateljstvo. Posebno me inspiriraju oni ‘mali, obični ‘ ljudi koji se bore sa svakodnevnicom i obvezama, te uz sve probleme pronalaze načina promijeniti sebe i postati bolji i zdraviji ljudi.
Buduća kineziologinja zajedno s kolegama, u sklopu osvješćivanja ljudi o važnosti kretanja i vježbanja, sudjeluje na brojnim događanjima i akcijama, a kao najdraže izdvaja Olympic day i Wings for life. Olympic day u organizaciji HOO okuplja djecu iz cijele Hrvatske i potiče među tom najranjivijoj skupinom sport i aktivnost.
– Kada se sjetim svojeg djetinjstva srce me zaboli kada vidim da se danas djeca više ne druže nego vise po kompjuterima, da moje igralište na ulici propada, te mi takve manifestacije vraćaju vjeru da još ima nade da se stvari promijene. Wings for life je utrka koja u isto vrijeme započinje u cijelom svijetu, a trkači su ujedinjeni u misiji skretanja pažnje na ozljede leđne moždine i pronalasku lijeka. Kad vidim da na utrci sudjeluju ljudi u kolicima i s raznim oštećenjima, uvijek se zamislim i zahvalim Bogu na zdravlju. Ta utrka me uvijek podsjeti koliko sam zapravo sretna jer imam ono najvažnije – ZDRAVLJE. Svi problemi koji su me do tada mučili postanu ništavni i nit jedna prepreka više nije nepremostiva – svjesna je najvažnijih stvari u životu koje svi mi zaboravimo jer smo okupirani sitnicama koje nam se čine najvažnijima na svijetu.
Tonka već sad s 23 godine radi ono što želi i nema nekih posebnih želja za budućnost osim napretka i podizanja svega na viši nivo. Ulagati u sebe i svoje znanje na seminarima i radionicama kompetentnih stručnjaka, te dobit još neke certifikate su glavni planovi.
– Ako je osoba voljna uložiti svoje vrijeme i novac u proces onda trener mora bit svojim znanjem na razini zadatka jer ljudsko tijelo nije igračka. Pogotovo ako radi s vrhunskim sportašima. Zbog toga je ulaganje u znanje putem seminara i radionica kompetentnih stručnjaka glavni plan za budućnost. Za neke od njih je već sad krenula štednja. Sve ostalo će uz trud i zalaganje doći – ispričala nam je Tonka koja objašnjava da trener uz to što pokazuje vježbe u isto vrijeme mora bit i psiholog i animator.
Ljudi su različiti i ne može se svakome pristupiti na isti način, ali formula za svakoga postoji, samo je bitno otkriti je.
Tonka broji veće nekoliko godina staža u Zagrebu i nismo propustili pitati kako se jedna Dalmatinka tu snalazi.
– Dalmatinka u Zagrebu. Uhh. Neznam što da vam kažem. Ne bih htjela bit licemjerna, žaliti se i pljucati po gradu punom mogućnosti u kojem sam krenula ostvarivati svoje snove kao neki. Nemam nikakva loša iskustva, dapače čini mi se da Zagrepčani vole lude, lajave Dalmatince jer ih malo drmnemo iz njihove sjevernjačke suzdržanosti. Ali Šibenik je moja rodna gruda, svaka moj stanica gravitira prema jug, moru, familiji. Naravno da bih voljela živjeti u Šibeniku, no za sada je zbog posla ostanak u Zagrebu jedina opcija, ali ni povratak doma jednog dana nije isključen, bar bi srce bilo na mjestu.
Kada smo Tonku zamolili za razgovor istaknula je da je ona samo jedna od brojnih studenata iz Šibenika koja je uspješna na fakultetu i da se zbog toga ne želi stavljati u prvi plan i ‘iskakati iz paštete’.
– Ja sam samo jedna od mnogih šibenskih studenata koji postižu uspjeh na fakultetu i imam osjećaj odgovornosti uputiti apel vladajućima u Šibeniku da pojačaju napore kojima bi nam omogućili povratka. Naše znanje i trud bi trebali bit ulagani u rast i razvoj Šibenika jer je to jedini dobar temelj dugoročnog napretka grada i zajednice.
Mladi, uspješni i pozitivni ljudi su ti koji bi trebali svakodnevno ‘iskakati iz paštete’ i zauzimati medijski prostor. Oni vraćaju vjeru u budućnost i pokazuju da se ipak možemo nadati boljem svijetu jer ipak ‘na mladima svijet ostaje’.
foto: privatni album/Petar Starčević
