Šibenski dogradonačelnik Danijel Mileta i Matija Bumbak, pročelnik Upravnog odjela za gospodarstvo, poduzetništvo i razvoj, prošli su četvrtak otputovali u Kinu, zemlju svile, zmajeva i zanimljive gastronomije.
Mileta i Bumbak sudjeluju na trotjednim poslovnim seminarima za strane dužnosnike iz poslovnog svijeta, a iako su im dani isplanirani, te predavanja i poslovni dio dana traje do 17h , vremena za razgledavanje ima.
Nakon napornog puta koji je započeo čekanjem kineskog aviona u Beču i devetosatnim letom u tijesnim sjedalima do Pekinga, dočekalo ih je predavanje sat vremena po dolasku tako da su jet-lag odradili stoječki. I stoički, nadodat ćemo.
– Dočekao nas je direktor edukacijskog centra pri kineskoj trgovinskoj komori, a na predavanjima smo upoznali direktore iz CRRC-a, proizvođača željezničkih i metro kompozicija, koji su se pohvalili da su upravo dobili posao za opskrbu vozilima Bostonskog metroa u SAD-u. Matija i ja smo, pak, dobili kompletan uvid u njihov proizvodni pogon te način na koji su razvijali sustave od sredine prošlog stoljeća naovamo. Jučer i danas su nas odveli do tvornice svile te pokazivali proizvodni proces, odnosno objašnjavali sektor proizvoda od bisera, po kojima su poznati – kazao nam je Mileta koji je osim poslovnog segmenta puta, spomenuo i onaj ‘turistički’.
Posjetili su kazalište u kojem su odgledali fascinantnu gimnastičku predstavu zbog koje ljudi dolaze u Peking iz svih dijelova Kine. Kineska gastronomija je poznata po raznovrsnosti, intezivnim mirisima i okusima, ali i ponekim ‘namirnicama’ koje u Europi ne bi baš dobro prošle. U njihovoj ponudi se nalaze zmije, žive hobotnice, ali i psi. Hoće li se odvažiti i probati nešto od toga ili su neke stvari ipak apstraktne, pitali smo Miletu.
– Ponekad nas je strah pitati što jedemo, ali to je dio uzbuđenja. Bili smo se oboružali raznim tabletama, ali ni meni ni Matiji do sada nisu trebale. Naravno da ćemo kušati što više različite hrane, u tome se Matija i ja poprilično slažemo, za razliku od kolega iz Afrike, Azije i s Bliskog istoka, s kojima dijelimo predavaonicu i koji uglavnom traže svoju domicilnu hranu – kaže nam.
Posljednji tjedan boravak provest će u obilascima proizvodnih pogona izvan Pekinga pa bi tu mogli vidjeti drugačiju Kinu, onu koja se razlikuje od jednog megapolisu od 24 milijuna stanovnika.
– U međuvremenu ćemo kontaktirati nekoliko naših ljudu koji žive u Pekingu, kako bi dobili dodatne informacije – kaže nam Mileta koji je, kao i njegov suputnik, jako dobro prihvatio cjenkanje kao obavezni dio trgovine u Kini.
A brada? Malo je neobično, ali za Kinu se isplatilo. Brada će narasti, a u Kinu se ne ide svaki dan.
