Milan Matičev jedinstveni je umjetnik – sve što mu mašta zamisli, njegove ruke stvore. U obiteljskoj kući na Meterizama njegov je stvaralački raj, u kojem nastaju fascinantne makete jedrenjaka, od drveta ili žice, reljefne slike, a u dvorištu je fontana koju je sam izradio od betona. Kao da to nije dovoljno, u posljednjih godinu dana bavi se izradom vjernih replika puški i pištolja u potpunosti od drveta, toliko vjernih da je nebrojeno puta u zabludu doveo vlastite prijatelje koji su bili uvjereni da se radi o originalnim komadima. Svaki od tih pištolja i puški da se sastaviti i rastaviti kao pravi, svi mehanizmi rade, razlika je samo u tome što ovima nikoga ne možete ozlijediti.
– To oružje sam počeo izrađivati jer primjećujem da su mnogi ljudi nakon rata zadržali svoje, ali to je opasno, uvijek netko može nastradati. Zar nije ljepše imati ručno izrađenu repliku koja nikome ne može nauditi – pita se Matičev.
SAMOUKI UMJETNIK
Slika, rezbari i stvara od malih nogu. Nikada se nije formalno obrazovao na polju umjetnosti, u potpunosti je samouk, a po struci je finomehaničar, što je i radio do početka Domovinskog rata u koji je otišao dobrovoljno. Cijeli je rat proveo u pričuvnom sastavu policije u Šibeniku, a danas je jedan od rijetkih u gradu koji ima dozvolu policije za obijanje brava. Točnije, oni zovu njega kada treba ući u stan ili vozilo, zbog čega za sebe u šali kaže da je provalnik s dozvolom.
Matičev je po prirodi izuzetno skroman čovjek, i sam kaže da ne voli previše istupati u javnost, ali ono što krije u svoja četiri zida svakoga će ostaviti bez daha. Neki radovi, osim umjetničke, imaju i uporabnu vrijednost. Recimo, od stare je motorističke kacige, kada je prestao voziti, napravio mini bar koji je skrio u – jedrenjak.
– Ni sam ne znam koliko sam kroz godine izradio jedrenjaka i brodova, ne zna im se broj. Ja to radim za svoj gušt, iako su postojale neke prodajne izložbe, to ne radim radi zarade. Uostalom, takvo je što teško naplatiti. Sam materijal nije preskup, i uspijevam ga relativno lako nabaviti, ali sav rad i trud ne znam kako bih naplatio. Neka to ostane mojoj djeci i unucima kao ostavština, neka vide čime im se djed za života bavio, a i za pedeset godina ovi će jedrenjaci imati još veću vrijednost negoli je imaju sada – prepričava skromni Matičev.
Neke je, kaže, poklonio kao vjenčani poklon, rijetki su se prodali, a većina i danas krasi zidove i stalaže njegova doma. Objašnjava nam kako se makete jedrenjaka ne smiju čistiti od prašine, i to su jedini ukrasi kojima je postupak održavanja takav, što izluđuje njegovu suprugu.
Budući da radi za dušu, radi polako, detaljno i precizno, i tada se potpuno isključi od vanjskog svijeta. Kada završi, nekoliko minuta promatra djelo svojih ruku sa svih strana, proučava ga, a zatim ostavi po strani i zaboravi, kao da ga nikada nije niti radio.
DUŽDEVA GALIJA
Iako je teško odrediti koji je od njegovih radova najfascinantniji, jer svaki je od njih remek-djelo čiji bi se vjerni detalji mogli proučavati satima, najviše smo se zadržali razgovarajući o duždevoj galiji iz 17. stoljeća. Zna gotovo cijelu njezinu povijest: graditelj joj je bio Francesco Guardi, a sudbina joj je zapečaćena 1979. godine, kada ju je Napoleon dao zapaliti, kako kaže, radi ‘mira u kući’ jer je gotovo cijela bila obložena zlatom za kojim su se mnogi polakomili. Za izradu ove fascinantne galije trebalo mu je, kaže Matičev, oko dvije godine predanog rada.
Nacrte za brodove i jedrenjake skupljao je dok je plovio. U svakom bi gradu obišao muzeje i tražio nacrte prema kojima je radio, a putovala su kasnije i njegova djela. Ljudi koji su imali prilike vidjeti njegove radove redom bi od oduševljenja ostajali bez teksta.
Prepričao nam je zanimljivu anegdotu koja uključuje njegove radove i prelazak granice. Naime, njegova je kćer, koja živi u Njemačkoj, sa sobom odnijela neke makete. Prije negoli se uputila, u Muzeju grada Šibenika tražili su savjet kako bezbolno riješiti prelazak granice i prikupili su potrebnu dokumentaciju koju su i ovjerili kod javnog bilježnika – ništa se nije prepustilo slučaju. Međutim, kada su došli do njemačke granice, nastao je zastoj i kaos upravo zbog tih jedrenjaka. Okupili su se carinici, proučavali makete, i tvrdili da ne mogu proći granicu s njima. Čak su se, smije se Matičev, međusobno dogovarali tko će koju uzeti sebi kada ih zaplijene. Sve dok kćer carinicima nije pokazala sve papire i tako riješila zavrzlamu koja je nastala.
U Njemačku su otišle i neke njegove slike, točnije setovi slika koje je naručio prijatelj njegove kćerke, inače doktor.
– Prvo sam mu napravio set od šest slika kroz koje se provlačio motiv jedrenjaka. Kada je to primio, ostao je toliko oduševljen da je zatražio još jedan set, ovog puta na temu džungle. Posudio sam od susjeda enciklopediju o divljim životinjama kako bi znao koje da smjestim u džunglu na svojim slikama – smije se Matičev.
Uz sve već navedeno, ovaj samozatajni umjetnik izrađuje i povijesne sablje i mačete i o svakoj od njih može ispričati priču – tko ih je koristio, u kojem razdoblju i zašto. Kao uostalom i o svemu ostalom što radi. Povjerio nam je i da mu je jedan poznanik natuknuo kako bi njegova loza Matičev mogla biti potomak Jurja Dalmatinca, jer je njegovo prezime u prošlosti navodno bilo Dalmatičev, a taj bi detalj mogao objasniti i količinu talenta s kojom raspolaže.
Iako ne voli pretjerano pažnju javnosti, otkrio nam je kako dogodine planira napraviti izložbu u suradnji sa 113. šibenskom brigadom za njihov dan, na kojoj će izložiti svoje radove, replike pušaka i pištolja. Do tada, nastavlja raditi sa sebe i svoju obitelj, kao zalog za bolju i sretniju budućnost.
