Originalni suvenir nekog kraja danas je teško naći – gotovo su sve suvenirnice preplavljene jeftinim sitnicama ‘made in China’. Kupovna moć prosječnog turista sve je niža, pa se rijetki uopće odlučuju za kupovinu suvenira – uspomene na godišnji odmor uglavnom se čuvaju na hard diskovima kompjutera u vidu fotografija. Tako su nam barem ovog ljeta posvjedočili prodavači i vlasnici suvenirnica po gradu. Ipak, još uvijek ima ljudi koji bi za originalni suvenir izdvojili određenu svotu novca, a pametno odabrani suveniri mogu imati itekako važnu ulogu u brendiranju turističke destinacije.
Kada bi morali izdvojiti tri stvari po kojima bi Šibenik mogao biti prepoznatljiv u svijetu, bili bi to šibenski botun, bagatin i šibenska kapa. Sva se tri predmeta izrađuju ručno i pričaju priču o bogatoj šibenskoj povijesti, ali među njima najprepoznatljivija je vjerojatno šibenska kapa. Obilježja su joj varirala kroz povijest, u prošlom se stoljeću ustalila u narančastoj boji s karakterističnim crnim vezenim ukrasima, ali prepoznatljivost nije izgubila. Najstariji prikaz šibenske kape nalazi se u crkvi Gospe Srimske i star je 800 godina, a krasi i nekoliko glava s katedrale sv. Jakova. Umijeće izrade šibenske kape uvršteno je na popis zaštićenih nematerijalnih kulturnih dobara Republike Hrvatske 2008. godine, na prijedlog Nelice Knežević, koja se godinama bavi izradom šibenskih kapa i narodnih nošnji.
Šibenik je u prošlosti u mnogočemu bio prvi, pa je tako, recimo, bio i prvi grad koji je za vrijeme Mlečana kovao svoj novac 1485. godine. Bio je to šibenski bagatin, dvanaesti dio mletačkog solda u vrijednosti od 30 mletačkih dukata, koji se u Šibeniku kao platežno sredstvo koristio više od dva stoljeća. Na jednoj je strani novčića bio lik sv. Marka, zaštitnika Venecije, a s druge strane lik sv. Mihovila, šibenskog sveca zaštitnika.
Bagatin je od zaborava 2008. godine spasio šibenski zlatar Ljazer Čivljak, u Šibeniku poznat i po izradi šibenskih botuna. Dapače, prije petnaestak godina izradio je varijaciju šibenskog botuna prema ideji dizajnerice Franke Kujundžić za potrebe natječaja šibenske Turističke zajednice. Sa svojim je radom na natječaju i pobjedio.
– Frankina ideja bila je da se izradi kutija u obliku šibenskog botuna. Ono što mi danas za prodaju radimo ide maksimalno do 2,5 centimetra promjera, a njezin je bio 10 centimetara. Iako je realizacija bila skupa, pokazalo se da joj je ideja bila dobra, jer je na natječaju pobjedila. 2007. godine s tim smo suvenirom dobili nagradu Hrvatske turističke zajednice ‘Plavi cvijet’ za najoriginalniji suvenir godine – priča Čivljak i dodaje kako je šibenski botun izrađivao i njegov otac. Doduše, tada je potražnja bila manja jer je, kaže, mentalitet tada bio malo drugačiji. Na takve se stvari gledalo kao na nešto starinsko, nije bilo toliko zainteresiranih za tradicionalni nakit. Kasnije su se stvari promijenile.
– Krenulo je s popularizacijom dubrovačkog nakita koji su počele nositi neke naše estradne zvijezde, što je učinilo mnogo za promociju, i interes je rastao. Šibenski se botun počeo raditi u zlatu i u srebru, ali i u raznim varijacijama. Prije se šibenski botun izrađivao samo kao privjesak i kao naušnica, a danas izrađujem i botune za košulju, prstenje, igle za kravatu, narukvice u tri četiri varijacije, u kombinaciji s koraljima… Ponekad sama mušterija dođe s posebnim zahtjevom jer ne želi imati nešto što drugi imaju, pa ubacim neki specifični detalj, ispunim želju i tako se dođe do brojnih kombinacija – objašnjava Čivljak.
Zlatara koji u Šibeniku izrađuju šibenski botun ima još nekoliko, ali Čivljak je, koliko smo uspjeli doznati, jedini koji izrađuje bagatin. Kaže da ga je napravio za svoju dušu, jer je htio napraviti nešto novo.
– Iza moje butige je kafić Bagatin koji poviše šanka ima jedan novčić. Kada bi tamo sjedio, razmišljao sam kako moram napraviti taj bagatin. Malo sam ga povećao u odnosu na original i odlučio ga raditi u srebru. Originali su se radili u bakru i mesingu. Napravio sam i pakiranje, koje je po meni dosta simpatično, s pričom o bagatinu na nekoliko svjetskih jezika. I njega uklapam u razne nakite: narukvice, ogrlice, prstenje… – kaže Čivljak.
Priznaje kako se u posljednjih nekoliko godina na prodaji osjeti financijska kriza, ali su ti tradicionalni suveniri koje izrađuje još uvijek najpopularniji među Šibenčanima koji se za kupnju odlučuju u posebnim prigodama. Rijetki su turisti koji su upoznati s tradicijskim nakitom, a oni koji jesu točno znaju što traže. Čivljak smatra kako bi informiranju naviše mogli pomoći turistički vodiči, jer se turisti u gradu kratko zadržavaju i općenito imaju malo vremena da bi proučili baš svaki detalj o Šibeniku.
NEMA SLUŽBENOG SUVENIRA
Službeno, Šibenik nema jedan suvenir. Direktor TZ Šibenik Dino Karađole kaže kako oni kao suvenire najčešće poklanjaju šibenske kape i replike glava s katedrale.
– Imali smo i službeni suvenir Sajma u srednjovjekovnom Šibeniku, malu ručno vezenu šibensku kapicu iz kućne radinosti Dubravke Đurđević. Mi podržavamo lokalne obrtnike koji izrađuju originalne suvenire i trudimo se da ih sve promoviramo. Promoviranje tradicionalnih suvenira moglo bi se ostvariti kroz posebne projekte koji bi se mogli inicirati i realizirati kroz Obrtničku komoru – kaže Karađole.
Dok se originalni suveniri ne izbore za pobjedu nad jeftinim ‘made in China’ predmetima, izrađivat će ih samo entuzijasti. Ili, kako kaže Ljazer Čivljak, nije se počeo baviti izradom botuna i bagatina da bi zaradio, već da testira sebe, da vidi hoće li njegovih ruku djelo biti dobro, da proširi ponudu i da nešto iza njega ostane. Što bi se reklo – za svoju dušu. A kada se radi za svoju dušu, rade se najbolje stvari.
