Slijepi i slabovidni, suprotno mišljenju javnosti da su zakinute u obavljanju svakodnevnih obveza i aktivnosti, itekako aktivno sudjeluju u zajednici kao i videće osobe.
Dokaz je tome Udruga slijepih Šibensko – kninske županije koja, osim što u prostorijama Udruge okuplja slijepe i slabovidne, organizira druženja, sportske turnire i izlete.
Šibenčani okupljeni u Udruzi tako su nedavno ugostili kolege iz Pule i Karlovca i odigrali turnir u pikadu.
-Imamo posebni ‘govorni’ pikado koji igrača navodi na igru, govori koji je broj pogođen i slično. Igrali smo u dvije kategorije, potpuno slijepi i slabovidni, a svatko od nas u glavi ima sliku pikado kruga i brojeva koje treba pogoditi – priča Joso Bagić, predsjednik Udruge, koji je bez vida ostao u nesreći na radu.
Bio je aktvni sportaš, bavio se atletikom i nogometom i nakon nesreće određeno vrijeme teško se nosio s gubitkom vida. Mogao se zatvoriti u kuću, kako je i bilo prvo vrijeme nakon nesreće, ali tada se uz pomoć prijatelja i obitelji ipak prilagodio novim okolnostima. Prihvatio se sporta za slijepe, putovao svijetom, a sudjelovao je i na osam olimpijada. Danas aktivno sudjeluje u sportskim druženjima i aktivnostima koje Udruga organizira.
– Nakon turnira u pikadu odveli smo naše goste u obilazak Baronea, a poslije nam je planinarsko društvo Sv. Mihovil ustupilo kuću Alati u južnoj Dubravi, tamo smo roštiljali i družili se. Odlazimo i mi kod drugih udruga, iako ne tako često, jer nam je Pula van ruke, a teško je i skupiti sredstva za ta putovanja – kaže Bagić.
Darko Julac, tajnik Udruge, objašnjava kako raspolažu sredstvima od 32 tisuće kuna, a broje 160 članova.
U svojim prostorijama članovi zaigraju i šah. Ploča je prilagođena slijepim osobama pa su tako crna polja ispupčena, a figure se ubadaju u polja. Igrači pamte sliku ploče prije svakog svog i suparničkog poteza, što dodatno otežava ionako zahtjevnu igru.
– Međusobno smo si podrška, uspjeh je kad uopće izvučeš slijepu osobu iz kuće, a kamoli kad je dovedeš do Udruge. Čim slijepac izađe iz kuće odmah je u prednosti pred onim koji se začahurio u svojoj sljepoći i smatra da je time cijeli svijet propao. Obično tako i je prvo vrijeme, pogotovo kod onih koji kasnije oslijepe, ali kad ih uspijete izvesti iz kući i pokazati da nisu jedini s takvim problemom, da ljudi s istim problemima mogu funkcionirati, bude im puno lakše – priča Juras.
– Sve radimo sami, igramo igre, družimo se, kuhamo – dodaje Bagić. – Podrška sa strane je najvažnija –
Udruga slijepih ima i prilagođena računala, pa tako sve pokrete mišem ili tipkovnicom prati govor, čime je korištenje računala uvelike olakšano.
-Ovako možemo slušati knjige, na primjer, a i Gradska knjižnica napreduje po tom pitanju pa ima oko 300 naslova audio-knjiga –
Ipak, računala za slijepe i slabovidne nisu jeftina, govorni ‘dodatak’ košta preko deset tisuća kuna, ali to nije jedino što poskupljuje cijenu svakodnevnog života slijepih osoba. Tako postoje i govorni pribor za kuhanje ili vage koje ‘izgovaraju’ težinu ili koliko je tekućine u šalici, tu je i pokazivač boja koja pomaže u odijevanju, ili toplomjer koji izgovara temperaturu, pričaju nam u Udruzi, koji košta mnogostruko više od regularnog toplomjera.
Članovi dodaju i da život slijepih u Šibeniku nije lagan.
-Tko uspije doći od Vidika do grada, svaka mu čast. Ogromno je prepreka na putu, a i ljudi su se nedavno bunili da im smetaju zvučni signali na semaforima. Mi se borimo protiv toga, naš se glas mora čuti. Tako posjećujemo i vrtiće da pokažemo djeci da postoje slijepe osobe i da to nije nikakav bauk – složni su Bagić i Juras i dodaju za kraj da slijepi mogu funkcionirati gotovo jednako kao i videći, uz ulaganje mnogo više truda.
