FOTO: Šibenske medicinske sestre: Istinski heroji koji žive među nama

Biti medicinska sestra znači suzdržavati vlastite suze i stalno crtati osmijehe na licima ljudi.

S malih ekrana i časopisa nas gledaju lica poznatih i slavnih koje uzdižemo u nebesa, kad nas pitaju tko su superheroji navodimo Supermana, Batmana i Spidermana, ali oni istinski heroji su osobe koje žive među nama, svakodnevno rade svoj posao i za to ne traže posebno priznanje. Jedni od tih heroja su medicinske sestre čiji se dan danas obilježava. One su heroji u očima svojih pacijenata jer svaki pacijent treba jednoga. Biti medicinska sestra je najteži posao koji ćeš ikada voljeti jer on je više od posla, on je način življenja, stoji u jednoj izreci.

Ana Svirčić Budimir je medicinska sestra već deset godina i sve te godine je provela na kirurgiji. Kao mala nije imala nikakve želje ni ljubavi prema ovom poslu, ali kroz školovanje, pripravnički staž i kasnije posao, ljubav je došla. I ostala.

ana

– Vrlo je bitno odvojiti posao od privatnog života, ali to naprosto nije moguće. Mi radimo u smjenama po dvanaest sati dnevno, znači ja s tim ljudima, pacijentima, provedem više vremena nego sa svojom djecom i svojim mužem. Suosjećaš s njima i raduješ se s njima kad ozdrave i odu svojoj kući. Jako je puno ljudi, pritom mislim na starije, koji žive sami, u lošim uvjetima, socijalni slučajevi. Za te se ljude posebno vežeš jer njih nitko ne dolazi posjetiti, nitko im ne donosi ni hranu ni odjeću. I oni se vežu za nas jer s nama provedu po nekoliko mjeseci. Nakon toga, nažalost, velika većina odlazi kući gdje nakon kratkog vremena umire. Tako da moraš biti kamen da te se to ne tiče i da odijeliš posao od privatnog života – priča nam Ana koja to ne može.

Njihov posao je nezahvalan s više strana, ističe, kako sa strane liječnika s kojima rade, tako i sa strane rodbine koja zna vrijeđati i psovati jer ‘baš taj tren ne mogu doći’.

– Nitko ne shvaća da nas dvije radimo na 26 pacijenata i da je nemoguće biti na pet strana u isto vrijeme – kaže nam Ana koja bez obzira na probleme s kojima se susreće ovaj posao voli.

Antoniu Rak, 26-godišnju medicinsku sestru koja radi na području Drniša, ova je profesija pronašla.

antonia

– Na ovo zanimanje se nisam odlučila nego sam jednostavno znala da ću to biti jer sam se uvijek kao dijete igrala doktora i medicinskih sestara i svi su mi govorili da ću biti medicinska sestra. Vjerojatno se s tim rodiš i kad sam išla upisati srednju školu samo sam to htjela. Moj posao na terenu se dosta razlikuje od onoga u bolnici pogotovo jer radim u ruralnom dijelu županije, u Drnišu i okolici, gdje je sve opustošeno od rata još i gdje se svakodnevno susrećem sa siromaštvom i vjerovali ili ne, gdje ljudi dan danas nemaju niti vodu niti struju i ti trebaš nekako sa medicinske strane odraditi takav posao u tim uvjetima a to je jako teško –priča nam Antonia koja radi u Privatnoj zdravstvenoj njezi.

Posao na terenu je sve samo najmanje biti medicinska sestra jer svakodnevno mora biti i sociolog i psiholog . Antonia je uvijek pozitivna i nasmijana što pacijenti primijete i kako kaže, to im znači više nego išta drugo.

– Mislim da jednoj starici od 83 godine koja je nepismena i koja nema pojma kako piti lijekove i što je dijabetes, više vrijedi lipa rič nego išta. Nikad nisam požalila što sam medicinska sestra, ali mislim da  je položaj medicinskih sestara u državi katastrofalan, pogotovo što se kolegama koji su išli vani raditi što im se ne priznaje školovanje – nastavlja.

Nakon radnog vremena ona se ne može isključiti, skinuti uniformu i prestati razmišljati o svojim pacijentima. Kako kaže, s njima se budi i s njima ide spavati jer to joj je u opisu posla – brinuti se o pacijentima i kada nije s njima.

Željka Gverić je oduvijek voljela pomagati drugima pa je odabir ovoga zanimanja bio sasvim logičan. Biti psihički jak u ovome poslu je najvažnija stvar, smatra ova 29-godišnjakinja koja radi na kirurgiji.

zeljka

– Svaki dan se susrećemo s ljudskom patnjom, bolestima, teškim životnim situacijama i smrću. Moraš imati empatiju, a opet s druge strane biti dovoljno čvrst da te to ne slomi. Ispušni ventil nalazim u svojim hobijima i raznim aktivnostima. Član sam Hrvatske gorske službe spašavanja koja je i usko povezana s mojim poslom, a uz to držim pilates i medicinsku gimnastiku. Provodim i dosta vremena u prirodi, planinarenju i na moru -priča nam Željka koja bez obzira na sve, nikada nije požalila izbor ove profesije jer na kraju dana je sretna jer zna da je nekome pružila ruku pomoći.

Nije uvijek lako, ima lijepih dana, ali i jako ružnih kada bi najradije plakao, kaže, ali ne želi bližnjima pokvariti dan i zato uvijek ima osmijeh na licu.

Biti medicinska sestra ne može svatko, a s time se slaže i Kristina Pirija, 25-godišnja prvostupnica sestrinstva koja radi u Patronažnoj službi u Domu zdravlja Šibenik.

kjristina

– To nije samo posao, to je način života. Iz ljubavi prema ljudima, iz nekakve humanosti, javlja se želja i potreba da se drugima pomogne. Mislim da se svatko od nas, dok smo bili djeca, igrao doktorice ili medicinske sestre. Pa tako i ja. Iz želje da se pomogne drugim ljudima, tako se rodila i u meni želja za ovim zanimanjem. Isto tako, u knjigama se uči jedno, a u praksi je zapravo puno toga drugačije. I nažalost, ne rade sve sestre od 7 do 3. Mnoge sestre rade i po 12 sati dnevno, a ponekad i 24. U mom poslu patronažne sestre ne možete vi ući u kuću, obaviti posao i otići. Ljudima ponekad više znači osmijeh ili neka riječ potpore u teškim situacijama. Tako da je medicinska sestra i rame za plakanje, i psiholog, i psihijatar, i odvjetnik, i sve u jednom. Vrlo je teško raditi sa ljudima, a pogotovo sa bolesnim. Oni ponekad u vama vide spasenje i slamku spasa. Treba biti psihički jak, ali svi smo mi ljudi od krvi i mesa tako da empatija uvijek postoji – priča nam Kristina koja smatra da naše sestre imaju odlično obrazovanje, ali to se često vidi tek kada sestre masovno krenu odlaziti u inozemstvo.

krisatina1

Položaj sestre je ponekad jako loš jer joj se nametne mnoštvo obaveza koje nisu adekvatno plaćene, smatra Kristina koja odabir ove profesije ipak nikada nije požalila. Da mora opet birati, opet bi bila to što je.

– Zbog posla, učenja i slično, nemam baš mnogo slobodnog vremena. Uglavnom se to svede na čitanje, odmaranje, odlazak na nekakvo putovanje i druženje sa obitelji, dečkom i prijateljima. Ali eto naš posao je takav da ne možete staviti svoj mozak na ‘off’. Tu su uvijek nekakve edukacije, nova učenja, tako da slobodnog vremena nikad dosta.. Svoj posao radimo i kad ne radimo. U našoj službi imamo službene mobitele, tako da smo dostupne u svako doba dana. i kad radimo i kad ne radimo. Jako je teško isključiti se kad dođete kući, i uvijek nosite svoj posao kod kuće. Takav je posao i to je jednostavno tako. Ali osmijeh na čovjekovom licu i sam osjećaj da ste za nekog spasili ili nekom pomogli najveća vam je plaća koju možete dobiti – i ona se slaže da je osmijeh u ovome poslu od velike važnosti.

Nikolina Kraljev, 29-godišnja Primoštenka, radi kao medicinska sestra u Ordinaciji dentalne medicine i, kao i njezine kolegice, ističe koliko je važno biti psihički jak u ovome poslu.

nina

– Moraš biti psihički jak da bi radio ovaj posao, u početku nisi, ali s vremenom naučiš. Ja još uvijek učim. Kao mala sam se bojala krvi i bijelih kuta, ali pri kraju osnovne škole sam odlučila da se želim ovim baviti i nisam požalila. Shvatiš da je ponekad velika pomoć ljudima samo da ih netko sasluša, uputiti im koju toplu riječ. Medicinske sestre su na nekim radnim mjestima dosta podcijenjene, kako od strane nadređenih, tako i od strane pacijenata, a neće uvijek svi shvatiti koliko toga je na našim leđima i koliki je opseg našeg posla.  Ja u niti jednom trenutku nisam požalila što sam postala medicinska sestra, koliko god bilo teško raditi s ljudima. Pokušavam odvojiti posao od privatnog života, ali ponekad ti neki događaji i pacijenti ostanu u pamćenju i dugo razmišljaš o tome, najviše prije spavanja – priča nam Nikolina koja ispušni ventil nalazi u svojoj obitelji, šetnjama s djecom, teretani i uz dobru knjigu.

Medicinske sestre odluku o svojoj profesiji donose sa 14 godina, u dobi kada i nisu svjesne u kakvo se zanimanje upuštaju. To nam potvrđuje i Ivana Paklar koja je oduvijek voljela raditi s ljudima.

ivana

– To nije posao koji se radi od sedam do tri, tu su dežurstva i noćne smjene i to je posao koji nosi veliku odgovornost. Papir sve podnosi, ali kada odlučuješ o nečijem životu to su velike odluke.Biti psihički jak je najbitniji faktor u ovome poslu jer u suprotnome ne možeš podnijeti toliku količinu stresa u samo jednom danu – kaže nam Ivana koja radi u ambulanti.

Ona smatra da o položaju medicinskih sestara u Hrvatskoj najviše govore brojevi medicinskih sestara koje su otišle van granica. Ivana nema ispušni ventil jer uživa u svojem poslu, ali uz osmijeh nam kaže da bi to bilo najbolje pitati njezine bližnje.

– Nekada je jako teško isključiti se jer i mi smo samo ljudi i imamo emocije. Bez emocija i ne možeš obavljati ovaj posao kvalitetno iako o svakoj baki koju boli ‘zub vremena’ ne razmišljam –završava.

Svaka medicinska sestra ima svoju priču, ali svima njima je jedno zajedničko – one ovaj posao žive i kada nisu na njemu, razmišljaju o njemu u svakoj prilici i s osmijehom idu dalje jer one su te koje svakodnevno rade s ljudima koji se nalaže u najtežem periodu života.

Ana radi u Općoj bolnici Šibenik i kao dijete nije maštala da će biti medicinska sestra, a tek kada je došla u bolnicu je shvatila da posao medicinske sestre nije samo vađenje krvi, davanje infuzije i prozivanje ljudi koji čekaju na red.

-To je posao koji ne može svatko raditi, ali ja sam se propustila i s vremenom ga sve više volim. Bilo je u početku suza nad tuđim sudbinama jer kad svašta čujete i vidite shvatite koliko ste sretni što ste zdravi Vi i svi oko vas. Na kraju krajeva, kad nekome pomognete ili sudjelujete u spašavanju nečijeg života zaboravite koliko je to zapravo težak i naporan posao. Bitno je u ovom poslu biti i psihički i fizički jak jer nije lako gledati sve te sudbine. Mi smo tu da im olakšamo i uljepšamo te dane i da im budemo oslonac, i koliko mi god bilo teško, uvijek se trudim imati osmijeh na licu i naći vremena i popričati s pacijentima. Bitno ih je saslušati – priča nam Ana koja pokušava posao ostaviti iza sebe kad izađe kroz vrata porte.

Ipak, priznaje, ne uspijeva uvijek u tome jer uvijek postoje pacijenti koji su joj na pameti danima, nečije sudbine dovedu do suza jer svi su oni ljudi koji nisu od kamena.

– Kod takvih slučajeva niti jedan hobi ne može pomoći kao ispušni ventil jer na kraju svega medicinske sestre nisu od kamena. Neki pacijenti stoje u glavi godinama i uvijek ih se sjetim, ovaj posao se radi i živi. To nije jednostavno i nije za svakoga i uvijek će se naći netko tko misli da mi ništa ne radimo osim što sjedimo i pijemo kavu – završava Ana koja kaže da su ljudi tu da pričaju.

Istinski heroji nemaju supermoći, oni ne mogu pogledom pomicati stvari ili letjeti, oni ne pričaju o tome kako čine čuda i ne hvale se svojim djelima . Istinski heroji se nalaze među nama, srećemo ih na ulici, u dućanu ili na radnom mjestu, oni su tu kada ih trebamo bez da ih to pitamo.

Kada spasiš jedan život, onda si heroj, kada spasiš stotine života, onda si medicinska sestra.

Komentiraj

komentara
Komentari objavljeni pod određenim korisničkim imenom nisu stav uredništva ili izdavača, pa ne snosimo nikakvu odgovornost za štetu trećoj osobi.