Miroljubiva inicijativa’40 dana za život’ u kojoj je dosad sudjelovalo više od 650.000 volontera u 559 gradova u 27 država svijeta, prepoznata je i u Šibeniku i Šibenskoj biskupiji.
Iz Inicijative pozivaju volontere, sve ljude dobre volje koji bi se uključili u molitveni program da se jave na raspolaganje na službenu facebook stranicu. Ove se godine obilježava i godina posvećenog života. Kako bismo to obilježili odlučili smo ovotjedni intervju posvetiti Šibenčanki Hrvojki Bralić, majci sedmero djece (!) koja nam je ispričala o svojim iskustvima, ali i životnoj odluci da prije svega bude – majka. Ovo je njezina priča.
Jeste li oduvijek htjeli brojnu obitelj?
Jesmo tome težili i sada, kad vidimo svu tu djecu znamo da je to – to. Htjeli jesmo, samo možda nismo to odmah prepoznali. Lovro je najstariji, ima 17 godina. Marta ima 15 i pol, Duje je trinaestogodišnjak, Eva ima 10, Klara sedam, Toma tri i pol i Petar dvije.
OPRAVDANI STRAHOVI
Planirate li možda dodatno proširivati obitelj?
Nismo ni dosad planirali. Mislimo da se djeca ne planiraju, nego dolaze iz ljubavi, tako da, ako Bog da, bit će ih još.
Danas je sve više slučaj da se ljudi teško odlučuju imati djecu ili proširivati već postojeću obitelj. Razlozi su uglavnom egzistencijalne prirode, živimo u nesigurnim vremenima i ljudi se boje da svojoj djeci neće moći priuštiti ono najosnovnije da bi im osigurali ugodno odrastanje. Jesu li, s vaše strane gledano, ti razlozi opravdani?
Ti strahovi jesu opravdani jer danas situacija uistinu jest teška. Ali, da se ne odlučujemo imati djecu i da prevladava ta materijalna komponenta, a ne život, mislim da nije u redu. Recimo, suprugova majka često zna govoriti kako je njoj bilo teško u životu, a da naša generacija ima sve na dlanu, dakle, i u prošlosti je postojao strah i bila je teška situacija, a djeca su se svejedno rađala. Mislim da materijalno ne bi smjelo biti važnije od djeteta, od tog dara života.
Što biste poručili ljudima koji dvoje imati djecu iz tih razloga?
Budući da ja imam sedmero djece i vjernik sam, mislim da bi najbolje bilo otvoriti srce Bogu i prepustiti taj strah njemu. Ipak je On taj koji će o nama voditi brigu i otvoriti u nama ljubav, a vjera i ljubav, naravno, pobjeđuju i kasnije se iz te ljubavi rađaju djeca. Mislim da bi strah s vjerom trebalo izbjeći i ne dozvoliti da nas on uvuče u nekakvu kolotečinu, zatvori u začarani krug u kojem samo propadamo. Strah je zlo, za sve. Mislim da ga na neki način trebamo osloboditi i okrenuti se onom boljem, ljepšem.
Demografska slika nam je iz godine u godinu sve lošija, što potvrđuju i statistike. Rađa se sve manje djece i stanovništvo je sve starije. Što bi, po vašem mišljenju, država mogla napraviti da se takva situacija promijeni i da se počnu događati pozitivni iskoraci u tom smjeru? Na koji način može u prvom redu majkama, a onda i cijelim obiteljima, olakšati?
Kao prvo, trudnice uopće nisu zaštićene. Porodiljne naknade su toliko niske da su žene prisiljene u najkraćem roku vratiti se na posao, a i sami znamo da je majka najbitnija u prvoj godini djetetova života. Mislim da bi porodiljne naknade trebalo povećati. Žene često dobiju i otkaz nakon što zatrudne, dakle, zakon ih uopće ne štiti. I dječji doplatci su jako niski. Naš primjer: za treće i četvrto dijete primamo nadopunu, to je pronatalitetna mjera, svako dijete dobije 500 kuna. Međutim, za peto, šesto i ostalu djecu taj se dodatak ne prima i mislim da je to strašno. Vlast je sve to toliko zamaglila da ispadne da nam olakšavaju, ali zapravo, mi smo njima teret. Mislim da bi trebalo na tome poraditi. Kažu da u Hrvatskoj nema puno obitelji s mnogo djece, ali i to malo što ima, po mom mišljenju, njima je veliki teret. Svidio mi se prijedlog koji je prije nekoliko godina dao HDZ, ako se ne varam, da se majkama prizna status majke odgojiteljice. Mislim da bi na tome više trebalo raditi. Ima obitelji u kojima oba roditelja rade i daju djecu u vrtić, pa ispada da im je vrtić skuplji negoli što oni na poslu zarade. U takvim je slučajevima bolje ostati kući s djecom. Pokušavali jesu s nekim mjerama, primjerice, i da otac može biti na porodiljnom, ali vidimo da one nisu urodile plodom. Natalitet nam je još uvijek nizak i ide sve gore i gore.
BORAVAK S DJECOM
Kako je biti majka 24 sata na dan i smatrate li da je status majke koje ostaju kući sa svojom djecom u današnjem društvu degradiran?
Moram priznati da jest i da mi, majke koje ostaju kod kuće, nismo toliko priznate u društvu, pa čak smo i izrugivane. S druge strane, kada ja gledam svoju djecu danas, oni su toliko izgrađeni, toliko su sigurni, puni ljubavi i u društvu puno bolje funkcioniraju nego djeca koja se odgajaju u vrtićima ili produženim boravcima. Mislim da bi trebalo ostati s djecom, barem one prve tri godine koje su najvažnije i koje predstavljaju osnovu za dalje. Nitko ne može odgojiti dijete kao što to može roditelj, pogotovo majka. Tako da, kada s te strane gledam, kada gledam svoju djecu, nije mi žao što sam ostala kod kuće i što se borim za njih jer vidim velike rezultate. Sigurno je to za njihovu budućnost bolje. Nedavno sam pročitala tekst jedne nastavnice koja je napisala da su djeca danas toliko zasićena kompjuterima, pametnim telefonima i ostalim čudima tehnike da su željna igre vani, a moji to donekle imaju. Ne uskraćujemo im ni tehnologiju, ali drugačiji je odgoj i drugačija je situacija u obitelji s više djece i kada je majka kod kuće. I suprug je u mirovini, tako da smo svi kod kuće i hvala Bogu, dobro nam je.
Što mislite da je najveća prednost odrastanja u velikoj obitelji za djecu?
Oni sami sebe pokreću. Nisu sebični, u društvu se lako snađu, kod njih je izgrađeno zajedništvo i pokreću sebe na nešto dobro. Mislim da su to pohvalne karakteristike. A što ih je više, to im je lakše igrati se i zabavljati se.
Vjerojatno ste se na svom životnom putu susretali i s teškim situacijama. Kada vam je bilo najteže?
Najteže nam je bilo kada smo već imali najstarijeg sina Lovru, a bila sam trudna s Martom. Suprug je ostao bez posla, ni ja nisam imala pravo na porodiljni, nismo imali automobil, živjeli smo u jednosobnom stanu i tada smo praktički živjeli od 900 kuna mjesečno. Tada nam je bilo najteže, ali opet je ljubav prevladala. Moram priznati da u početku nismo toliko gledali na djecu kao nešto što će nas još više oplemeniti, proširiti nam srca i ljubav u nama. Ali kako su dolazila djeca, tako su se nama putevi otvarali i to je to. Shvatili smo da mi ne možemo biti sebični nego da se moramo množiti i množiti ljubav.
Što vam daje snagu i tko vam je najveća podrška?
Nama je Bog na prvom mjestu. Sve prepuštamo na Božju volju, živimo iz dana u dan i smatramo da je Bog taj koji o nama treba brinuti. Jedino tako možemo funkcionirati u današnje vrijeme. Drago mi je što sam uspjela prepoznati da vjera može izvući čovjeka u teškim situacijama.
INICIJATIVA U ŠIBENIKU
Kakvi su vaši stavovi oko pobačaja? Imate li razumijevanja za žene koje se, silom prilika, moraju odlučiti za takav korak?
Moj je stav da je pobačaj ubojstvo. Kada sam bila trudna s petim djetetom nudili su mi pobačaj kao opciju, ali hvala Bogu, nisam nikog poslušala i danas mi je drago što nisam posustala. Moram priznati da ne mogu razumijeti žene koje se na pobačaj odlučuju jer ipak je to jedan život, a život je ljubav, blagostanje i smatram da to nikako ne bi smjela biti prihvatljiva opcija.
Aktivistica ste inicijative 40 dana za život. O kakvoj se inicijativi radi?
U Hrvatskoj već godinu dana postoji inicijativa 40 dana za život. Inicijativu je blagoslovio papa i naš biskup Ante Ivas. Drago mi je što je napokon došla i u naš grad. Koliko sam upoznata, svaka sedma trudnoća u Šibeniku završava pobačajem tako da smatram da je ovo jedna pozitivna i pohvalna inicijativa i, budući da je urodila plodom i u Splitu i u Zadru i u Zagrebu, nadam se da će i ovdje imati rezultate. Mislim da je to napredak za Hrvatsku, a pogotovo za Šibenik u kojem samo jedan doktor ima priziv savjesti i odbija izvršavati pobačaje. Mislim da će ovo bdijenje i molitva uroditi plodom. Godina je života tako da na ovo gledam kao na jedan preokret. Molitva u zajednici čini čuda, tako da se nadam da će nekome proraditi svijest.
