Internet je napravio povijesnu prekretnicu i donio puno pozitivnih stvari koje nam svakodnevno olakšavaju život i komunikaciju. S druge strane, isti taj internet donio je i brojne negativne trendove – da, on olakšava komunikaciju, ali nas u isto vrijeme udaljava od drugih. Posebice se to manifestira na najmlađima koji su igre na ulici i druženje s drugom djecom zamijenili računalom.
Sve rjeđe čujemo povike s ulice, nema više tko će u susjedov vrt po loptu koja je opet tamo pala, nema razbijenih koljena i vike roditelja s prozora ‘Ajmo kući, pao je mrak!’.
Sad se čuje samo unutar četiri zida ‘Miči se s tog kompjutera’.
Nije prošlo tako puno kako su ulice bile pune djece koja se se igrala na školice, vatale, jarče kokodače, grupa traži grupu…
Knjiga Ive Livakovića “Šibenske berekinade, funcutarije i maškarade” sadrži poglavlje nazvano ‘Igre našeg ditinstva i mladosti’ u kojemu autor ne dopušta da u zaborav padnu igre koje su se igrale do početaka televizora i kompjutera.
Svim igrama je, kako autor navodi, bilo zajedničko da su bile sirotinjske, jeftine jer ‘šoldi nije bilo za skupe zogatule do koji’ su mogle doći samo dica bogatiji građana’.
Bile su to igre koje su razvijale maštu i stvaralaštvo, samo su izmišljali na što će se igrati i sami su pravili igračke od dasaka, kartona ili žice.
Tako autor u knjizi navodi: ‘Neka se ne zaborave: Vaćale, Žmirale, Skakanje priko konopa,Traj, traj đendinjeru pašaraj, Kolo išulanca, Došla majka s kolodvora, Na kamen sila Ančica, Marija Vojola( neka bi dica – farabuti dodali: stavi nos u govna!), Fato libero, Jedan, dva, tri,moj spas, Jarče kokordače, Na kipove, Na vrtuš, Na penje, Ententini, Na krkače, Vožnja karića s balinjerama po asfaltu, Na graničare, Na lopove i redare…’
U modi se sve vraća na velika vrata, tko zna, možda se i u svijetu dječjih igara nešto promijeni pa laštik zamijeni PlayStation 4.
foto: Izgubljena generacija 58000
