INTERVJU: Šime Bubica: Nadam se da nikad neću morati raditi nešto samo da bih preživio

Od početka ožujka glumački ansambl Hrvatskog narodnog kazališta u Šibeniku bogatiji je za još jedno glumačko ime, Šibenčanina Šimu Bubicu, glumca s diplomom Akademije dramskih umjetnosti iz Zagreba. Bubica je imao sreće da je odmah po završetku akademije dobio stalni angažman u zagrebačkom kazalištu Žar ptica, no čak i tada znao da je će se kad –tad vratiti u rodni grad. Iskoristio je prvu pruženu priliku i evo ga, vratija se Šime. Šibenska publika prvi put vidjet će ga na djelu na otvorenju Međunarodnog dječjeg festivala u predstavi ‘Matilda’, a dotad će se kolegicom Orijanom Kunčić voditi dramske grupe za osnovnoškolce u šibenskom kazalištu i promovirati prvi solo album šansona koji tek treba izaći.

DA JE PAMETI

Uz glumu, glazbu i sve ostalo čime se baviš, hoće li Šibenik zadovoljiti tvoje apetite?

Hoće jer sam samo čekao priliku kad će se šibensko kazalište profesionalizirati do te mjere da kao takvo može pružiti sve uvjete za rad profesionalnom glumcu. Uvijek sam se želio vratiti.

Moram te pitati, nakon što je vijest o tvom primanju u glumački ansambl HNK u Šibeniku izašla u javnost, je li bilo priča o tome da si ‘upao’ preko veze ili politike?

Zapravo, ne bih to puno komentirao iz razloga što je profesionalnih glumaca iz Šibenika, nas koji smo završili akademiju, veoma malo. Svi znamo da nas je, na moju veliku žalost, moja velika prijateljica i kolegica Ivana Jelić prerano napustila. Kasnije i Dolores Lambaša. Zapravo, samo su tri glumice iz Šibenika i to Orijana Kunčić, Franka Klarić i Dijana Bolanča. Imamo šest profesionalnih glumaca, počevši od stare legende Špire Guberine, Gorana Višnjića koji je u Americi, Leona Lučeva koji je naš etablirani glumac, a od mlađe generacije tu smo Jakov Bilić, Toni Guberina i ja. I nema više tko doći. Možda da sam došao, na primjer, na mjesto ravnatelja, onda bi se moglo raspravljati o tome da je riječ o vezi ili političkoj liniji. Mislim da je sasvim prirodno što sam došao na to mjesto. To je normalno u svakoj sredini. Normalno je u Zadru, u Puli… Znam svoje kolege s akademije i u njihovim sredinama gotovo ih mole da se vrate, i to je sasvim prirodno. Završio sam akademiju, profesionalni sam glumac u teatru…

Kad su u Zagrebu čuli da se vraćaš u Šibenik, jel’ bilo komentara u smjeru da se povratkom vraćaš s konja na magarca ili…?

Ne. Veseli me što se sve više mojih kolega u zadnje vrijeme vraća u svoje gradove i tu se mogu nadovezati koliko je prirodan moj angažman u šibenskom kazalištu. Bivši ravnatelj Dragan Zlatović imao je plan da se svi koji su završili Akademiju u Zagrebu vrate u Šibenik. Plan je bio primiti šest ljudi jer tada možemo govoriti o ansamblu. Sad nas je četvero i to još nije to. Kad bismo išli popunjavati ta preostala dva mjesta, mogli bismo pozvati kolegu Gojanovića, no opet bismo morali zvati još nekog tko nije iz Šibenika. Dakle, mi nemamo dovoljan broj Šibenčana kojima bismo ispunili glumački ansambl u kazalištu.

Koliko sam upućena, trenutačno imamo barem jednu Šibenčanku, Ivanu Gulin, na akademiji u Zagrebu.

Ona će završiti akademiju za četiri, pet godina i nju će kazalište sigurno čekati. Prvi sam koji će podržati njen povratak, i ne samo njen, nego bilo čiji tko je završio Akademiju.

Jesi li imao ponude za druge glumačke angažmane, snimanja, na primjer?

Jesam, a najviše je ponuda bilo za snimanje sapunica, ali nekako nisam na to pristao. Što ne znači da mislim da to ne vrijedi. Može se razgovarati je li to na umjetničkoj razini kao kad se snimaju dramske ili televizijske serije ili igrani film. Mnoge moje kolege koji su završili akademiju možemo vidjeti u sapunicama i ja ih razumijem. Teška su vremena.

Zašto ti nisi pristao?

sime bubica7-josipa130315

Ne znam. Valjda svatko treba slijediti svoj put i taj unutarnji glas koji ti govori što bi trebao, što ne.

Misliš da ćeš kasnije, negdje u budućnosti lupati glavom o zid zbog propuštene prilike?

Ne mogu se pohvaliti da plivam u novcu, ali nadam se da neću morati. Ne samo da neću morati snimati sapunice, nego da nikad u životu neću morati raditi nešto samo da bih mogao preživjeti.

Dakle, striktno kazalište i glazba?

Moja najveća ljubav su kazalište i glazba, tj. šansona… Ne znam, ne opterećujem se s tim. Loša je situacija, živimo u državi u kojoj se i ne snima mnogo. Mladim glumcima teško je doći na red da uopće snime nešto.

U POZITIVNOM SMISLU

Možeš li ukratko usporediti Šibenik koji si ostavio iza sebe kad si otišao na Akademiju i sad ovaj koji si našao na povratku?

Šibenik se od vremena kad sam otišao na Akademiju mnogo promjenio i to u pozitivnom smislu. To je posve drugi grad od onog od prije 15 godina. Mislim da je grad živnuo. Tih 15 godina budio se iz sna, ali zadnje dvije, tri godine je baš napredovao. Prije smo stalno znali spominjati kako je Zadar napredniji, ali mislim da smo mu se približili. Što se tiče jedne opće atmosfere u gradu, mislim da bi mi Šibenčani više morali cijeniti svoje i svoj grad jer nismo ni svjesni kakav grad imamo. Da nam je dati malo više pameti onda bi ovaj grad bio grad iz bajke.

DUET S ARSENOM

Što je s glazbenom karijerom?

Igrom slučaja, poklopili su se moj povratak u Šibenik i izlazak prvog solističkog albuma koji zapravo izlazi za tri tjedna. Na njemu će biti sedamnaest pjesama, uglavnom nešto modernije obrade poznatih šansona, neke pjesme su moje autorske, neke su za mene napisali poznati glazbenici poput Arsena Dedića, Nenada Ninčevića, Đele Jusića i drugih. Upravo smo Arsen Dedić i ja snimili duet za pjesmu koju je napisao za mene. Izveo sam je na Međunarodnom šansona festivalu u Zagrebu, a nakon toga došli smo na ideju da snimimo duet i sad smo snimili video spot koji bi trebao biti prikazan za tjedan dana. Djelom je sniman u Šibeniku, djelom u Zagrebu. Nadam se da će se publici svidjeti.

Kako je bilo raditi s Arsenom?

Mene veoma raduje suradnja s Arsenom jer, da me netko pita tko mi je glazbeni uzor, kao iz topa rekao bih: ‘Arsen’. Iako je on umjetnik opće prakse, kako kaže sam za sebe, i pjesnik opće prakse. Posebno me veseli što sam uopće s takvom legendom snimio pjesmu, potom i spot. Još je i Šibenčanin.

Izabrao si teži put. Zašto? Mislim, kad je gluma u pitanju opredijelio si se za kazalište, kad govorimo o glazbi ti pjevaš šansonu. To su valjda dva pravca koja u 21. stoljeću, glupo je reći, ali su marginalizrana, makar u kulturi.

Što se tiče glume i kazališta, sigurno da kazališni glumci najteže žive. To je izuzetno težak posao i, što je najgore, malo tko to razumije. To je veoma stresan posao, a na kraju svega, što se kaže, malo toga dobiješ. Glumci u kazalištu jedino što dobiju, a što nam mnogo znači, je pljesak na kraju predstave i to ti je priznanje da je ono što radiš dobro. Zna se da glumci s angažmanom u kazalištu imaju male plaće i moraju raditi drugdje. Ovisno, kako tko. Netko je skromniji, netko želi više plaće. Ali, živi se. Može se živjeti od te plaće kao i što netko živi od rada za šankom. Gluma je posao kao svaki drugi, samo što je veoma strsan jer imaš odgovornost prema publici, sav svoj privatni život moraš staviti iza sebe, biti netko drugi na sceni, moraš se isključiti jer, ako to ne napraviš, loš si. Gluma nije ništa manje ili više vrijedna od posla onog koji odvozi otpad svako jutro, od žene koja čuva djecu u vrtiću. Šira javnost zna ljude koji se pojavljuju na televiziji. Bili oni dobri ili ne, šira javnost zna za njih. U Hrvatskoj ima mnogo krasnih glumaca koji nikad u životu nisu bili na televiziji, neki nisu imali prilike, neki nisu ni htjeli, i publika koja dolazi u njihovo kazalište oduševljena je njima. U filmovima glumi uvijek 20 ili 30 istih ljudi, u sapunicama neki su profesionalni glumci, neki su naturščici. Danas ih se sve, na kraju krajeva, izjednačava. Snimi sapunicu i u novinama piše da je glumac.

Što se tiče šansone, tu je još gora situacija. Jedni koji je u Hrvatskoj široj publici uspio približiti šansonu je Arsen Dedić, a imamo još hrvatskih šansonjera poput Hrvoja Hegedušića, Zvonka Špišića, Lade Kos i mnogih drugih. To su sve talentirani ljudi, izvanredni umjetnici. Moj prvi nastup sa šansonom bio je baš u šibenskom kazalištu 2002. godine. Izvodio sam ‘čistu’ šansonu samo s gitarom. Tu nije toliko bitan glas, nego emocija i zato se njome uglavnom bave glumci. U publici je sjedila moja sestra koja mi je kasnije pričala kako ju je prijateljica pitala što je to što ja radim, da je dobro i sve to, ali da što to radim. Danas mladi ne znaju što je šansona. To je glazba od koje se ne može živjeti i da nije mog primarnog posla, glume, ne bih se time mogao baviti jer od nečeg se mora živjeti.

Komentiraj

komentara
Komentari objavljeni pod određenim korisničkim imenom nisu stav uredništva ili izdavača, pa ne snosimo nikakvu odgovornost za štetu trećoj osobi.