Od 15. lipnja do 15. studenoga obilježava se Mjesec hrvatske knjige. Možete li nam kazati na koji način se šibenska Gradska knjižnica uključila u ovogodišnje obilježavanje tog događaja?
Gradska knjižnica već godinama redovito obilježava Mjesec hrvatske knjige. Početkom rujna, kada treba ići u tisak knjižica s programom za tu manifestaciju, za sve hrvatske knjižnice, kolegica Zdenka Sviben iz Knjižnica grada Zagreba, koje organiziraju, pod pokroviteljstvom Ministarstva kulture, tu manifestaciju, obično nazove i kaže: Šibenčani, opet kasnite! Naravno, već je bilo spremno petnaestak događanja, koja su se našla u službenom katalogu, no od tada pa do početka Mjeseca hrvatske knjige taj broj se najmanje udvostruči. Stalno se javljaju oni koji bi baš tada predstavili knjigu ili održali predavanje, pa se u našoj multimedijalnoj dvorani gotovo svake večeri nešto zbiva. Ove godine Mjesec hrvatske knjige za temu ima ljubav. Netko je u šali primijetio da među svim tim sadržajima baš i nema puno ljubavi. No, to ćemo nadoknaditi 11. studenoga, na Dan hrvatskih knjižnica, s književnom večeri ljubavnih i duhovnih pjesama, na kojoj će šibenski pjesnici, uz nekoliko klasičnih glazbenih kompozicija, čitati svoje stihove. Inače, Mjesec hrvatske knjige odlučili smo početi izložbom velikog hrvatskog grafičara, ilustratora i grafičkog dizajnera Vladimira Kirina, koji je 1922. portretirao naš grad. Radi se o 13 originalnih crteža olovkom s motivima iz starog dijela grada(na osam kartona, pet ih je oslikano na objema stranama), crtežom u boji s motivom Doca i mapi Šibenik, s 12 izvornih litografija, tiskanoj u Zagrebu 1923. Originalni crteži nabavljeni su, zahvaljujući sredstvima Grada Šibenika i Ministarstva kulture, lanjske i ove godine od dr. Josipa Kovačića, koji posjeduje više od dvije stotine originalnih grafika, crteža, akvarela, skica i drugih vizualnih materijala Vladimira Kirina.
Osim obilježavanja Mjeseca hrvatske knjige, koji su još važni datumi kojim se popularizira knjiga i čitanje, a u kojima sudjeluje Gradska knjižnica?
Osim Mjeseca hrvatske knjige i Dana hrvatskih knjižnica, koje smo već spomenuli, Gradska knjižnica obilježava Dan hrvatske knjige, 22. travnja (toga je dana 1501. Marulić dovršio Juditu), i, dan nakon toga, Noć knjige, koju obilježavaju mnoge zemlje, a Hrvatska već nekoliko godina. Ipak, za nas je najvažniji datum svakako Dan Gradske knjižnice ‘Juraj Šižgorić, 17. veljače, taj dan gotovo uvijek obilježimo predstavljanjem nove knjige iz našeg izdavačkog programa.
Ako se ne varam, na svečanom otvorenju Mjeseca hrvatske knjige u Splitu bilo je riječi o jednoj vrlo zanimljivoj temi. O čemu se točno radilo?
Nas nekoliko kolega iz Knjižnice bili smo na svečanom otvorenju u Splitu, gdje je istovremeno održana i skupština Hrvatskog knjižničarskog društva, na kojoj je jedno od uvodnih izlaganja govorilo o, za nas knjižničare vrlo zanimljivoj, temi, sudbini knjižnica u novom digitalnom okruženju. Slogan skupštine, pomalo bombastičan – ‘Od misije prema strategiji’, uključuje za knjižničare danas važno pitanje o budućnosti knjige/knjižnica. Sudbina knjige nije upitna – knjiga će ‘uvijek živjeti’, ali, u kojem formatu? U klasičnom, papirnatom ili elektroničkom? Kolega iz Europskoga ureda za knjižnične, informacijske i dokumentacijske udruge (EBLIDA) govorio je o prednostima klasične knjige u odnosu na elektroničku, što je potvrdio i ovogodišnji frankfurtski sajam knjiga, najveći na svijetu, na kojemu su čitatelji potvrdili svoju privrženost tiskanim izdanjima. U Hrvatskoj je trenutno samo tri posto knjiga u elektroničkom obliku, u Europi manje od dvadeset posto, dok ih je najviše u SAD-u.
Posjeduje li Gradska knjižnica koji naslov u elektroničkom obliku?
U svom fondu nemamo knjiga u elektroničkom obliku. Uz njih dolazi do još većih problema s autorskim pravima. Veliki nakladnici koji publiciraju elektroničke knjige ne žele ih prodavati knjižnicama (koje će ih posuđivati) jer im se to ne isplati. Njima je interes prodaja. Osim toga, mi nismo ni Velika Britanija ni SAD, koji, osim što su velika tržišta, gotovo sva elektronička izdanja imaju na engleskom jeziku (u Njemačkoj je na njemačkom tek petina tih izdanja).
Vratimo se malo na samu Knjižnicu. Preseljenjem iz ‘plavog nebodera’ u zgradu bivšeg doma JNA Gradska knjižnica doživjela je, može se slobodno kazati, pravi procvat. Za mnoge i iznenađujući. Prema vašem mišljenju, što je bio razlog naglog povećanja broja korisnika. Može li se iz toga zaključiti da Šibenčani vole čitati?
Mislim da vole. Definitivno vole. Šibenik, uostalom, ima i bogatu knjižnu/književnu baštinu, pa je valjda i to jedan od razloga. U crkvi sv. Frane, na primjer, nalazi se, u europskim, pa i svjetskim razmjerima vrijedna, zbirka kodeksa, inkunabula i starih i rijetkih knjiga. U Šibeniku su rođeni ljudi, pisci i umjetnici, koji su dali veliki prinos nacionalnoj kulturi, a ostavili su traga i na europskom prostoru. Možemo krenuti od obaju Vrančića, Antuna i Fausta, pa Divnića, Lukačića, Kolunića Rote, Tommasea pa sve do, recimo, Brešana, kojega danas možemo uvrstiti u naše klasike. Kada gledamo naviku čitanja u širem kontekstu, u nekim zemljama se puno više čita, ali čini mi se da naš grad malo odskače od hrvatskog prosjeka, bar kad je u pitanju broj naših korisnika. Puno je faktora koji na to utječu, od sadržaja koji im nudimo pa do samog položaja Knjižnice. Preseljenjem iz ‘plavog nebodera’ u bivši dom JNA, krajem 2005. godine, broj članova se u prvih nekoliko mjeseci povećao skoro četiri puta: bilo ih je osam i pol tisuća. Tada su mnogi željeli biti učlanjeni u Knjižnicu. Onda je nakon nekog vremena njihov broj opao pa se zadnjih godina kreće oko šest tisuća, što je još uvijek visok udio u odnosu broj stanovnika u gradu. Knjižnica je puno dobila presljenjem u novi prostor; s druge strane, ona je na određen način oživjela stari dio grada. Osim stalnih članova, imamo puno jednodnevnih članova u ljetnom razdoblju, kada se mnogi turisti upišu ponajviše zbog pristupa internetu. Neki korisnici u Knjižnici provedu i jutro i popodne, njima je ona praktički drugi dom. Ono što je nama najvažnije je to da je Knjižnica uvijek puna djece. Njima su namijenjeni mnogi sadržaji, igraonica, radionice, satovi lektire, kvizovi. U skladu sa smjernicom da djecu od najranije dobi treba učiti da žive s knjigom, za djecu do tri godine upis u Knjižnicu je besplatan.
Sam prostor nove knjižnice vrlo je atraktivan i reprezentativan, a sadržaji su, kako ste spomenuli, prilagođeni svim generacijama i profilima ljudi, od najmlađih, pa do umirovljenika, od sadržaja prilagođenih slijepim osobama, pa do multimedijalnih sadržaja. To ovu ustanovu čini jednom od rijetkih koja živi u realnom svijetu. Može li se u i toj činjenici pronaći jedan od razloga dobrog rada i popularnosti knjižnice u Šibeniku?
Njajveći ‘krivac’ za porast broja korisnika (članova i posjetitelja) Knjižnice jest činjenica da se nalazimo u centru grada. Druga, ne manje važna stvar, je ta što se radi o velikom prostoru s mnogim novim sadržajima. Kad je Knjižnica otvorena bila je najopremljenija, ne samo u Hrvatskoj, nego i u ovom dijelu Europe. Išli smo u Sloveniju, Italiju i Austriju vidjeti kako izgledaju njihove knjižnice, pa smo tada stvarno bili broj jedan. Imali smo najskuplju i najkvalitetniju opremu. Ali, nakon deset godina došlo je vrijeme za ‘reparaturu’, pogotovo informatičkih uređaja. Samo u informatičku opremu prilikom otvaranja knjižnice uloženo je tri i pol milijuna kuna. Znamo da su to stvari koje brzo zastarjevaju, vrijeme ih brzo pregazi. U knjižnici imamo 91 računalo, koje treba postupno zamjenjivati. Idemo dalje, borimo se. Svakako bih želio istaknuti da imamo veliku podršku Grada Šibenika. Mi jesmo gradska ustanova i prirodno je da nam Grad daje najveću potporu, ali poznavajući prilike u drugim sredinama, gdje ti odnosi i nisu tako bajni, mi se nemamo na što potužiti. Grad ulaže u Knjižnicu, velika su nam podrška i kad god mogu, izađu nam u susret. U situaciji smo da još uvijek možemo nabavljati i ponuditi nove naslove. Dođu nam ljudi iz Zagreba pa se čude kako imamo nešto što tamo ne mogu pronaći. Svaki dan dobijemo jedanaest dnevnih novina, primamo 160 časopisa, stručnih i znanstvenih, iz svih područja (književnost, arhitekture, prava, matematike, popularne kulture…), magazine, neke i na stranim jezicima, dječje listove… Neki korisnici začude se kad vide što sve imamo. Sve se to nalazi u otvorenom pristupu, ne posuđuju se, ali se mogu listati i čitati, a članci se mogu i fotokopirati. Nakon nekog vremena časopise spremamo u našu hemeroteku, dok neke dnevne novine čuvamo u našoj hemeroteci, a neke odložimo za stari papir. Knjižnice su nekad bile dužne čuvati jedne lokalne, jedne republičke i jedne savezne novine.
Osim svog redovitog ‘poslovanja’ knjižnica, se profilirala u jedno od mjesta koje na određeni način, možda i većim dijelom, kreira kulturnu ponudu u gradu. Izložbe, prezentacije, radionice… postale su sastavni dio događanja. Ako se ne varam to, i jeste bila početna namjena ovog prostora. Koliko događanja u jednoj godini ugosti knjižnica?
Svake godine bude šestotinjak događanja. (U tu brojku nisu uključena događanja koja su zatvorena za javnost, odnosno kada netko unajmi multimedijalnu dvoranu.) Radi se o predstavljanjima knjiga, tribinama, prezentacijama, predavanjima itd., kojih samo u multimedijalnoj dvorani bude više od dvjesto pedeset. Brojne likovne radionice, većinom za djecu, u Centru za vizualnu kulturu djece i mladih vodi kolegica Zdenka Bilušić, koja uz to vodi likovni život Knjižnice, i to vrlo bogat jer godišnje organizira više od pedeset izložaba, u prosjeku jednu tjedno. Među njima ima i amaterskih radova, ali i vrijednih ostvarenja. To je velika stvar jer mnogi naši sugrađani dobiju priliku da javnosti predstave svoje radove. Osim galerije, u podrumu, za tu svrhu služe i ostali dijelovi zgrade, cijela je knjižnica izložbeni prostor. Izložbe su jako posjećene.
Knjižnica se bavi i nakladništvom. Koliko je do sada knjižnica izdala knjiga? Jesu li svi autori iz Šibenika?
Uglavnom da. Ili su iz Šibenika, ili njegove okolice, naravno, ili pišu o Šibeniku ili o njegovu kraju. U svakom slučaju, Šibenik mora biti prisutan. Do sada je Gradska knjižnica objavila 124 knjige, što je poprilična brojka. U prosjeku izdamo četiri knjige godišnje, prije dvije godine objavili smo čak šest, što nam je nekad bio prosjek. Ove godine do sada smo objavili samo jedan, ali su u pripremi još četiri naslova. U planu je, između ostalih, knjiga o gospodarskoj povijesti Šibenika dr. sc. Šime Peričića, pa dogodine, u povodu četiristo godina od objave Machinae novae Fausta Vrančića, jedna ili dvije knjige posvećene njemu, tako da uvijek ima materijala. Vidjet ćemo. Zadnje dvije godine, zbog raznoraznih obaveza, svi naslovi su izašli u zadnji tren, tj. u prosincu. Moram priznati kako mi je s izdavaštvom sve teže, jer dok je pokojni Milivoj Zenić bio na mjestu ravnatelja, bio sam puno više posvećen tom dijelu posla. Radio sam i lekturu i prijelom knjiga, u sklopu svog radnog vremena, a sada to jednostavno ne stignem. Angažiranje nekoga izvan naše ustanove predstavlja dodatno financijsko opterećenje. Prije smo Milivoj i ja zajedno kontrolirali taj dio, po potrebi bismo uključili ostale kolege i kolegice, a sada je to sve malo teže.
Na mjesto ravnatelja knjižnice došli ste baš nakon što nas je prerano napustio njen dugogodišnji ravnatelj i vaš kolega Milivoj Zenić. Koliko vam je bilo teško, ili možda lako, nastaviti njegov rad?
Bilo mi je teško. Jednostavno nisam mogao zamisliti da će se nešto tako dogoditi. Bili smo prijatelji, bliski u privatnom životu i kolege na poslu. Osjeti se da fali Milivoj. Fali njegova karizma, fali njegova pojava, fale njegove organizacijske sposobnosti. Njegov odlazak veliki je gubitak za Knjižnicu, i uopće za ‘kulturnjake’, ne samo u Šibeniku, nego u cijeloj Hrvatskoj. Ne samo zbog autoriteta koji je imao među nama kolegama, nego i ugleda koji je uživao u kulturnoj javnosti. I svega ostalog. Da ne bi netko krivo shvatio, nisam imao ambiciju postati ravnatelj, to sam prihvatio više na nagovor kolega, pa i njegove obitelji, i tako ušao, kako bi Milivoj rekao, u kašetu brukava. A to i jeste tako. Jer, htio ili ne, moraš postati šef ljudima s kojima si dotad bio kolega. Ali evo, i danas, nakon tri godine, Milivoj fali. Punih dvadeset pet godina bili smo dobar tandem.
