Pauk? Goran Pauk? Da danas u nekoj brzometnoj anketi na ulici upitate neopterećenog prolaznika što mu prvo pada na pamet na spomen imena aktualnog šibensko-kninskoga župana, odgovor bi najvjerojatnije bio – je li to onaj kojem je plaća od gotovo 16.500 kuna mala?
Upravo ta priča o nedostatnoj županovoj plaći, što ju je na sjednici isprovocirao primoštenski načelnik i vijećnik Stipe Petrina i županov naknadni nespretni odgovor lansirali su ime Gorana Pauka u nadregionalni eter stavljajući ga u opći kontekst ozlojeđenosti administrativcima. Svi su oni isti, tvrdi se, njihov dodir sa zbiljskim problemima građana prispodobiv je s onim znamenitim odgovorom Marije Antoanete, koja je na vijest da joj gladna svjetina bijesno buči pod prozorom jer nema kruha dobacila: Neka jedu brioche!
Pauku, figurativno rečeno nije pod prozorom stajalo gladno mnoštvo, nego ništa manje uporni Stipe Petrina, koji je ponavljao poziv da se ‘jasno kroz sve stavke prikažu troškovi Ureda župana Gorana Pauka’ uz naznaku kako je nedavno ‘na jednom portalu izašao članak kako mu je bruto plaća 28.900 kuna i da ured mjesečno troši preko 120 tisuća kuna, što na plaće, što na prijevoz i ostale beneficije’.
Župan, inače vičan medijskim istupima, ovaj put je naletio na sapun. Rekao je da je njegova plaća javna stvar koja je prikazana i kroz njegovu imovinsku karticu pa je i dostupna svima. U nekriznim vremenima – bilo bi dosta.
‘Plaćen sam onoliko koliko ste vi, kao županijski vijećnici, izglasali i hvala vam na tome. Svoj posao radim pošteno i odgovorno’, izjavio je i onda dodao ono što je spomenuta francuska kraljica učinila kad je spomenula ‘briosche’.
‘Osobno bih volio da mi je plaća i viša jer imam velike troškove’ – glasila je Paukova delikatesa za koju tada nije ni slutio kako će upravo taj zadnji dio njegova odgovora polučiti mnoge negativne reakcije.
Nije trebalo čekati dugo da novinari obznane neto iznose plaća, župana Pauka i njegovih zamjenika Zorana Smolića, Tomislava Vrdoljaka i Mirka Raškovića koji zajedno mjesečno mjesečno primaju preko 55 tisuća kuna. Mirko Rašković tako prima 14.726,87 kuna, župan Pauk 16.339,64 kuna, dožupan Zoran Smolić 13.346,11 kuna, a dožupan Tomislav Vrdoljak 13.728,95 kuna.
Obično življenje
Kad su se brojke zakotrljale po gradskim i županijskim kafićima u kojima sjede oni čiji mjesečni prihodi ne dosegnu četvrtinu spomenutih svota (prosječna neto plaća za županiju je 4.400 kuna, o nezaposlenima i onima na socijalnoj skrbi da ne govorimo) i Pauku je bilo je jasno kako će se teško izvući bez pojašnjenja.
‘Znam da moja plaća za hrvatske prilike jest velika, ali kad s tom plaćom ‘pokrivam’ dvoje dice na faksu u Zagrebu, dugoročni kredit za kuću, kratkoročni potrošački kredit, moje podstanarstvo s režijama, upisnine na faks i sve druge moguće troškove… onda je i takva – nedovoljna“ – napisao je župan tijekom rasprave s čitateljima gradskoga portala ne pojasnivši je li i on poput njih u bankovnom crvenom minusu. A onda je zasladio dodavši kako „plaća omogućuje prvenstveno da mi se dica školuju po želji i za sasvim obično življenje. Naravno da sam svjestan da mnogi moji sugrađani to svojoj djeci ne mogu priuštiti, kao ni ‘obično’ življenje i u tom kontekstu treba shvatiti moje riječi da bi želio i veću plaću. Bez namjere da sam bahat, da ikoga vrijeđam ili podcjenjujem. Eto, za dobronamjerne’, napisao je u popravnom na Facebooku župan Pauk.
‘Čudi me da se Pauk, inače vrlo vješt kad je posrijedi igra s medijima, ovako nespretno nasanjkao’, kaže šibenski novinar, koji je želi ostati anoniman. Ističe kako je župan (na toj funkciji je Pauk od 2006. godine) u krugovima novinara dosad bio primjer ‘drugačijeg HDZ-ovca’.
‘Pauk uvijek ima razumijevanje za novinarske zadatke, javit će se kad god ga nazovete, kad objavite nešto što mu se ne sviđa neće vas proganjati, zadržat će s vama dobar i pristojan odnos. Zato mi je čudno ovakvo nespretno reagiranje. Po meni nije sporna plaća – sporan je način na koji je prezentirao, a on je u sadašnjoj situaciji iritirajući i potpuno je normalno da se priča na nacionalnoj razni pojavila u formulaciji pitanja – ‘koji je ovo bahati tip’, tvrdi novinar.
Od bilog tića do artiljerca
No, na nacionalnoj razini Pauk nije novo ime, a ono što je stvorilo javni glas o njemu uopće nije vezano sa, za hrvatske prilike, tipičnim storijama o stranačkim bezličnim aparatčikima. Do novinskih stupaca Pauk je još u ranoj mladosti stigao preko sporta: bio je ‘bili tić’, zaigrao je i u prvoj postavi Hajduka, a nogometni kibiceri, oni stariji sa metuzalemovskom memorijom, za njega kažu: ‘Ne bih rekao da ga Torcida pamti po nekim svemirskim postignućima… Kao nogometaš čvrst i borben. Mislim da je bio sklon ozljedama, obećavao kao junior…ali davno je bilo. A u Šibeniku je nastavio karijeru i, ako se ne varam bio kapetan kluba. Bio je poslije i funkcionar, a koliko znam ne baš uspješan za klub’, kaže jedan od onih koje bi mogli nazvati ‘crnom kutijom’ Hajduka. Pauk je, pak, u medijima o svom sportskom životu govorio ovako:
‘Čega god sam se hvatao, išlo me. Igrajući nogomet sjajno sam se zabavljao, izgradio se sportski i s ponosom danas vodim naš sve uspješniji nogometni klub Šibenik’.
Bilo je u jeku izborne kampanje za župana. NK Šibenik je 2013. doživio teške dane a ‘Funcuti’ (navijači kluba) su kao krivca vidjeli i Pauka. On je pak njima diplomatski odgovarao kako ‘razumije ogorčenje’ ali bio je uvjeren da su ‘ispolitizirani su od oporbe’.
Više od sportske slave Pauka, koji je redovito završio ekonomski fakultet, obilježila je slavna epizoda iz Domovinskoga rata. Riječ je o onome što je u povijesti i sjećanju ostalo upamćeno po uzviku ‘Oba su pala, oba su pala‘, kad su u borbama oko Šibenika srušena dva aviona JNA. Goran Pauk, srušio je jedan od tih aviona.
‘Kad je počeo Domovinski rat, nisam se puno mislio, navukao sam uniformu, pokupio oružje i krenuo obavljati svoju dužnost. S ponosom se sjećam tog vremena koje često danas posve neopravdano marginaliziramo, zaboravljajući da je bilo stani-pani, da su granate padale po gradovima i selima i da nitko nije bio siguran. Ogromno je zadovoljstvo znati da sam sudionik događaja koji je prerastao u legendu’, zapisao je Pauk, a rušenje aviona iz njegova pera glasi ovako: U jednom trenu sam hvatajući avion u križ nišana opalija jedan dugi rafal. Vidija san onda, kao i na onoj famoznoj snimci tek nekoliko miseci kasnije, da je bija dobro usmjeren. Skoro istovremeno, mrvicu kasnije i on je opalija po nama. Ja to kao da nisam registrira, osta san za nišanom, nastojeći ponovno uočiti gdje je avion. Taj top ispaljuje 11 metaka po cijevi u sekundi i nakon takvog rafala gdje je ispaljeno skoro tridesetak metaka stvorija se oblak dima oko topa i zato san ga tražija pogledom van nišanske sprave. Rafal koji je on ispalija je bija usmjeren na nas, makar se tako onda činilo mojoj posadi. Zato se moj vodički kolega, Fržop bacija instiktivno na pod kraj topa, kad je avion opalija po nama. Ustvari, on je puca na još jednog protuavionca koji je sa strelom izaša na jedan potkop dvadesetak metara zračne linije udaljen od našeg topa. On ga je htio uhvatiti sa strelom u zahvat, pilot aviona ga je očito vidio, učinio mu se opasnijim od trocijevca i opalija je po njemu. Kolega Cukrov je videći to odbacija strelu i bacija se na drugu stranu. I to ga je spasilo, a i strela je ostala zdrava.
Jedna od šibenskih ratnih veterana tvrdi kako o političarima ne želi govoriti, ali o Pauku kao ratniku može kazati kako nikad nije od ‘rušenja aviona radio cirkus i osobnu promociju i nije to zlupotrebio . A znam mnoge koji su se tada skrivali, a kasnije su glumili heroje.’
Zov prijatelja
U politiku, kako Pauk kaže, zvali su ga prijatelji. Napredovao je postepeno, a među inim obnašao je i dužnost načelnika županijske policijske uprave.
‘Otkako sam ja na funkciji župana na području pod mojom nadležnosti uloženo uvjerljivo najviše novaca od hrvatskog osamostaljenja i napravljeno najviše na svim područjima. Ova županija razvija se planski i smišljeno i ništa se ne događa slučajno u poljoprivredi, gospodarstvu, turizmu, industriji, poduzetništvu, zdravstvu, obrazovanju i na svim ostalim poljima na kojima moj tim djeluje sustavno i kvalitetno’, tvrdio je Pauk.
Potpuno drugačije mišljenje od tog ima Ivan Klarin, saborski zastupnik SDP-a i načelnik Tisnoga.
‘Izjava o plaći župana Pauka izazvala je reakcije zato što svi u županiji znaju da je on sklon raskošnom i nonšalantnom životu. Ljudi vide da Pauk koristi sve pogodnosti i protokolarne dobrobiti funkcije, i sve je očito je da je Pauk samo ceremonijal meštar. Pravo pitanje je što je u 10 godina njegova mandata postignuto? Koje je to kapitalno djelo županija za njegova mandata dobila? Za sve što ga pitate, pa primjerice – kako to da šibensko-kninska županija kao jedina jadranska županija bilježi stagnaciju turističkih noćenja – on odgovara da je nenadležan. To je meni drugi naziv za nerad!’, oštar je Klarin.
Željko Dulibić, Paukov prijatelj, stranački kolega i ravnatelj Županijske lučke uprave uvjeren je kako iza cijele priče o županovoj plaći stoji politička igra, a župan je, svojom otvorenošću, tek dao povod zlonamjernima.
‘Prije svega i sam je Stipe Petrina kad je čuo koliki iznos troši županov ured rekao: Pa to i nije tako puno. Dakle troškovi nisu sporni jer proizlaze iz zakona. Dalje, Goran je vrlo aktivan na društvenim mrežama, pa tako zna na Facebook staviti da je bio na ovom ili onom službenom putu ili na ručku u ovom ili onom restoranu. Naravno, da to nije ništa više od uobičajene prakse drugih dužnosnika na tim mjestima, ali dovoljno da netko napuše priču o ‘raskošnom životu’. U stvarnom životu Pauk je rijetko skromna i druželjubiva osoba i što je još važnije izuzetno je ugodan za suradnike. Poštuje ne samo stručnost ljudi koje je izabrao kao pročelnike nego i svakoga s kojim radi. Kreira izvrsnu i ugodnu radnu atmosferu’, kaže Dulibić, napominjući kako mu se čini da je primjedba o ‘županiji bez kapitalnih projekata’ čista politizacija.
‘Županija nije poduzeće niti tvrtka, ona se ne bavi biznisom, ali ona omogućuje da se poslovi događaju. Tko to zna, ne može Pauku zamjerati na ‘nenadležnosti’, osim ako nije zlonamjeran. Pauk je učinio mnogo za županiju: prvi je u Hrvatskoj pokrenuo i omogućio projekt s vjetroelektranama; projekt šetnice u kanalu Sv. Ante kao europske turističke atrakcije je županijski iako mnogi misle da iza njega stoji grad. Za vrijeme njegovih mandata povučeno je 30 milijuna eura iz EU fondova. U mom sektoru (Dulibić je ravnatelj Županijske lučke uprave) izgrađene su brojne rive, pristani… Sve u svemu, uvjeren sam da iza priče o plaći stoji prije svega želja oporbenog SDP-a da ispolitizira svaki detalj oko Pauka’, uvjeren je Dulibić.
Što bi rekao Dylan?
Dvije su odrednice koje Pauka izdvajaju iz stereotipa klasičnog dužnosničkog kadra: nema tog rock koncerta – od demo bendova do velikana roka – koji on propušta pa ga u gradu zovu ‘rock župan’. Poznato je i da je Pauk zaljubljenik u lik i djelo Boba Dylana, o kojem je zborio odmjereno blagonaklono u dane kad je pola konzervativne Hrvatske tražilo da se od kantautora na sudu satisfakciju za nespretnu izjavu o Hrvatima.
‘Niti je Dylan stručnjak za hrvatsko-srpske odnose, a niti on kao glazbena zvijezda raspolaže svim relevantnim informacijama na temelju kojih bi mogao izgraditi ozbiljan i utemeljen stav. Unatoč svemu, Dylan je za mene posebna glazbena faca i puno više su njega analizirali negoli on druge. Dylan je za mene na nedodirljivom pijedestalu, ostali su ispod, ali uglavnom je to stara garda od Stonesa, Claptona, Younga, Planta, J.J. Calea, Van Morrisona, pokojnih Hendrixa, Janis Joplin, Jim Morrisona…’
Kako s Dylanom ide Thompson?
‘On je O.K. bez obzira na sve političke konotacije. Nisam siguran koliko je on sam, a koliko su mediji tu njegovu domoljubnu, nacionalnu simboliku stavili u prvi plan. Uostalom, to je kao neki naš Motorhead…’
I za kraj, iako bi se program HDZ-a mogao svesti na parolu ‘Jedna žena – jedan brak‘, Pauk (poput i aktualnog predsjednika njegove stranke) odstupa od tog pravila – iza sebe ima dva braka. Kako može slijediti stranačku direktivu o zaštiti institucije braka netko iza koga su dva propala braka?
‘Možda će biti i treći, ali će biti brak! Bilo čiji osobni bračni brodolomi, po meni, ne smiju dovoditi u pitanje instituciju braka kao takvog. To nije pravedno, a nije ni racionalno. Zato, uvijek – brak!’
‘Gotta serve somebody‘, rekao bi Bob Dylan.
IZVOR: tportal.hr
