MAGAZIN IŠ predstavlja: PRIXSA – Želimo iskočiti iz zadanih okvira. I u umjetnosti i u životu!

U ožujku se Šibeniku, izložbom u Gradskoj knjižnici, predstavio kreativni trojac Prixsa. Prvo pa muško, rekli bismo, jer svojim su slikama i restauriranim starim namještajem, od drvenih škrinja, preko stolova i stolica do ormara, Sandra Eraković, Mara Roša i Slaven Blaće koji stoje iza imena Prixsa oduševili sve prisutne.

Iako su premijerno predstavljanje svog kreativnog izričaja imali prije dva mjeseca, članovi ove još uvijek ni udruge ni obrta (o čemu ćemo više nešto kasnije) zajedno rade već neko vrijeme.

PRIXSINI POČECI

PikXsa 5

Priča je krenula tako što je Sandra poželjela nešto raditi sa starim namještajem, ali nije imala prostor, pa se obratila Zoranu Mikulandri koji joj je velikodušno ustupio dio svog prostora. Potom se pokrenula udruga Škart u kojoj je upoznala Slavena i koji joj se potom pridružio u radu, a u ljeto 2014. godine spojili su se s Marom, koja se taman oporavila od operacije tumora na mozgu.

– Ja sam crtala od malena pa do kraja svojih tinejđerskih godina, a ponovno sam počela crtati nakon što sam se spanđala s njima. Moj šef mi je, nakon što se izdogađalo sve što se izdogađalo, predložio da zovnem Slavena i da probam s njima nešto raditi. U principu, mogu reći da mi je Prixsa jedna od boljih stvari koje su mi se dogodile u ove dvije godine. Otvorila me, upoznala sam i nove ljude, nisam se zatvorila, naprotiv, nagnala me da radim nešto što nisam radila od kraja svojih tinejđerskih godina – priča Mara.

U studenom 2014. godine trojac se odlučio prostorno osamostaliti i tako su došli u prostor kojeg trenutno koriste, u samom centru grada, u uličici ispod restorana Alpa. Tamo ih već svi znaju i često znaju imati publiku koja znatiželjno promatra što će sljedeće Prixsini kreativci stvoriti.

DVA KILA KAVE TJEDNO

PikXsa 3

– Imamo super susjedstvo, kod nas je uvijek živo i tjedno se skuha barem dva kila kave. Voljeli bi unijeti malo života u gradsku jezgru, razviti nekakav biznis i povezati se s drugim kreativnim ljudima. Urbani inkubator koji se pokrenuo nam se čini kao odlična ideja i prilika da se umrežimo s ljudima koji barataju nekim drugim vještinama – kaže Slaven.

Što se razvoja biznisa tiče, trenutno su u procesu otvaranja udruge. Za obrt za sada nemaju hrabrosti, budući da država traži svoj (nemali) dio, što za sada ne mogu financirati.

– Nismo htjeli ići grlom u jagode, odnosno grlom u draču. Za sada ćmo prvo krenuti s udrugom, budući da je moguće otvoriti udrugu s gospodarskom djelatnošću i fiskalnom kasom za prigodne prodaje. Trenutno čekamo da nam se procesiraju papiri, pa ćemo vidjeti kako će to ići – objašnjava Sandra i dodaje kako interesa ljudi za njihov rad ne manjka.

– Dosta ljudi već zna čime se bavimo pa nam donesu i poklone nešto starog namještaja, ali smo trenutno malo stali s restauracijom jer nemamo alata, kojeg treba puno. Sve u svemu, recikliramo i snalazimo se s onim što imamo. U prostor dolazimo kao da smo na poslu, možete nas naći tu već oko 9 ujutro. Popijemo kavu, podružimo se… Nekad ne radimo ništa, ali najčešće se uhvatimo posla – dodaje Slaven.

O INSPIRACIJI, PLANIRANJU I TUĐIM ŽELJAMA

PikXsa 1

Razgovor s kreativcima naprosto ne može proći bez najvećeg klišeja među pitanjima, a ono je odakle crpe inspiraciju, na što Sandra kroz smijeh odmah odgovara – iz trenutka.

– Evo baš neki dan je meni na pamet pala ideja iz ničega, dok sam doručkovala. Onda sam na brzinu uzela papir i olovku i skicirala tu ideju da je ne zaboravim. Sad to nosim u torbi da, kad nađem vremena, krenem u realizaciju – smije se Mara, čija je leteća svinja bila među zapaženijim i komentiranijim radovima na izložbi. Ta je leteća svinja, kaže, također samo doletjela.

S druge strane, Slaven za sebe kaže da dosta stvari radi neplanski, što može biti dvosjekli mač, jer u konačnici zna biti nezadovoljan učinjenim.

– Treba znati planirati. Ovako radim što mi šune i to nekad zna otići u totalno krivom smjeru – kaže Slaven, a Mara dodaje da ga u tom slučaju one ispravljaju i vraćaju na pravi smjer.

– Na kraju to uvijek ispadne dobro. Po njegovom, ali dobro – zaključuje Mara.

Dogodi im se da im ljudi dođu s idejama, no te ideje nisu do kraja formirane, pa se na kraju nekako nađu na pola puta: da uspiju izraziti sebe, a da i druga strana dobije ono što želi. Međutim, kao i svakom umjetniku, želja im je biti svoji u što većoj mjeri.

– Ja više volim raditi bez da mi netko kaže što trebam raditi, iako je činjenica da se novac krije u ispunjavanju tuđih želja. Radimo na tome da stvorimo svoj prepoznatljivi stil i da se više baziramo na svojim, nego tuđim željama – kaže Slaven.

‘NEMATE SE ČEGA BOJATI’

Želja im je, osim jednog dana hobi pretvoriti u posao, utjecati na zajednicu, biti kulturno i društveno korisni i uključiti se u različite projekte. Kažu kako gradu, iako su se pozitivne promjene počele primjećivati i sve se više mladih nakon školovanja počelo vraćati u Šibenik, još uvijek nedostaje kreative i otvorenosti. U činjenici da je Šibenik mala i (još uvijek) zatvorena sredina vide svojevrsnu prednost.

– Mislim da nam je ovdje lakše raditi jer nema toliko konkurencije, iako se sad već pojavilo par ljudi koji rade nešto slično, ali lakše je isplivati u Šibeniku nego u većim sredinama. Općenito u životu, ne samo u ovome što radimo, idemo na to da se odmaknemo od nekih stvari koje bi ljudi morali raditi u životu. Htjeli bi iskočiti iz tih okvira i živjeti ovako i od ovoga, iako se na to kod nas gleda čudno. Ljudi se boje. Ima dosta ljudi koji mogu svašta raditi, ali se boje, a zapravo se nemaju čega bojati, samo treba krenuti. Kad se sjetim u kakvim smo mi sve uvjetima radili, pa smo opet uspjeli stvoriti nešto. Ako ništa drugo, prostor s vodom i wc-om. Treba poštivati sebe i druge i samo raditi – poentira Slaven.

Komentiraj

komentara
Komentari objavljeni pod određenim korisničkim imenom nisu stav uredništva ili izdavača, pa ne snosimo nikakvu odgovornost za štetu trećoj osobi.