Ove godine u NCP Remontnom brodogradilištu nije svečano obilježena obljetnica herojskog čina kada su 4. svibnja 1991. godine, prije točno 25 godina, radnici Remonta podigli hrvatsku zastavu. Proslava nije održana ni lani što je izazvalo revolt sudionika tog povijesnog čina. Redakciji Šibenskog portala obratio se Krešimir Goleš, bivši radnik Remonta, koji je tog povijesnog dana sudjelovao u podizanju hrvatske zastave i ponosan je, kaže, na sve što je Remont učinio tijekom Rujanskog rata u obrani Krešimirova grada.
Podsjetio je kako su radnici od JNA zarobili 19 vojnih brodova koji su postali dijelom Hrvatske ratne mornarice. Veliki obol koji su dali radnici Remonta, smatra razočarano Goleš, pao je u zaborav i o njemu se više ne govori.
-Naravno da sam razočaran jer oni koji nisu ništa dali u obrani Hrvatski su dobili najviše koristi te su sudjelovali u rastakanju najsposobnijeg tehničkog remontnog brodogradilišta na ovom dijelu Jadrana. Upravo takvi ljudi došli su na rukovodeće funkcije i radili na tome da se devastira Remont. U interesu je mnogih koji pljuju po Hrvatskoj i koji nisu nikada željeli ovu državu da se ovakve obljetnice više ne obilježavaju – govori nam Goleš koji je u Remontu sakupio 30 godina radnog staža.
Prisjetio se kako su tog 4. svibnja on i nekoliko kolega doznali da su dva ranije ranije poginuli redarstvenici u Borovu selu te su shvatili da se isto može dogoditi u Šibeniku. Odlučili su u Remontu skinuti jugoslavensku zastavu i postaviti hrvatsku.
-Jedan momak iz Čiste Velike sakrio je ispod jakne malu hrvatsku zastavu kako ga ne bi vidjeli na porti i zatim smo je postavili. Čim smo je postavili organizirala se vojna policija, s vojnim helikopterom na igralište u Mandalini došla su petorica oficira KOS-a iz ratne mornarice Jugoslavije i počeli s ispitivanjem tadašnjeg direktora Krste Baljkasa – prisjeća se Goleš vremena kada je i njegov život bio na kocki. Već u ponedjeljak 6. svibnja naređeno mu je da ode u mirovinu i savjetovano da se ‘što manje kreće’.
Nekoliko mjeseci kasnije, 13. rujna za vrijeme Rujanskog rata izgubio sina, Antu, koji je poginuo u Dubravicama i smatra se jednim od prvih poginulih branitelja u Šibensko-kninskoj županiji.
-Ponosan sam na to razdoblje iz više razloga. Prvo jer sam dugi niz godina kao rukovoditelj u Remontu nisam dozvoljavao da se iskorištavaju naši radnici, a drugo jer smo stali u obranu naše države u borbi protiv velikosrpske agresije – zaključuje.
