PATER JOSAPHAT MOSHA: Karizmatični misionar iz Tanzanije na službi u Mandalini

Već godinu i pol dana u župama Mandalina i Zablaće kao župnik djeluje pater Josaphat Mosha. Karizmatični i uvijek nasmijani svećenik rođen je u Tanzaniji, a u Hrvatsku je kao misionar stigao prije osam godina. Prije Šibenika, služio je u Slavonskom Brodu, a u razgovoru nam je otkrio kako se snašao u Dalmaciji nakon što je šest godina proveo u Slavoniji. Ispričao nam je da se već naviknuo na život u Hrvatskoj, jezik je odlično svladao, a evo kako su ga primili župljani u Mandalini i Zablaću.

Koji su bili vaši prvi dojmovi nakon dolaska u Šibenik?

Ono što mi je bilo fascinantno je što sam bio jedini redovnik, bio sam sam. Počeo sam renovirati župnu kuću i pripremati mjesto za zajednicu. Skoro tri mjeseca sam bio sam, živio sam tada u susjedovoj kući u Zablaću dok smo renovirali prostor za župu. Biti sam bilo je teško, ali poslije toga došao je moj subrat iz Poljske. Drugi dojam koji sam stekao je jezik. Dalmatinci imaju poseban dijalekt i to mi je bilo skroz novo nakon što sam šest godina proveo u Slavonskom Brodu. Jednom sam na misi kazao da ćemo imati misu u pola deset, a onda su mi župljani rekli da je to deset i pol. Zatim, u Slavoniji, primjerice, kažu ‘kao’, a ovdje ‘ki’. To mi je bilo čudno. Tamo kažemo za prošlo vrijeme u muškom rodu ‘bio’, a ovdje ‘bija’. Polako sam učio taj dijalekt. Sada mogu sve razumijeti. Osim jezika, i mentalitet je skroz drugačiji. Vaš je polagan, a u Slavoniji sam naučio trčati.

SMANJIO BRZINU

Je li to dobro ili loše?

I dobro i loše. S vremenom sam se naviknuo. Naučio sam da malo trebam smanjiti brzinu jer me neki ljudi nisu mogli pratiti pa smo jedni od drugih učili. Još jedna razlika je što ovdje ljudi dolaze u crkvu manje nego li u Slavoniji ili u Africi. Naučio sam i što je ćakulanje, naučio sam da ljudi ovdje o svačemu pričaju i to mi više ne smeta.

Kako su vas primili Zablaćani i Mandalinjani?

Dobro, super. Otkada sam došao spremni su za suradnju i ono što me posebno veseli kod vas, što na misi pjevate, glasni ste, angažirani. To mi se sviđa. Stvarno moram priznati da su me jako lijepo primili, uvijek dolaze kod mene, pozivaju me na ručak…

Rekli ste kako, za razliku od Slavonaca, ovdje ljudi manje odlaze u crkvu. Zašto je to tako?

pater2

Zbog navike. Mandalina i Zablaće, kao i cijeli Šibenik, bili su vojna baza, ljudi nisu imali naviku ići u crkvu zbog političkog opredjeljenja u tom vremenu. Toj generaciji koja je živjela u tom vremenu bilo je teško reći ‘ja sam kršćanin’ i do danas nose to breme. Međutim, čini se kako se mladi polako izvlače iz toga i dolaze u crkvu, ali treba vremena. Isto tako, vjerujem kako mi svećenici moramo biti uporni i motivirati ljude. Kada sam tek došao u Mandalinu mnogo ljudi nije dolazilo na misu, ali sada ih ima dosta.

Koje sve župne aktivnosti postoje u župama Zablaće i Mandalina?

Svakog dana u obje župe imamo mise, imamo dva zbora, kateheze za mlade i djecu. U Zablaću svakog četvrtka imamo klanjanje, a utorkom u Mandalini imamo pobožnost sv. Ivanu Pavlu II. Crkva sv. Nikole u Mandalini jedina je koja u Šibenskoj biskupiji ima moći sv. Ivana Pavla II pa nam tako iz svih krajeva dolaze ljudi utorkom na pobožnosti. Pozivam sve neka dođu moliti s nama.

Zanimljivo da se Mandalina dugo nije imala crkvu, postojeća je dugi niz godina stajala porušena i nije bila obnavljana…

Crkva je sagrađena 1941. godine i onda su je dvije godine kasnije, 1943. godine, srušili saveznici. Tako srušena je ostala sve do 2011. godine kada se počela renovirati na ideju gospodina Gorana Prgina, vlasnika NCP-a. Radovi su završili 2013. godine, kada je crkva posvećena i otvorena.

Možete li nam malo približiti Misijsku Družbu Duha Svetoga kojoj pripadate?

Družba Duha Svetoga je kongregacija redovnika koja je osnovana 1703. u Francuskoj. Osnovao ju je utemeljitelj Poullart des Places koji ju je osnovao kako bi pomagao siromasima. Kasnije se Družba razvijala i u drugim zemljama, sudjelujemo danas u 50-ak zemalja na svijetu, a u Hrvatskoj smo došli 1983. godine.

Koja je razlika između vas i ostalih svećenika?

Prvenstveno, mi smo misionari. Idemo svugdje po svijetu i imamo tri zavjeta, siromaštvo, poslušnost i čistoću. To su zavjeti koje nosiš cijeli život i zbog toga se razlikujemo. Radimo bilo gdje u svijetu, ne samo unutar biskupije. Ja sam rođen u Tanzaniji, gdje sam odrastao i školovao se. Kada sam postao misionarom trebali su me Hrvatskoj i tamo sam išao. Sutra mogu otići gdje god, u Iran, Japan…To je naš poziv.

GODINA POSVEĆENOG ŽIVOTA

Nedostaje li vam dom, obitelj?

Svjestan sam da sam misionar i ne smeta mi puno što nisam kući. Drago mi je kad idem doma, mislim na njih, ali takav mi je poziv i nisam ga birao kad sam bio dijete.

Ove godine obilježava se Godina posvećenog života, što to znači za svećenike i redovnice?

Ova tri zavjeta o kojima sam vam govorio, to znači godina posvećenog života. Nama to pomaže da se oslobodimo od svega materijalnog i da idemo za Isusom, da posvetimo njemu svoj život i njegovoj misiji. Mi kao misionari nemamo ništa, ni automobil, ni kuću već smo cijeli život posvetili Isusu. U tome imamo puno blagoslova i sreće, nemamo ništa, a imamo sve.

Komentiraj

komentara
Komentari objavljeni pod određenim korisničkim imenom nisu stav uredništva ili izdavača, pa ne snosimo nikakvu odgovornost za štetu trećoj osobi.