Od četrnaestog do početka devetnaestog stoljeća Šibenik je poharalo tridesetak epidemija kuge. Crna bolest, uz prenapučenost, loše higijenske uvjete i nedostatnu liječničku skrb, najčešće je dolazila kao popratna pojava ratova.
Epidemija kuge koja je najviše poznata Šibenčanima je ona iz 1649. godine. Stanovništvo tada najvećeg dalmatinskog grada srezala je na tisuću i pol ljudi i doslovno promijenila razvojni tok Šibenika.
Da povijest nije uvijek učiteljica života govori nešto manje poznata činjenica da je Šibenik zahvatila kuga i 12 godina ranije, 1637. godine. Iako znatno manjih razmjera, kuga iz 1637. nije poslužila kao opomena stanovništvu pa se nije pazilo na kretanje zaraznih bolesti, odnosno kuge iz Turske – nisu doneseni propisi koji su vladali u Splitu i Dubrovniku, a odnose se na karantenu turskih pridošlica.
PRIJE KUGE
Budući da nevolja nikad ne dolazi sama, prije kuge iz 1649. Šibenčani su borili jednu od najvećih bitki 17. stoljeća, kada je odbijen najveći napad Osmanlija na Šibenik. 1647. Godine, zahvaljujući naporu Šibenčana koji su samoinicijativno utvrdili brda iznad Šibenika te uz pomoć mletačke vojske obranili grad, u čemu su muškarcima pomagale žene i djeca, Šibenik je obranjen od turskih osvajača.
Ipak, opasnost od povratka Turaka postojala je i dalje pa je stanovništvo iz unutrašnjosti masovno migriralo pod sigurnost mletačkih skuta. Oko Šibenika se tako naguralo nekoliko tisuća ljudi iz unutrašnjosti. Šibenik je tada bio iznimno gusto naseljen srednjovjekovni grad s gotovo 600 stanovnika po hektaru i imao je higijenske (ne)uvjete kakve danas ne možemo zamisliti. Kanalizacija ne postoji, noćne posude bacaju se kroz prozor, a uglovi kuća zazidani su radi sprječavanja mokrenja. Pribroje li se tome izbjeglice iz unutrašnjosti pribjegle u grad te vojna posada u Šibeniku, ionako niski higijenski standardi padaju na nepostojeće.
Tijekom Kandijskog rata nestali su i sigurni trgovački putovi na relaciji Šibenik – Bosna koji su snabdijevali stanovništvo žitom, suhim mesom, sirom i voćem, pa je u gradu zavladala velika nestašica hrane.
Kad ne možeš proizvesti ni kupiti, sljedeći logičan izbor je pljačka pa su povremeno organizirane pljačkaške čete koje su zalazile duboko u Bosnu. Plijen je stizao na banke šibenskih trgovaca gdje su ga građani kupovali ne znajući da zapravo kupuju zaraženu hranu iz opljačkane kuće iz Glamoča.
KUGA
Prva žrtva kuge iz 1649. godine pala je 8. lipnja – gradom se pročulo da je težak iz Varoši obolio i umro. Iako liječnici nisu vjerovali da je zaražen, zbog sumnje na kugu pokopan je bez uobičajenog sudjelovanja svećenstva i naroda. Narednih dana broj umrlih je rastao jer su zaraženu robu, ne sluteći opasnost, kupovali brojni Šibenčani, a kako su uslijedili sajamski dani u gradu je bila gužva što je doprinijelo širenju zaraze.
Šibenikom se širila panika, a eskalirala je kada je oko tisuću ljudi, ne želeći prihvatiti kugu kao krivca za pomrle, okrivilo prvog umrlog težaka, tvrdeći da noću ustaje iz groba i ubija ljude. Pomahnitala gomila zaputila se prema crkvi sv. Trojstva, današnjem sv. Ivanu u Masnoj ulici, kako bi otvorila grob mrtvaca i probola mu grudi glogovim kolcem. Ipak, nisu pronašli vukodlaka nego raspadnuto, zarazno truplo.Groblje sv. Ane tada još nije postojalo, a u gradu je postojalo nekoliko drugih groblja, kod crkve sv. Frane, crkve sv. Dominika na obali te Gospe van grada. Ljudi su se pokapali i u crkvama kojih u Šibeniku, kao ni danas, nije nedostajalo. Moguće je da je prva žrtva kuge koja je 1649. pokosila Šibenik bio član bratovštine sv. Ivana koja je djelovala u crkvi Svetog Trojstva, a bratovštine su obično financijski pomagale pokope svojih siromašnih članova. Ova priča izvrsno ilustrira koliko su se u svakodnevnom životu Šibenika u 17. stoljeću miješale vjera i praznovjerje.
Broj umrlih rastao je iz dana u dana, a rasla je i panika jer za pokapanje mrtvih nije bilo dovoljno grobara, a novi se, zbog opasnosti od zaraze, nisu prijavljivali za taj posao. Kada su pomrli svi grobari nije bilo nikoga tko bi iznosio leševe iz grada pa su ostajali trunuti po kućama i ulicama, šireći grdom nesnosan smrad. Leševi su se skupljali i na dvije hrpe na obali. Želeći koliko – toliko spriječiti širenje zareze, Šibenčani su leševe spaljivali, a prilikom jednog od spaljivanja izgorjele su kuće na obali. Oboljele se neko vrijeme nosilo i u obnovljeni lazaret u Mandalini, bez velikog efekta, doduše, jer su liječnici i brijači, tadašnje zdravstveno osoblje, bili i previše zaposleni po gradu. Kako lazaret u Mandalini nije bio dovoljan za sve oboljele, bolesni su se slali na Lupac i Zlarin.
Svećenici nisu više smjeli ulaziti u kuće pa su oboljele, prepuštene same sebi u napuštenim kućama, ispovijedali stojeći pred vratima ili pod prozorom, a Šibenčani na samrti često su ležali na sanducima pred ulaznim vratima kako bi ih nakon smrti bilo što lakše iznijeti iz grada.
Šibenčani su se okupljali u crkvama nastojeći molitvom i zavjetima spasiti od sigurne smrti ono malo preostalog stanovništva. Kad ni to nije pomoglo, bježali su na otoke i okolicu, šireći tako kugu i u okolna mjesta.
POSLIJE KUGE
Bolest je intenzivno kosila sve pred sobom cijelo ljeto. Tragično stanje Šibenčana dodatno je povećala glad. Zapisi govore da ono malo stanovništva koje je preživjelo kugu nije imalo više nikakvog načina da se prehrani. Djeca su ostala bez roditelja, starci bez djece, glad se širila među preživjelim Šibenčanima. Vrtoglavo je skočila cijena žita pa je mnoge koje nije dokrajčila kuga dokrajčila glad. Mletački upravitelj Dalmacije Bernardo poslao je u Veneciju izvještaj s terena: „Dalmacija je toliko propala, da ono malo stanovništva koje je preostalo nema načina da sebe prehrani. Nema više nikakve trgovine, tako da po svim gradovima, koji su sada većinom lišeni stanovništva, podanici ne nalaze načina da žive i da tek sebe same iz dana u dan prehrane, svi su postali siromasi…“
Za siromašnim Šibenčanima ostale su prazne siromašne kuće, za plemićkim obiteljima raskoš koju više nitko nije čuvao. Siromašni su ponovno pribjegli pljački pa su, prema zapisima, nestale drgocijenosti u vrijednosti od dva milijuna zlatnih dukata. Pljačkaši i vojnici krali su pokućstvo, novac, nakit, zlato, srebro i dragulje.
Šibenik uistinu nije bio sretno mjesto za život. Polja više nije imao tko obrađivati, ribarski brodovi ostali su bez posade, a solane, koje su činile najveći dio gradskih prihoda, nisu ponovno stavljene u pogon budući da nije bilo stručnjaka koji bi ih znali voditi ni radnika koji su u njima prethodno radili.
Mletačka vlada poslala je pred zimu Šibeniku pomoć u žitu, donekle time ublaživši glad u najpotrebnije vrijeme – nadolazili su zimski mjeseci, a bez zimskih usjeva, koje nitko nije imao zasijati, ono malo Šibenčana koji su preživjeli kugu pomrlo bi od gladi.
Ukupan broj žrtava Šibenika i okolice popeo se na oko deset tisuća, a neki povijesni izvori navode čak 12 tisuća. Dolac, Mandalina i Varoš, dotada prenapučene gradske četvrti, potpuno su opustjele. Od 150 plemićkih obitelji koliko ih je u gradu bilo prije kuge, ostalo je deset, što je stvaralo probleme oko vršenja komunalnih službi i funkcija. Punih 20 godina nakon kuge njene posljedice se i dalje osjećaju, pa zapis pučana iz 1669. kaže: „Grad plače, uzdiše i čami sa preostalim siromašnim stanovnicima, koji nemaju drugo osim uspomene na nekadašnja sretnija vremena.“
Literatura:
Slavo Grubišić: “Šibenik kroz stoljeća”, Muzej grada Šibenika, Šibenik, 1974.
Frane Divnić: Povijest Kandijskog rata u Dalmaciji (1986)
Grga Novak: „Šibenik u razdoblju mletačke vladavine 1412.-1797. godine“ u: Šibenik – spomen zbornik o 900. obljetnici
