O časnoj sestri Fortunati iz benediktinskog samostana sv. Luce na Gorici pisalo se već poprilično. Osim što je zaštitno lice goričkog samostana, sestra Fortunata je i, složit će se svi, dobri duh našeg grada. Uvijek spremna za ‘ćakulu’, širokog osmijeha, ovih dana primila je i nas na ‘čašicu’ razgovora u samostan. Za par mjeseci, u srpnju ove godine, sestra Fortunata proslavit će 46 godina otkako je kao djevojka, pod imenom Rosa Spahija, stupila u samostan sv. Luce. U ono doba, sa sjetom se prisjeća, samostan je bio pun sestara, danas ih je samo devet.
– Neki dan je jedna sestra umrla, neću reći tuga, ali nekada te uhvati fjaka jer, nažalost, ostala sam jedino ja kao jedina benediktinka iz Šibenske biskupije. Da nije sestara iz Zadarske ili Splitske županije, ne znam bi li bilo benediktinki u Šibeniku – kaže nam s. Fortunata koja ipak ne gubi nadu da će se šibenskim benediktinkama pridružiti mlađe sestre.
SAMOSTANSKE RUKOTVORINE
– Ima mladih koji se interesiraju za redovnički život, međutim društvo i život danas su drugačiji u odnosu na vrijeme kada je samostan i benediktinski red osnovan. Međutim, danas u našim samostanima postoji monaško iskustvo, kako i kaže naš sv. Benedikt ‘neka se mladi prime do tri puta u samostan’. Prve su s tim počele naše sestre na Cresu, još prije 40-ak godina, primale su goste i nakon toliko godina sada beru plod jer imaju mladu zajednicu. Dakle, mlade cure mogu tri puta po deset dana živjeti u samostanu i onda se odlučiti žele li zaista to ili ne – pripovjeda nam benediktinka.
Dok obilazimo samostanski muzej koji će početkom sezone otvoriti vrata turistima, pitamo s. Fortunatu pripremaju li se za sezonu i goste koji će im pokucati na vrata.
– Dolaze nam uglavnom namjernici. Turistički vodiči malo turiste upućuju na naš samostan i muzej pa tako kod nas dolaze većinom Šibenčani i naši ljudi iz ostatka Hrvatske. Svi se uglavnom ugodno iznenade kako je lijepo uređen samostan i što je ostao u starom stilu i štihu. Sjećam se jedne scene kada smo prije pet godina počele uređivati muzej da su nam dobacivali prolaznici jel to uređujemo lokal, a mi smo im potvrdno odgovarale. Ali morate znati da su naše stare časne sestre prije Drugog svjetskog rata dolje u samostanu imale konobu, tovernu u koju su ljudi redovito dolazili, zvali su to ‘kod koludrice’. Stare stolove iz te toverne sada koristimo u blagovaoni – priča nam s. Fortunata. Sestre benediktinke žive od rada vlastitih ruku, imaju obrt u sklopu kojeg šiju šibenske kape te malenu suvenirnicu tik uz samostan.
– Što se kapa tiče prodaje i rada bilo bi i više, ali samo smo dvije koje vezemo i šijemo kape te uz obveze oko samostana ne možemo sve stići. Hvala Bogu, suvenirnica nas izvuče koja je uvijek otvorena. Tako da nam nitko ne može reći ‘vrag ih odnija, eno ih na državnom proračunu’ – šali se s. Fortunata.
LIJEPI ŠIBENIK
Na koncu razgovora dotičemo se i ‘težih’ tema. Zanima nas kako se u samostanu gleda danas na Šibenik i društvo u kojem živimo.
– Društvo se mnogo promijenilo. Nema više onog zajedništva i druženja, nema povezanosti… Znam da vlada neimaština, ali baš zbog nje bi se trebali svi držati zajedno. Ipak, mi sestre smo primijetile da se u Šibeniku dosta toga pomiče na bolje. Mladi pokušavaju, samo treba otvoriti radna mjesta da nam mlađarija ne odlazi vanka. Primjetile smo i da sve više ljudi, starosjedioca u staroj gradskoj jezgri, obnavlja svoje kuće, a obnavljaju ih kakve su izvorno bile. Onda mi prokomentiramo ‘hvala ti Bože što prije 10, 15 godina nije bilo novca jer da je što bi se dogodilo? Sve bi se devastiralo!’ – kaže nam sestra prepričavajući za kraj događaj od prije nekoliko godina kada im je u muzej došao jedan Dubrovčanin, faca, kako kaže sestra Fortunata.
– Rekao nam je: Časne, ajme da me čuju moji, ali ljepši je vaš Šibenik nego Dubrovnik!
