Šibenčanka Karmen Herceg lani je za Šibenski tjednik podijelila svoju mučnu priču, koju osim nje prolaze i brojne druge osobe s invaliditetom. Karmen ima urođenu parezu lica i strabizam, odnosno ukočenost dijela mišića lica i očnih mišića, nerazvijene su joj i šake, a prilikom hodanja koristi se protezom. U 38 godina života od HZZO-a nije dobila kvalitetnu protezu koja bi joj omogućila hodanje prilikom kojeg neće trpjeti nezamislivu bol i koja joj neće uzrokovati žuljeve. Revoltirana nepravdom, Karmen je odlučila preuzeti stvar u svoje ruke i izboriti se za prava koja joj zakonski pripadaju.
– Od rođenja pa dosad, dakle 38 godina, uvijek je bilo komplikacija, od dobivanja doznaka do dobivanja proteze. To su bile proteze izrađene od nekvalitetnih materijala, što rezultira time da se s njima ne može normalno hodati, estetski su također bile neprihvatljive i nagrđivale su izgled i dostojanstvo. Dozlogrdilo mi je da se tako odnose prema meni, bilo mi je dosta raditi po toj proceduri, svaki put ići liječniku opće prakse po uputnicu za ortopeda, koji praktički ni ne pogleda imam li žuljeve ili kakvih drugih problema, nego samo ponovi dijagnozu s kojom se onda ide protetičaru, kojeg pokriva HZZO – kaže Karmen.
NIJE ME KOČIO HENDIKEP
– Vi sami birate kome ćete ukazati povjerenje za izradu nove proteze, na koju imam pravo svake dvije godine. Iako medicina i zdravstvo idu naprijed, ja od rođenja dosad uvijek imam istu dijagnozu. Iako mi noga neće izrasti i stanje mi se neće promijeniti, kvaliteta izrade proteza napreduje. Kad čitate kako ljudi s protezama u inozemstvu mogu normalno funkcionirati, rastuži vas što je kod nas stanje ovakvo. Mene ne koči moj hendikep, nego loša proteza od koje dobijem žuljeve zbog kojih ne mogu hodati. Počela sam istraživati, što je bilo jako teško jer sam uvijek nailazila na otpor kad sam tražila informacije. Svi se prave da ne znaju ništa i samo prebacuju odgovornost na druge, a ja nisam studirala ni pravo ni socijalni rad da bih se mogla sama snalaziti u zakonima – revoltirana je Karmen.
Nastavlja kako je čak tri puta dobivala krive doznake pa se i tri puta morala vraćati sa socijalnog natrag po nove doznake jer se mijenjao pečat HZZO-a.
– Na ortopediji onda čekaš cijelo jutro zbog jednog papira i to je stvarno frustrirajuće i ponižavajuće. Komisija vas potom pita ‘zar vam baš treba najbolja proteza’, što je u najmanju ruku neumjesno, voljela bih vidjeti nekog od njih da čitav život mora nositi cipele koje žuljaju – spremno će Karmen.
Ipak, Karmen se izborila za novu, adekvatnu protezu.
– Ne žulja me, još uvijek učim hodati s njom. Svaki dan očekujem da će se ‘vratiti’ neki od starih žuljava, ali ništa se takvo ne događa. Napokon mogu normalno hodati, odabrati normalne cipele. Malo je drukčiji princip proteze, stopalo je karbonsko i ‘glumi’ gibanje zdrave noge, što nisam još nikad imala. Može se podesiti i visina pete, pa mogu nositi i povišenu obuću. Osjećam se puno bolje, držanje mi je bolje, a mogu odabrati i dobre otvorene cipele jer iako proteza nikad neće biti noga, ova nije žuta, ispucala, ne svijetli u mraku. Zadnja proteza je bila oblijepljena flasterom bijele boje, to je nakaradno – ispričala je Karmen.
Ipak, put do nove proteze nije bio nimalo lagan. Karmen je dobivala najjeftinija rješenja, svako pucanje proteze samo bi se ‘kozmetički’ popravilo, a ‘popravak’ bi trajao do sljedećeg nošenja. Karmen priča kako HZZO ne pokriva novu protezu, a korekciju radi protetičar koji ju je izradio.
– Staru protezu mi je izradio protetičar u Splitu uz uputu da, ako želim nešto kvalitetnije, HZZO mi to ne može financirati, nego sama moram platiti 12.800 kuna. Taj odnos prema meni, kao obrtnici koja plaća zdravstveno i sve doprinose, nije pošten. Nisam vjerovala u to i počela sam istraživati. Puno mi je pomogla fizijatrica Nižetić u Šibeniku, pregledala me i objasnila mi kako mi pomoći. Uputila me u KBC Split u ambulantu za genetiku zbog jasnog definiranja dijagnoze, koju do dana današnjeg nemam, kao ni status invalida, zbog toga što me moji pedijatri i kasnije liječnici opće prakse nisu uputili da trebam imati. Zahvalila bih još svim poznatim i nepoznatim ljudima koji su bili moralno i financijski uz mene u ta četiri mjeseca borbe s birokracijom – poručuje Karmen.
Fizijatrica Nižetić potpisala je Karmen i rješenje da je visoko aktivna osoba, što je i u skladu s njenim godinama. Karmen je pojasnila da je takvo rješenje ‘bonus’ za dobivanje kvalitetnije proteze, dodavši da taj postupak ipak nije pravedan jer će se onda starije osobe opisati kao nisko aktivne i stoga dobiti lošije proteze.
SPAS U ZADRU
Karmen je istraživala i o izradi proteza.
– U Splitu sam sve prošla i nisam bila zadovoljna ni s kim, kao ni u Zagrebu, njihova proteza je pukla nakon prvog nošenja. Sve te protetičare financira HZZO. Naišla sam na njemačku firmu Ottobock s poslovnicom u Zadru gdje će vam pomoći koliko god mogu i prezadovoljna sam s njima. Novu protezu mi je u potpunosti platio HZZO, dakle ipak se može doći do odgovarajućeg rješenja, ali pritom treba okrenuti brda, proučiti sve zakone i statute, znati na koji se članak možete pozvati i s tim znanjem doći pred komisiju, inače će vas ‘otpiliti’. Četiri puta sam se vraćala pred njih, gledali su me na način ‘Što više želiš?’. Gospođa koja mi je dala doznaku ispratila me riječima ‘Evo ti, sad pleši’. To je, osim što je nepristojno, nehuman pristup problemu. Martina Jurlina u Ottobocku mi je puno pomogla savjetima i opcijama koje mi mogu pomoći, a ponudili su pomoć čak i ako ih ne bih izabrala za izradu proteze. Također, nudila je i psihološku pomoć pacijentima s amputacijama, što je vrlo potrebno, međutim kirurzi su odbijali ulogu posrednika između pacijenata i nje, pretpostavljam jer nisu imali financijsku dobit. Uglavnom, na svoju sam ruku došla do njih i nemam nego riječi hvale – zadovoljno je ispričala Karmen.
Cijene proteza kreću se od 4.400 do 12.800 kuna, a proteza za koju se Karmen izborila je najskuplje rješenje. Nastavlja da je za nju Milena Bačelić pokrenula i humanitarnu akciju, s kojom isprva nije bila zadovoljna jer smatra da postoje i potrebniji slučajevi od nje.
– Od početka sam htjela da se vidi manjkavost odnosa prema invalidima, zato sam i izišla u medije. Sredstva s tog računa nisu potrošena, oko 6.200 kuna ići će dalje u humanitarne svrhe kad provjerim proceduru s Poreznom upravom. Ne bih uzela niti lipe tog novca, jer ako uzmem, ipak nisam riješila problem nego ga samo prolongirala za vrijeme kad budem trebala novu protezu. Od ove države ne tražim puno, to su moja prava koja se na neki način utajuju, osim ako niste uporni i dosadni. Na rješenje se možete žaliti, ali žalbu će vam uvažiti eventualno za dvije godine, a kako ćete to vrijeme živjeti s protezom koja samo nanosi bol i vezani ste za kuću jer je proteza toliko nezgrapna da se ne mogu naći cipele u koje stane? Očito je jedini način da se prava ostvare da se izađe u medije s negativnom pričom – rješenje je za koje se odlučila Karmen.
Karmen nema komplekse zbog svog invaliditeta.
– Stanje je takvo kakvo je i uvijek idem naprijed, ali ima ljudi koje to koči i teško se nose s problemom, uzet će što im se da, a proteza ne služi da stoji u ormaru. Zato sam se htjela izboriti za sve, da znaju da postoji način da se može uspjeti u nastojanjima da se ostvari bolje rješenje – zaključuje Šibenčanka.
