Iako Opća bolnica Šibenik omogućuje očevima sudjelovanje na tečaju za trudnice o kojem smo već pisali te prisustvovanje očeva na porodu, izgleda da ova praksa među Šibenčanima još nije u većoj mjeri zaživjela – većina muškaraca s kojima smo razgovarali smatra da tatama nije mjesto u rađaonici i da nemaju što tamo raditi. Bilo je prilično teško pronaći šibenskog tatu koji je prisustvovao porodu, ali ipak smo uspjeli.
Darko Bačić i Ana Validžić roditelji su malog Andrije, a evo njihove priče.
ŠTO KAŽE DARKO?
-Kad smo saznali da je Ana trudna, odmah sam odlučio da ću prisustvovati porodu ako postoje uvjeti za to, i naravno, uz Aninu suglasnost. Ostavila je odluku potpuno na meni, a kako sam control freak, ne bih taj trenutak propustio za sve novce svita. Postoji tečaj za zainteresirane, a skupa smo pratili i razvoj djeteta što odlascima kod ginekologa, što kroz edukativne internet aplikacije sa svim informacija o razvoju djeteta kroz mjesece. Kad je došao trenutak, odvezli smo se usred noći u bolnicu gdje sam ostao ispred odjela čekati dok trudovi ne krenu intenzivnije. To su mi bili najduži sati u životu. Naravno, nisam mogao izdržati i u dva navrata sam molio ljubazno osoblje da je vidim i da se uvjerim da je sve u redu, jer eto, control freak. To isto osoblje me savjetovalo da odem doma i da se strpim dok me Ana ne nazove na mobitel da dođem sat vremena prije poroda. U 07:45h me zvrcnula i ne znam kako, ali za deset minuta sam se stvorio kraj nje, u sterilnoj kuti s maskom na licu. Sestre su bile opuštene a Ana je bila, pa ajmo reći, malo napetija. Pokušao sam joj humorom skrenuti pažnju kad sam joj rekao da ako joj nije problem da rodi do devet sati jer mi tad ističe parking. Samo me prostrijelila pogledom i shvatio sam da je vrijeme da se uozbiljim. Ona me oduševila svojom koliko toliko smirenošću, slušala je sestre i nije uprazno gubila energiju. U 08:45h je rodila bez ikakvih komplikacija. Vidio sam joj olakšanje na licu kad je ustanovila da je sve u redu,onda sam i ja mogao odahnuti i izgrliti oba doktora i sestre koji su bili u sobi. Naravno, valovi emocija i sreća najveća kad sam vidio našeg Andriju. Ovo je iskustvo jedinstveno u životu. Velika većina mojih prijatelja se grozila prisustvu na porodu, no nisam ih slušao. Dapače, ponosan sam što sam bio uz svoju voljenu u tim trenucima pa makar samo prisustvom i držeći je za ruke. To što su joj ostale modrice od mog stiska, to je neka druga priča- kroz smijeh je ispričao Darko-
Dodaje kako nam ovo priča najsažetije moguće -S pokušajem da ne budem pretenciozan, što me rijetko kad ide toga ima puno. Tok svijesti u tim trenucima je sulud, brineš o njoj, brineš o bebi. Boli li je, koliko je boli itd. Bez obzira na sve, adrenalin je na maksimumu. Ona mi je rekla da je očekivala puno jače bolove pa mi je bilo lakše. I stvarno je bila jako cool-
A ŠTO KAŽE ANA?
Baš mi je puno značilo što je odlučio prisustvovati porodu jer je negdje u to vrijeme krenula Rodina kampanja s horor pričama iz rodilišta pa sam mislila da će mi biti puno lakše ako nisam sama. Na kraju je ispalo super iskustvo. Znam da se mnoge žene ne bi složile s ovim ‘super’, ali porod mi je bio kao pjesma, pa eto… Sve se odvijalo užasno brzo, pola toga se i ne sjećam. Znam da je pokušavao biti duhovit u par navrata, ali ja nisam baš bila zahvalna publika u tim trenucima jer sam pokušavala disati. Češkao me po glavi, što inače mrzi raditi. Na kraju euforija, suze, grljenje svih po redu… Uglavnom, jako dobro iskustvo i preporučam svima jer iako ti on ne može zapravo pomoći i olakšati bol, ipak je lijepo imati prijateljsko lice kraj sebe-
