" "
Više

    " "

    ŠOKANTNA ISPOVIJEST: ‘Udarci šakama u lice znali bi trajati i po nekoliko sati’

     

    Caritasovo Prihvatilište za žene i djecu žrtve obiteljskog nasilja pruža uslugu smještaja, brige za sigurnost i zdravlje, prehranu, psihosocijalnu pomoć, i pomoć pri osamostaljivanju žena žrtava obiteljskog nasilja koje se ne žele vratiti supružnicima. Od otvaranja 2002. godine, u Prihvatilištu su bile smještene 122 žene i 139 djece. Kroz 2014. godinu na smještaju je bilo 16 žena i 22 djece, a do svibnja 2015. još deset žena i jednako toliko djece. Budući da je kapacitet šibenskog Prihvatilišta deset osoba, 2014. za osam zlostavljanih žena i njihovih 16-ero djece nije bilo moguće osigurati smještaj. U tom slučaju surađuje se s ostalim sigurnim kućama na području Hrvatske, a žene koje traže pomoć smještaju se na drugu lokaciju. I u 2015. bilo je osam žena i djece za koje je sigurnost pronađena na drugoj lokaciji.

    ‘POMAŽEMO ONIMA KOJE NAM DOZVOLJAVAJU’

    Nina Živković, socijalna radnica Caritasovog prihvatilišta za žene i djecu žrtve obiteljskog nasilja u Šibeniku, navodi kako žene najduže u Prihvatilištu borave jednu godinu, a najkraće se zadržavaju dva do tri dana, kada se najčešće vraćaju partneru.

    nina zivkovic (1)

    – Žene koje se zadržavaju duže vremena uglavnom se ne vraćaju partnerima, nastavljaju svoj život samostalno. Ako imaju sreće da im roditelji imaju nekretninu i općenito, njeguju s roditeljima dobre odnose, uglavnom se vraćaju primarnim obiteljima. To je bolja i sigurnija opcija i takvih je žena 25 posto. Isti je postotak žena koje život nastavljaju samostalno. Ženama koje se odluče na povratak partneru, a ima ih 35 posto, omogućujemo obiteljsku terapiju i psihosocijalni tretman, te program rehabilitacije za partnere. Partnerima se uglavnom vraćaju žene nižeg stupnja obrazovanja, bez dovoljno radnog iskustva jer im partneri zbog ljubomore često nisu dozvoljavali da rade pa se teško zapošljavaju. Čak 95 posto žena smještenih u Prihvatilište je nezaposleno, a 70 posto ih nikada nije radilo. Od ukupnog broja korisnica Prihvatilišta, 15 posto žena skrb dobije na neki drugu način od strane države. Uglavnom se radi o smještaju u dom za stare i nemoćne, a zna se dogoditi i u psihičku ustanovu – objašnjava Nina. Iako rijetko, događalo se da žene po više puta traže pomoć u Prihvatilištu jer se nasilje u obitelji ponavlja, pogotovo ako nije bilo obiteljske terapije i psihosocijalnog tretmana.

    – Žena često ne zna izići iz uloge žrtve, pa se nastavlja tako i ponašati. Nisu svi spremni raditi na sebi. Kad je žena naviknuta cijeli život na ulogu žrtve, teško je promijeniti to ponašanje. Možemo pomoći samo onome tko želi da mu se pomogne. Koliko god se trudiš i radiš, ako netko nije spreman na promjene, ne može mu se pomoći- zaključuje Nina. U Prihvatilištu se trude maksimalno osposobiti žene na samostalan život, pomažu im u pisanju životopisa i traženju posla jer ekonomska samostalnost znatno utječe na samopouzdanje osobe.

    – Trudimo se da žene ne donesu krive odluke samo zato jer su u tom trenutku financijski ovisne o suprugu – priča nam Nina.

    U šibensko Prihvatilište najčešće po pomoć dolaze žene s malom djecom, i upravo najmlađi to najbolje podnose. Starijoj djeci je već teže jer su izdvojena iz svoje okoline pa se takve žene najkraće zadržavaju u Prihvatilištu vrlo kratko.

    Dok je potpisnica ovih redaka razgovarala s Ninom, u posjet s kćerkom došla je jedna od žena kojoj je šibensko Prihvatilište za žene i djecu žrtve obiteljskog nasilja spasilo život. Ime majke i malodobne kćeri ostavit ćemo neobjavljeno radi zaštite njihove sigurnosti i privatnosti. Majku ćemo nazvati Ana, a kćer Sanja. Ovo je njihova priča:

    – Ako se riječju ‘hvala’ može zahvaliti Caritasu na pomoći, ja ću je izgovoriti milijun puta, iako se, dok sam živa, ne može dovoljno zahvaliti. Ako odem u Ameriku, svima ću pričati o Caritasu šibenske Biskupije. Spasili su nas. Bila sam sama pred zidom s jednim ruksakom, nismo znali nikog u gradu, gdje će nas smjestiti, što će biti od nas. Oni su nas spasili. Tih jedanaest mjeseci u sigurnoj kući život mi je bio kao iz bajke. Pored Nine, Smilje, Miljenka i Frane (djelatnici Caritasa op. a.) to je bila idila od života, imali smo sve, a došli smo tu, pred ova vrata, bez ičega – prisjeća se Ana koja je predugo trpjela zlostavljanje.

    26 GODINA TERORA

    Anin život u strahu i teroru trajao je 26 godina.

    42-15218027

    – Odgojena sam na način da poštujem muža i pod svaku cijenu čuvam obitelj. To je potpuno pogrešno, poštuj ga onoliko koliko on poštuje tebe. On je uvijek bio ljubomoran, ali ta se ljubomora dala tolerirati, nije puno eskalirala. Zadnje dvije i pol godine našeg suživota bile su noćna mora, ne život. Zaspem umorna u deset, a onda se on sjeti u jedan ujutro da bi pričao pa dođe s vojničkim remenom i udari me preko cijelih leđa i kaže ‘Ustani k*rvo da pričamo’. Posljednjih šest mjeseci se ne želim prisjećati, u podsvijesti su, ali ne želim ih se prisjećati, previše je sve to bolno. O zadnjih pola godine mogla bih ispričati priču za horor film po istinitom događaju – sjetno će Ana.

    U razgovor se uključuje Anina kćer Sanja, učenica Osnovne škole.

    – Tu u kući mi je vrijeme proletjelo brzo. Bilo je super. Kod nas kući nije bilo lijepo, nije bilo kako treba. Dok smo živjeli s ocem nisam imala ništa, nismo imali robe, ništa za jesti, uvijek je vikao, tukao je mamu, uvijek smo se svađali, uvijek je sve moralo biti po njegovom, nije nam ništa dopuštao, nije nas ni puštao iz kuće – prisjeća se Sanja. Njezina mama nastavlja:

    – Bio je nasilan prema najstarijoj kćeri i pokojnom sinu, to je bilo verbalno nasilje, vrijeđanje, psihičko zlostavljanje. Dugi niz godina je zlostavljao mene, a kako su djeca rasla tako ih je izbacivao iz kuće da me ne bi mogli obraniti. Kako su rasli tako su odlazili. Dvije kćeri su se udale, jedna je još tu, ima dečka i nedavno se zaručila, sve tri su mi krenule sretno, hvala Bogu. Sin isto radi tu u Šibeniku, svi su odrasli i osamostalili se. Još samo da nju najmlađu poguram – nastavlja Ana.

    Na pitanje što je bio okidač da ode od zlostavljača, Ana odgovara kako je to bilo pitanje života i smrti.

    – Kulminiralo je u noći prije dolaska policije, noći mog odlaska od njega. Od deset navečer do tri ujutro trajalo je udaranje šakama u glavu. Govorila sam u sebi: ‘Ubij me, napravi što god hoćeš, meni je svejedno. Ali ako me ne ubiješ, spasit ću se’. Tako je i bilo. Moja najstarija kćer je odigrala glavnu ulogu. Sanjala je da plačem i da je krvava zovem upomoć. Rano ujutro je zvala kući, javio joj se tata i dao joj mene na telefon. Nekako sam joj u šiframa objasnila da zove policiju, da šalje sve koji su raspoloživi. Digla je toliku paniku da su ljudi došli u pancirkama. Kad su došli, to je bio moj spas. Socijalna radnica me pitala bih li išla u sigurnu kuću, a ja sam joj rekla: ‘Vodi me gdje hoćeš, samo me nemoj vratiti ovdje’. U Prihvatilište sam došla plava. Sjećam se da su Smilja i Nina, smijući se, išle uz stepenice, a kad su me vidjele nastupio je muk. Tu, u sigurnoj kući nam je bilo divno, ali druge institucije ove države ne rade svoj posao. Dolazim u situaciju da se za svoju djecu tri godine moram boriti za svaku lipu alimentacije. I onda kad ostvarim pravo da mu FINA oduzima s računa i daje mojoj kćeri, Centar za socijalnu skrb njoj oduzima od zajamčene minimalne naknade. Opravdavaju to tako da sad otac sudjeluje u uzdržavanju, a to je otac koji četiri godine nije došao posjetiti svoje dijete, koji joj dobrovoljno nikad nije uplatio niti jednu jedinu lipu, koji ne zna u koji razred ide, kad joj je rođendan. Slaže joj da će je doći vidjeti, dvadesetak puta se to dogodilo, a ne dođe skoro nikad. Kad se pojavi, ja mu od straha ne dam vidjeti dijete i onda završim na policiji. Druga kćer je za osamnaesti rođendan od njega dobila tužbu. Strašan je šok kad ti za rođendan dođe tužba od tate. On je negdje u zakonu pročitao da punoljetna djeca imaju obvezu uzdržavati roditelje. Tužba je, naravno, odbačena – navodi Ana. Nina, socijalna radnica, pojašnjava kako se ta zakonska klauzula odnosi na stare i nemoćne roditelje koji nemaju sredstava za život, ali u ovom slučaju otac ima mirovinu od koje može pristojno živjeti.

    – To je bila suluda ideja i naravno da nije prošla na sudu – zaključuje Nina.

    NITKO NE KONTAKTIRA S OCEM

    Nitko od Anine djece danas nije u kontaktu s ocem. Ona im, kaže, kontakt ne brani jer su ipak odrasli ljudi, ali oni ne žele imati ništa s njim, priča nam majka.

    – U početku sam čak bila i za kompromis s najmlađom kćeri, dopustila bih mu da je vidi petkom, subotom, kad želi, koliko hoće, ali on se nije pojavljivao. Strašno je lagati to dijete svaki put. Ona se pripremi, nije joj lako prihvatiti čitavu situaciju, a on ne dođe – prisjeća se Ana.

    U razgovor se ponovno uključuje Anina kćer Sanja, i priča najstrašniji dio njihove priče.

    – I kad bi on došao, ja ga ne bih htjela vidjeti. Ako nije mogao doći u ove četiri godine, ne mora dolaziti više ni do kraja svog života i baš me briga za njega. Ja imam svoju mamu, svoje sestre, brata, nemam oca i ne fali mi. Fali mi jedino pokojni brat koji je radi njega u grobu. Ja njega krivim za to. Ubio je sebe da ne ubije tatu, sebi je skratio život da ne skrati njemu – kaže mlada Sanja.

    Na pitanje zašto ranije nije prijavila nasilje u obitelji, Ana odgovara:

    – Prijaviti nasilje – naravno. Pobjeći iz te kuće – naravno. Ali gledajte, njih šest ide sa mnom. Što ću im sutra dati jesti? Gdje da ih smjestim da spavaju? Nitko od njih ne želi ostati s ocem, a ja ih ni ne bih mogla ostaviti s njim, onakvim kakav je. Kud da ja tu djecu odvedem? I tako sam trpjela i trpjela dok skoro nisam ostala mrtva– priča Ana.

    Njezina kći Sanja nastavlja kako je ‘mama uvijek lagala, rekla bi da je pala niz stepenice, udarila se u glavu, ali to ništa nije bilo istina’.

    – Nama su čavli veliki kao kemijska bili zabodeni u prozore. I u sobi gdje su spavali mama i tata-kojeg više nemam, bili su čavli da ona ne izađe. Vodio ju je na wc, nije joj dao nigdje, apsolutno nigdje, nije joj dao da se javi na telefon, da iziđe ispred kuće, ništa joj nije dao. Samo je kuhala ručak i kad njemu nije bilo pravo udario bi je, svaki put, nije imao razlog, samo bi je udario, samo je vrištao na nas. Ja mislim da on ne bi trebao dobiti sedam mjeseci zatvora, to je jako malo – kaže Sanja. Njezin otac, naime, zbog obiteljskog je nasilja kažnjen s tek sedam mjeseci zatvora.

    – Bio je u zatvoru apsurdnih sedam mjeseci za bespravno zatočenje, premlaćivanje i pokušaj ubojstva. Kad sam pitala sutkinju kako je moguće da je dobio samo sedam mjeseci zatvora za tri kaznena djela, rekla je da se boji da je ne ubije kad izađe – kaže Ana.

    ‘NE BOJIM GA SE’

    Pitamo Anu boji li ga se još uvijek.

    – Ne. Bila sam u katedrali i na neki sam mu način oprostila, ne radi njega, nego radi sebe. On nije vrijedan tog oprosta, ali ja se sad bolje osjećam. Sudit će mu Bog, a ne ja. Ali ipak mu ne mogu oprostiti do kraja, to ću moći tek onda kad on to zatraži od mene, a zatražit će. I onda, kako bih mogla mirno umrijeti, ja ću mu stvarno oprostiti. Ne želim mu ništa loše u životu, samo da se makne od moje djece i od mene. Dok sam bila u sigurnoj kući molio me da se vratim, da će se promijeniti, da ima policije oko kuće svaki dan. Rekla sam mu: ’Bila sam u zatvoru 26 godina, sad mi je vrijeme da idem malo na slobodu.’ Što god da mi ponudi na ovom svijetu, ja mu se ne vraćam, nema te cijene za koju bih ovom djetetu što je ostalo sa mnom priuštila još jednu jedinu suzu za mnom. Mogu i prositi na ulici i biti gladna, mogu spavati u parkovima ali mu se ne vraćam – decidirana je Ana.

    Ona i Sanja u Šibensku sigurnu kuću došle su jer se splitska, koja im je bila najbliža, nakratko zatvarala. Uz pomoć djelatnika Caritasa šibenske Biskupije Ana se zaposlila i živi s najmlađom kćeri. Sin također radi u Šibeniku. Dvije najstarije kćeri su udane, a treća je zaručena. U Šibeniku su već četiri godine, od čega prvih 11 mjeseci u sigurnoj kući.

    Prijavite nasilje u obitelji

    Nasilje u obitelji može se prijaviti policiji, zdravstvenoj ustanovi, Centru za socijalnu skrb ili bilo kojoj nevladinoj organizaciji koja pruža pomoć žrtvama nasilja. Prema Protokolu o postupanju u slučaju nasilja u obitelji, uspostavlja se što žurnija suradnja nadležnih tijela i drugih čimbenika koji sudjeluju u otkrivanju i suzbijanju nasilja te pružanju pomoći i zaštite osobi izloženoj bilo kojem obliku nasilja u obitelji.

    256 djela obiteljskog nasilja

    Prema podacima PU Šibensko-kninske u razdoblju od 2010. do travnja 2015. godine prijavljeno je i procesuirano ukupno 256 kaznenih dijela obiteljskog nasilja.

    Za razdoblje od 2014. godine do svibnja 2015., Centar za socijalnu skrb Šibenik bilježi 332 zaprimljene obavijesti o obiteljskom nasilju. Centar reagira na svaku zaprimljenu obavijest i ako utvrdi da se radi o prekršajnom ili kaznenom djelu po članku 4. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, kontaktira policiju koja potom provodi kriminalističko istraživanje i podnosi kaznenu prijavu.

    Protokol o postupanju u slučaju nasilja u obitelji

    – Mislim da ne treba izolirano analizirati rezultate rada Centra, već učinke Protokola na pojavnost obiteljskog nasilja. Mislim da se Protokolom puno postiglo u osvjetljavanju tamne brojke obiteljskog nasilja, podizanju svijesti ljudi da su neki uobičajeni postupci ili modeli ponašanja u obitelji – ustvari nasilje, a dodatno je to dovelo i do jasnijeg razumijevanja o tome što se stvarno događa u nekom odnosu  – i kod žrtve i kod nasilnika. Jasnim razumijevanjem situacije (odnosa) otvara se i put za promjenu. Promjena je i odlazak iz nasilne veze i ostanak u vezi, ali uz promjene u odnosu i daljnje odsustvo nasilnih oblika ponašanja. Postupci Centra usmjereni su na ovo ostvarivanje promjene, a svaki je postupak individualiziran, usmjeren na zadovoljavanje potrebe žrtve nasilja – pojašnjava ravnateljica Centra za socijalnu skrb Šibenik, Davorka Grbac-Plavčić.

    - Advertisment -

    NAJNOVIJE

    Tradicionalni uskrsni Emaus na Skradinskom buku

    Na Uskrsni ponedjeljak, 1. travnja, na Skradinskom buku i ove će godine biti proslavljen uskrsni Emaus, a do 13 sati ulaz u Nacionalni park...

    Noćnu vožnju pijanog 31-godišnjaka kroz Brodaricu prekinula patrola

    Noćas, 29.ožujka u jedan sat iza ponoći u Brodarici, prilikom kontrole prometa od strane policijskih službenika Prometne policije Šibenik, zaustavljen je osobni automobil šibenskih...

    Deratizacija na području Općine Rogoznica počinje 3. travnja

    Iz tvrtke AS-EKO najavili su da će provesti preventivnu sistematsku deratizaciju javnih površina na području Općine Rogoznica u razdoblju od 3. do 5 travnja....

    Do nedjelje suho, barem djelomice sunčano i toplo

    Sljedećih dana vjetrovito, ali do Uskrsa većinom suho, uz dosta sunčanog vremena, na kopnu i osjetan porast temperature zraka, zatim opet promjenjivije. Do kraja...

    NAJNOVIJE

    Tradicionalni uskrsni Emaus na Skradinskom buku

    Na Uskrsni ponedjeljak, 1. travnja, na Skradinskom buku i ove će godine biti proslavljen uskrsni Emaus, a do 13 sati ulaz u Nacionalni park...

    Noćnu vožnju pijanog 31-godišnjaka kroz Brodaricu prekinula patrola

    Noćas, 29.ožujka u jedan sat iza ponoći u Brodarici, prilikom kontrole prometa od strane policijskih službenika Prometne policije Šibenik, zaustavljen je osobni automobil šibenskih...

    Deratizacija na području Općine Rogoznica počinje 3. travnja

    Iz tvrtke AS-EKO najavili su da će provesti preventivnu sistematsku deratizaciju javnih površina na području Općine Rogoznica u razdoblju od 3. do 5 travnja....

    Do nedjelje suho, barem djelomice sunčano i toplo

    Sljedećih dana vjetrovito, ali do Uskrsa većinom suho, uz dosta sunčanog vremena, na kopnu i osjetan porast temperature zraka, zatim opet promjenjivije. Do kraja...