SUZANA BRKIĆ: Nakon stečaja TLM-a Šibeniku nije rekla ‘laku noć’, već ‘dobro jutro’

U Hrvatskoj je nezaposlenost velika, ljudi odlaze ‘trbuhom za kruhom’ preko granice i vrlo često tamo rade poslove kojih bi se ovdje sramili. Kada imaš svoje zanimanje koje si izabrao i kojim se želiš baviti, kada je nakon godina odricanja diploma u džepu i neki snovi zacrtani, surova stvarnost nas vrlo brzo probudi. Da živimo u svijetu koji je idealan svi bi radili, i to upravo ono za što su se opredijelili. Svijet nije idealan, situacija nije bajna, a računi i dalje dolaze na naplatu. Stisnuti zube i raditi nešto što nam i nije baš posao snova ili ostati nezaposlen i govoriti kako posla uopće nema? Opcije su tu i svatko će napraviti (pravi) izbor. Suzana Brkić je nakon otkaza u TLM-u izabrala opciju rada.

suzana brkic3

POSAO JE POSAO

– Mama i ja samo radile u TLM-u i obje smo dobile otkaz. Nakon toga sam počela raditi u obiteljskoj pekari. Dizanje u zoru, prodaja kruha i onda u popodnevnim satima papirologija. Nije lako, ali računi se neće platiti sami. Društvenog života i slobodnog vremena nema, ali raditi se mora. Ljudi će kukati kako nema posla, ali ima ga. Meni je prošlo toliko ljudi kroz pekaru koji bi s čuđenjem rekli : ‘Pa, Suzo, što ti tu? Ja bih odgovorila da radim – priča nam Suzana koja smatra da svaka prilika otvara novu priliku i da se niti jednog posla ne treba sramiti, bez obzira koja diploma bila u džepu.

suzana brkic1

Svjesna je da je ona, za razliku od velikog broja bivših kolega, a posebice onih starijih, sretna jer je imala priliku za posao nakon otkaza. Tu priliku, koja uključuje stajanje iza pulta, možda ne bi svi prihvatili, bez obzira što je riječ o obiteljskom poslu.

Pekare u našem gradu niču kao gljive poslije kiše i na takvom tržištu nije lako pronaći kupce.

– Kod naših ljudi vrijede ustaljene navike i rijetko će ih mijenjati. Ja prva ne volim promjene i svi ćemo mi najčešće piti kavu u ‘svojem’ kafiću i kupovati kruh kod ‘svoje’ pekarice – kaže Suzana.

Svatko ima pravo na izbor, smatra Suzana, posebice ako ima druge izvore financiranja. Ne bi svatko sa diplomom stajao iza pulta pekare od šest do tri, ali Suzana u tome ne vidi problem.

– Osmijeh je uvijek tu, kada se radi s ljudima u uslužnom sektoru nema lošeg dana. Meni je jučer došao čovjek i kaže: ‘Samo zbog tebe ću se vraćati ovdje’. Svaka mušterija znači, i ako imaju osjećaj ‘pripadnosti’, vraćat će se – objašnjava Suzana koja je shvatila koliko osmijeh znači.

suzana brkic

Ljudi to prepoznaju i zato svako jutro svrate kod svoje ‘pekarice’ po svježi kruh i na ‘čašicu razgovora’.

Komentiraj

komentara
Komentari objavljeni pod određenim korisničkim imenom nisu stav uredništva ili izdavača, pa ne snosimo nikakvu odgovornost za štetu trećoj osobi.