Tatoo umjetnost u Šibeniku još uvijek izaziva neobične predrasude

Povijest tetoviranja seže daleko u prošlost, no ono što je nekoć tetovaža predstavljala, poprilično se razlikuje od današnjih tetovaža i motiva tetoviranja.

Tisućama godina su ljudi svoja tijela ukrašavali tetovažama raznih društvenih i kulturnih simbola. U našoj regiji postoji tradicija tetoviranja kao oznaka prepoznavanja – kod katoličkoga dijela naroda u Bosni tetoviranje je bilo oznaka po kojoj se prepoznaju. Na području Kupresa tetoviralo se prokuhanim majčinim mlijekom, u koji bi se dodalo gara i tinte, te bi se užarenom iglom tetovirali simboli križeva. Upućeni napominju kako je taj običaj imao svrhu da se spriječi odmetnuće od vjere, ali se ipak događalo da se tetoviranjem svrha nije postigla.

tetoviranje2

Tradicija tetoviranja postoji i u Hrvatskoj, na potezu između Sinja i Šibenika gdje je ona poznata u petnaestak sela. Na prvi spomen te pojave nalazimo 1953. godine, na etnološkom seminaru u Zagrebu, kada ju je opisao Josip Vuletić iz Sinja. Kao i u susjednoj Bosni, običaj koji seže u 17. stoljeće bio je karakterističan za ženski dio stanovništva, točnije djevojački. Tetovirale su se djevojčice u dobi između pet i petnaest godina kako bi se zaštitile od otmice Turaka koji su ih prisilno obraćali na islam ili vodili u sužanjstvo u Tursku. Do prekida tradicije dolazi po svršetku Drugog svjetskog rata budući da tadašnja vlast nije bila sklona isticanju religije ili religijskih simbola. Prema dostupnim podacima, u ovom dijelu Dalmacije još se nalazi između pedeset i sto tradicionalno tetoviranih žena.

Pojedine profesije, poput pomoraca, stoljećima su bile povezivane s tetoviranjem, kao i pojedine socijalne skupine, kao što su motoristi, vojnici na odsluženju vojnog roka, kriminalci, osobito pripadnici bandi te zatvorenici. Tetoviranje je koji put služilo i kao simbol represije, primjerice kod Židova za vrijeme Drugog svjetskog rata, kada su nacisti obilježavali zatvorenike u koncentracijskim logorima tetoviranjem brojeva na podlaktici.

ISTETOVIRANA BARBIE LUTKA

Običaj koji je nekad imao mnogo dublju konotaciju, s vremenom je postao trend prisutan u određenim socijalnim kulturama, dok je rjeđe predstavljala religijsku pripadnost ili znak ljubavi. Tijekom posljednjeg desetljeća tetoviranje je postao mainstream način iskazivanja vlastite osobnosti ili kopiranja tuđe, što je češći slučaj. Brojne zvijezde su uvele taj trend na velika vrata, a ni popularna Matellova lutka, Barbie, nije zaobišla taj trend – 1999. godine puštena je u prodaju lutka s istetoviranim leptirom na trbuhu te paketom tattoo naljepnica za vlasnice lutke. Ono što je nekad bila izjava pobune ili pripadništva grupi, postalo je, dakle, jednostavno – tetovaža. Poruke više nema, postalo je to svojevrsno pomodarstvo kod većine osoba koje se odluče trajno ukrasiti svoje tijelo, etiketa zabranjenog voća, buntovničkog duha i otpadništva, samo slika na koži. Tetovaže prate trendove, modna kretanja u društvu, pa tako osim partnerovog imena, što nikada nije dobar izbor za tetovažu, vidimo sve više imena djece ili roditelja, a na mala vrata se vraćaju i popularne retro tetovaže u vidu sidra i oskudno odjevenih djevojaka.

Saloni za tetoviranje niču kao gljive poslije kiše, a tattoo majstori postaju Van Goghovi s iglom, koji za razliku od poznatog umjetnika za svoje ‘suncokrete’ ipak bivaju plaćeni, ali nećemo ulaziti u točne iznose.

 

– Ovdje sam već 11 godina i trend tetoviranja se u zadnje vrijeme dosta promijenio. Više ne možemo govoriti o nekim motivima koje ljudi biraju, ‘kataloške tetovaže’ više nisu ‘in’, već ljudi dolaze sa svojim motivima. Što se tiče tetovaza tvajlajtljudi koji dolaze, imamo podjednako domaćih ljudi i turista, pogotovo ljeti. Postoji znatan broj onih koji dolaze na popravke tetovaže jer danas veliki problem predstavljaju saloni koji nisu registrirani, te se ljudi, da bi uštedili koju kunu, tetoviraju kod samoukih majstora po kućama, u uvjetima koji nisu zadovoljavajući. Pravi studio je garancija i sukladno tome su cijene malo veće, ali opet, tu se radi o nečemu što je za čitav život – ispričao nam je Boris Levin, vlasnik studija za tetovažu House of Pain, koji u Šibeniku živi već 11 godina.

Predrasude spram tetoviranih osoba još uvijek postoje u našem društvu, ali pomaci se vide. Ljude se gleda na drugačiji način, tetovaže predstavljaju prepreku kod zapošljavanja, te ljudi biraju one na neprimjetnim mjestima kako ih budući poslodavci i klijenti ne bi krivo gledali. Tetovirana bankovna službenica ulijeva nepovjerenje, dok doktoru s tetovažom većina ne bi došla na liječenje.

– Situacija u Zapadnim zemljama je znatno drugačija, godinama sam živio u Skandinaviji i preko 50 posto ljudi je tetovirano. Imam jednu obitelj iz Danske koja mi dolazi već četiri godine za redom i svi se tetoviraju – priča Boris dok upravo tetovira Danca. Razlozi su prije svega financijski jer kod nas su cijene ipak nešto niže, a ovako spoje ugodno s korisnim – tetoviranje i godišnji odmor. Naravno, savjetuje tatoo majstor, nije poželjno izlagati se suncu dva tjedna nakon postupka tetoviranja, tako da turisti koji se odluče tetovirati u Hrvatskoj obično biraju zadnji dan odmora.

ŽENE HOĆE MANJE TETOVAŽE

Hrvatska još prilično kaska za svjetskim trendovima, s obzirom da je komercijalno tetoviranje ušlo mnogo kasnije na naše tržište nego, recimo, na ono susjednih zemalja, što i ne čudi jer su tetovaže dugo bile tabu na ovim prostorima. Ali prema komentarima tattoo majstora iz vodičkog salona Dragonfly, taj je trend svakako u porastu.

– Što se tiče samog posla, posljednjih godina se čini da je trend tetoviranja u stalnom porastu, za što je vjerojatno i zaslužna globalna popularizacija, pa tako možemo vidjeti da sve veći broj poznatih sportaša, pjevača i glumaca nosi tetovaže. Hrvatska ima velik broj kvalitetnih majstora, a što se tiče početnika i novih ljudi, njima bih preporučio da ne idu prečicama, jer jedino je uz trud i odricanje moguć napredak u ovom poslu. Kataloški motivi prevladavaju sve manje, ljudi preferiraju svoje ideje koje obično nadograđujemo, oblikujemo ili crtamo, ovisno o potrebi i dogovoru. Profil ljudi koji se tetoviraju je toliko raznolik da mi je uopće teško izdvojiti jednu skupinu ili spol. Ali, ako bih baš morao, rekao bih da su to ljudi mlađih dobnih skupina, iako sam imao i popriličan broj starijih mušterija, a spolno gledajući, postotak je jednak s tom razlikom da u žene kod nas biraju nešto manje tetovaže. Što se tiče ljudi koji su požalili zbog svoje odluke i odlučili promijeniti već postojeću tetovažu, toga ima. Riječ je o nestručno napravljenim tetovažama ili osobama koje imaju istetovirano ime bivšeg partnera. Pogrešaka koje možemo pripisati ‘mladosti i ludosti’ također ima, a korekcije su obično neki cover up-ovi, odnosno prekrivanje stare tetovaže novom, s tim da stara tetovaža diktira kako će nova slika izgledati. Prije svake konačne odluke, dobro je razmisliti i konzultirati se s majstorom tetoviranja – ističu u vodičkom salonu Dragonfly.

Tetoviranje kao postupak zabadanja igle u kožu i unosa pigmenta agresivan je postupak i ako ne zadovoljava sve higijenske uvjete, za neželjenu posljedicu može imati razne bolesti, kao što su tetanus, hepatitis, herpes, pa i AIDS.

– Ukoliko se tetoviranje radi u provjerenim salonima, moguće su razne komplikacije. Sterilnost je kod ovakvih stvari na prvom mjestu, a saloni i majstori koji rade od kuće, često te uvjete ne zadovoljavaju. Osim gore navedenih posljedica, susreli smo se i sa slučajevima gdje banalne dječje tetovaže u obliku naljepnice, dostupne na velikom broju prodajnih mjesta, mogu izazvati neželjene reakcije u vidu dermatitisa, pa čak i gnojnih infekcija. Koliko god banalno one izgledale, sadrže boje odgovorne za gore navedene bolesti. Ono što većina ljudi ne zna, i što u našoj bolnici nitko nije tražio, jeste test koji se može provesti na neke elemente koji se nalaze u bojama koje se koriste u postupku tetoviranja. Tko se želi tetovirati, može se prije toga testirati i na jednostavan način spriječiti moguće neželjene nuspojave – kaže Sanja Jakelić, dr. spec. dermatovenerolog.

Zbog svega što je navela dr. Jakelić, jasno je kako je tetovaža odluka koja se ne bi trebala donositi preko noći. Tetovaža postaje dio našeg tijela i karaktera, a postupak rješavanja tetovaže nije lak ni jeftin. Tattoo majstori mogu prekriti ili doraditi postojeću tetovažu, no ukoliko to nije put koji tetovirana osoba bira, ostaje lasersko uklanjanje.

– Lasersko uklanjanje tetovaža u Hrvatskoj se provodi u privatnim klinikama, ne u bolnicama. U Šibeniku postoji laser koji se primjenjuje u liječenju vaskularnih promjena, ali to ne znači da u budućnosti neće naći primjenu i na ovom polju. Naravno, to neće pokrivati država i osiguranje jer onaj tko se dobrovoljno tetovira, taj i plaća otklanjanje iste. Prema podacima s kojima raspolažem, lasersko uklanjanje tetovaža je gotovo sto posto učinkovito, ali neke komplikacije u vidu ožiljaka i opekotina su uvijek moguće. Nije svejedno koja se boja tretira, te je tako crvena najteža za ukloniti, a slijede je zelena i plava. Crna je boja, koja je dugi niz godina bila najpopularnija, najlakša za ukloniti, no koliko primjećujem, boje su postale popularne – nastavlja dr. Jakelić.

Međutim, dok Hrvatska raspravlja općenito o svrsishodnosti ‘konvencionalne’ tetovaže, u svijetu je ekstremno tetoviranje u porastu. Tako visoko na ljestvici ‘najkul’ tetovaža kotiraju tetovaža oka, Brailleova tetovaža i tetovaža – zuba. Ako ste mislili da je korištenje igle bolno na gležnju, ubrizgavanje tinte u oko daje sasvim novu dimenziju riječi opasno. Iako ove tetovaže zvuče moderno, tetovaža oka potječe iz 19. stoljeća kada se smatralo da je takva vrsta tetoviranja manje opasna od tetoviranja kože. Takve stvari su većinom radile – slijepe osobe.

Tetovaže su, dakle, kroz svoj vijek promijenile više stilova od Madonne, ali nikada nisu nestale sa scene. Mijenjaju se jedino motivi i tematika, ali ova umjetnost i dalje opstaje.

 

Tetovaže su kao djeca

U Šibeniku nema ekstremnih primjera kada su u pitanju tetovaže, ali općih ima primjera ne manjka. Naš sugovornik, koji je odlučio ostati anoniman, ispričao nam je svoje razloge ukrašavanja tijela veći brojem tetovaža:

– Tetovirao sam se iz znatiželje najviše. Sve je, naravno, bilo vezano uz samu glazbu odnosno taj neki ‘hc đir’. Prva je bila malena, tada sasvim dovoljna, ali onda se javila potreba za još, pa je mala postala veća, i onda prijeđe u neku ‘ovisnost’, pomalo sadomazohistički, jer kroz tu bol, koliko god bilo teško objasniti nekome tko nije probao, izbaciš neku negative iz sebe, skoncentriraš se na sve osim na bol, tako da takneš neke misli i emocije do kojih možda ne bi nikad došao. A slike same po sebi ne predstavljaju ništa osim ukrasa, nemaju nikakvu priču iza sebe, iako ljudi obično očekuju da imaju. One su dio mene, ja ih pazim, paze one mene, spavamo skupa, živimo skupa. One su kao djeca, prođeš veliku bol dok ih ne dobiješ i poslije ih voliš i brineš za njih. Postanu dio tebe kao oči, nos, ruke ili noge. Ali ostaje činjenica da su i dalje ukras, nisu filozofija i psihologija ispisane tintom – kaže nam sugovornik.

Komentiraj

komentara
Komentari objavljeni pod određenim korisničkim imenom nisu stav uredništva ili izdavača, pa ne snosimo nikakvu odgovornost za štetu trećoj osobi.