– Sa 23 godine ostao sam bez vida i onda sam se morao prilagoditi kao slijepa osoba. Kad se pita što slijepa osoba može, smatram da može sve normalno, najbitnije je imati u glavi da nisi slijepa osoba. Možeš ići gdje svi idu, jedino ćeš ponekad trebati pomoć. Slijepa osoba u kući može sve obaviti, od kuhanja do čišćenja, jedino će to ići malo sporije, ali sve može napraviti. Ljudi misle da ako si slijep ne možeš ništa raditi niti igdje ići. No, to nije točno, možeš ići svugdje i baviti se sa svime. Evo, primjerice sport. Ja sam se donedavno bavio atletikom, prošao sam nekoliko disciplina, zadnje sam se natjecao u disciplini bacanja kugle i prisustvovao sam na osam Paraolimpijskih igara. Najgore je ostati kući i misliti: ‘Ja to ne mogu’. Bitno je izaći među ljude, a Udruga za slijepe i slabovidne osobe je tu od velike pomoći, pogotovo osobama koje nisu rođene slijepe već su vid izgubile u nekoj starijoj dobi. Najbolje će razumijeti osoba koja je prošla isto – kaže nam Joso Bagić, predsjednik Udruge slijepih Šibenik.
Udruga slijepih i slabovidnih Šibensko – kninske županije osnovana je prije 62 godine i jedina je takva udruga u Hrvatskoj koja pokriva cijelu županiju, u drugima obično postoji više udruga unutar iste županije. Trenutno broji oko 190 članova, uglavnom srednje i starije životne dobi, dok na školovanju imaju jednog studenta i učenika koji je upravo završio prvi razred osnovne.
ŠIBENIK JE URBANISTIČKI NEPRIKLADAN
– Osobe koje imaju maksimalno pet posto vida, što je zadano zakonskim okvirima, spadaju u našu udrugu i o tome ovisi hoće li neka osoba postati član naše udruge. Kada govorimo o slijepim i slabovidnim osobama u Šibeniku, kao najveći problem ističe se sama arhitektura grada. Arhitektonski i urbanistički je riješen tako kako je, ostalo je mnogo tzv. ‘uskih grla’ koja su već sama po sebi problematična u pogledu funkcioniranja vozila i pješaka, a kada naiđe slijepa osoba onda je to još izraženije. Svi novopostavljeni stupići zbog regulacije prometa, nama predstavljaju veliku barijeru. Slijepa osoba u Šibeniku se mora dosta potruditi ako se misli sama kretati – rekao nam je član Udruge, Darko Juras.
Kao jedan od većih uspjeha Udruge Juras ističe sudjelovanje, točnije inzistiranje na postavljanju zvučnih semafora koji se sada nalaze na gotovo svim raskrižjima u gradu, čime se Šibenik može pohvaliti da je grad s najvećim brojem zvučnih semafora po broju raskrižja.
Zapošljavanje slijepih osoba u današnje vrijeme, kada je tehnologija zamijenila njihove prioritetne poslove na centralama u ulozi telefonista, predstavlja veliki problem.
– Teoretski govoreći, slijepe osobe danas i ne računaju na zapošljavanje već nalaze rješenje kroz neke druge ‘sheme’ – invalidnine. Takva osoba se automatski stavlja u skupinu nesposobne osobe i povlači se s tržišta rada. U fazi školovanja je nastupio trend deinstitucializacije, izbacivanje prakse da se slijepi i slabovidni učenici šalju u specijalizirane ustanove, već se učenici uključuju u redovno školstvo i to, ako je potrebno, po prilagođenom programu. Učenik se ne isključuje iz redovne nastave, već mu se samo školovanje olakšava, a uvođenje asistenta u nastavi je velika pomoć. Prije su se djeca slala u druge gradove sa specijaliziranim školama i domskim smještajem, dok današnja situacija ipak stavlja naglasak na boravak u kući i poznatoj sredini – kaže Juras.
Slijepoj osobi dostupno je sve ono što i osobi koja vidi, no za takvu vrstu dostupnosti je potrebna iznimno skupa tehnika. Dok se danas klasično osobno računalo može naći na akciji za dvije tisuće kuna, isto takvo prilagođeno slijepoj osobi kreće se između deset i dvadeset tisuća kuna što, kad se stavi u relaciju s primanjima slijepe osobe, predstavlja veliku barijeru.
SLIJEPE OSOBE DOSTA ČITAJU
– Udruga posjeduje jedno takvo računalo, a isto tako i Gradska knjižnica Juraj Šižgorić s kojom već godinama surađujemo. Slijepe osobe dosta čitaju, koliko god to zvučalo čudno na prvu, čak i više od onih koji vide jer imaju vremena. Naravno, riječ je o audio knjigama kojih u našoj Udruzi postoji petstotinjak i na raspolaganju su svim našim članovima – nastavlja Juras.
Udruga u sklopu svojih djelatnosti organizira i sudjeluje na sportskim natjecanjima, organizira obuku članova za rad na specijaliziranim računalima, brine o kulturnom i društvenom životu članova, te predlaže nadležnim lokalnim i državnim tijelima izmjene i dopune postojećih, te donošenje novih propisa.
– Nažalost, veliki problem su financije. Da bi Udruga dobila novce, potrebno je napisati dobar projekt, a nama fali stručnog kadra, mladih osoba koje bi možda volontirale na pisanju tih projekata. Mladi još zaziru u pogledu slijepih osoba, misle da ne znaju što s nama, kako se ponašati. Volontera u svakom pogledu trebamo, od svakodnevne pomoći, pisanja projekata, do informatičke pomoći. Novaca danas nema na niti jednom području, udruga je mnogo, novaca malo. Mi ne možemo izaći na tržište s nekim određenim poslom. Civilne udruge će i zaraditi neku kunu, ali mi ne možemo na tom polju raditi, mi smo ovisni o drugima, tako da smo otvoreni za sve donacije. Sve velike firme na našem području su ugašene i ne možemo otići i tražiti donaciju, situacija je takva kakva je – ističu iz Udruge slijepih.
U Udruzi ističu da je velika važnost upoznati najmlađe sa slijepim osobama, predstaviti ih kao normalan dio društva, te tako već godinama surađuju sa nekolicinom šibenskih vrtića.
– Djeca često dođu u prostorije Udruge, već nas i prepoznaju na ulici. Bitno je od malih nogu izbjeći bilo kakve predrasude i pokazati djeci da slijepa osoba nije toliko drugačija od one koja vidi – govori Bagić, podsjećajući na onu – ljubaznost je jezik koji gluhi mogu čuti i slijepi vidjeti.
