I za skraćenu verziju tridesetogodišnjeg rada na mjestu organizatora i producenta šibenskog kazališta, bila bi potrebna puno veća količina stranica od ovih koje su nam na raspolaganju. Nepreglednom broju predstava, priredbi i projekata, koje je Željko Koloper-Keke na svom radnom mjestu ispratio od početka do kraja, treba dodati i veliki broj istih ili barem sličnih manifestacija koje je napravio za svoj gušt.
Sportski duh, Keke je do dvadesete godine bio aktivni nogometaš, entuzijazam i ljubav prema poslu, nisu ni danas ništa manji u odnosu na vrijeme kada je kao pripravnik svoja prva organizacijska, i kazališna, iskustva upijao rame uz rame sa tada već iskusnim profesinonalcima.
– U kazalištu sam se zaposlio 1984. godine kao pripravnik na mjestu organizatora. U to vrijeme studirao sam Ekonomiju na splitskom fakultetu, i kako sam u Općini Šibenik bio pod stipendijskim ugovorom, pokojni direktor kazališta, Drago Putniković, ponudio mi je da umjesto Borne Šarića, koji je trebao ići u mirovinu, dođem na njegovo mjesto, otkažem ugovor u Općini i upišem vanredni studij. U to doba, ovu istu kancelariju u kojoj se i danas nalazim, dijelili smo Pavao Roca, Mate Gulin i ja kao mlada snaga na mjestu pripravnika, organizator programa. Nakon godinu dana sklopio sam ugovor o radu na neodređeno kao organizator kazališno koncertno-glazbeno-scenskog programa i to radno mjesto mi se zadržalo i do danas, samo je kroz ovih trideset godina doživjelo određene promjene u nazivu pa se odlaskom Mate Gulina u mirovinu, prije šest godina, ono danas zove producent. I danas umjesto Mate i Pave u uredu uživam radeći sa dvije dame, Jadrankom Kostanić i Ivom Radovčić.
ZANIMLJIVI POČECI
Pretpostavljam kako su počeci rada u kazalištu bili jako zanimljivi?
Meni su bili jako interesantni i praktički sam prošao sve faze poslovanja kazališta. Prije stalnog zaposlenja, nije bilo posla koji me nije zanimao i koji mi je bilo teško napraviti. Od postavljanja izložbi, ozvučenja, montaže i demontaže gledališta, utovara, istovara scenografije i kostima, biljeterskih poslova pa do traženja sponzora i posebnih festivalskih zadataka. Znači apsolutno sve segmente poslovanja sam imao priliku upoznati, uz vrhunske organizatore Pavla Rocu i Matu Gulina. Možda je nekima manje poznato, ali Mate Gulin, osim što vrstan glumac, i vrhunski je organizator koji bi u dva sata uspio napraviti više posla nego što bi danas nekome trebalo deset sati. Mate je bio taj koji je pokrenuo i tadašnji amaterski dramski život, ansambl koji je bio amaterski ali je djelovao poluprofesionalno, sa scenskom produkcijom na razini današnjih produkcija.
Uz to u ansamblu je bilo i dvadesetak ljudi pa su se mogle raditi i veće predstave, no to je bilo neko drugo vrijeme. Puno bezbrižnije, moglo se više stvarati i programski djelovati. Uz takve ljude, najlakše je bilo učiti. Meni je, naravno, i danas cijeli ovaj posao zanimljiv, jer da nije, vjerojatno bih ga dosada i promijenio.
Rad u kazalištu podrazumijevao je i rad na Međunarodnom dječjem festivalu. Nekako je ostao dojam da je baš u tom periodu MDF bio na svom vrhuncu.
Od tada do danas sam sudionikom na 36 festivala. Do prije tri godine gotovo sam tridesetak godina koordinirao rad festivalskih službi, što je značilo porazgovarati gotovo sa svakim učenikom ili studentom željnim festivalskog angažmana. U to vrijeme osamdesetih festival je imao svoje najsvjetlije trenutke. Puno lakše nego danas moglo se financijski organizirati jedan takav projekt, a sam Centar za kulturu imao je 27 zaposlenika, od kojih je barem 15 bilo na vrhuncu svoje intelektualne, kreativne i fizičke moći. Nekog ću nehotice sigurno i preskočiti, ali dosta je – uz direktora Dragu Putnikovića, Antu Pulića, Milenkicu Cvetković i Pavu Rocu, koji su se tijekom godine najviše bavili festivalom – nabrojiti već spomenutog Matu Gulina, prof. Ivu Brešana, Peru Mioča, Branka Friganovića, Bornu Šarića, Silvestra Škudara, Jasenku Ramljak, Dražena Grungwalda, Antu Balina, Antu Šestana, Mirka Burazera, Vlatka Slavicu, Duška Baljkasa, Josu Milutina, Nadu Dragutin… Nažalost, dosta ih je i pokojnih. To je samo dio ljudi koji su bili u kazalištu kada sam ja došao, a svi su oni paralelno radili kazališne i festivalske poslove.
Pazilo se da se približavanjem festivala, dinamika rada u kazalištu smanji, a početkom ožujka i travnja svi bi se prebacivali na festivalski aspekt. Pripremali bi se prostori za službe i skladišta, servisirala i nabavljala tehnička i uredska oprema, obavljali upisi i razgovori sa zainteresiranim vanjskim suradnicima za rad u festivalskim službama, dekorirao grad i sve ono što je bilo potrebno za stvoriti određene okvire i uvjete da bi se programi mogli izvesti i naši gosti prihvatili na najbolji mogući način. To je trajalo negdje do kraja osamdesetih kada je skoro dvije trećine ljudi otišlo u mirovinu. Što iz organizacije, što iz tehnike, računovodstva, i to je sigurno bio jedan prijelomni trenutak u radu kazališta.
Nažalost, dogodilo se i to da je kazalište u ratu pogođeno granatom i narednih deset godina zgrada je bila van upotrebe. Imao sam i tu ‘čast’ da budem u zgradi kada je granata pogodila kazalište, pa za uspomenu još uvijek čuvam gelere koje sam pronašao na pozornici.
Drugi val odlazaka u mirovinu dogodio se u prošlom desetljeću.
PREKRETNICA ZA MDF
Danas se MDF nalazi na jednoj od važnijih prekretnica u svom postojanju. Nakon više od pedeset godina sve je izraženiji stav o potrebi samostalnog djelovanja, odnosno odvajanja od kazališta.
Teško je iz ove pozicije predvijeti što će točno dogoditi, dobro je da je odluka donijeta na festivalskom vijeću u ime grada Šibenika i Ministarstva kulture, da je sazrjelo vrijeme da se MDF osamostali i izdvoji iz kazališta. Treba vidjeti po kojem modelu bi se to moglo izvesti i kako bi festival samostalno funkcionirao s financijskog, kadrovskog, tehničkog i prostornog aspekta. Koliko bi kazalište, s ljudima, opremom i ostalim stvarima bilo uključeno u organizacijski dio. Sve je to još uvijek u nekakvim fazama razrade i nadam se da će se pronaći adekvatno rješenje. Mladima treba stvoriti uvjete da naš festival doživi još puno svjetlih trenutaka na najvišoj razini. Paralelno s tim mi se već polako pripremamo za sljedeću godinu, kada nas očekuje 55. MDF.
Teško je i nabrojati sve projekte i programe u kojima ste sudjelovali. Osim onih u kazalištu i na festivalu, dosta je i onih koje ste napravili, reklo bi se, za svoju dušu.
Priroda mog posla u kazalištu je takva da sam htio ili ne, u ovih 30 godina sudjelovao gotovo u svim događanjima. I pretprodukcija, dok se sve priprema, dogovara, dok vodstvo to razrađuje, pa faza produkcije kada se sam projekt dogodi i faze postprodukcije. Sređivanje papira, plaćanja usluga i suradnika, čišćenje prostora, skladištenje opreme i tehnike, obaveze prema sponzorima, slanja izvješća, analiza i svega ostalog. Došlo bi se tu do nekakve brojke od 10 tisuća događanja, i to je ono što je vezano za moj osnovni posao, moje radno mjesto i radno vrijeme. Bilo da se radi o našoj produkciji, gostujućim predstavama ili programima koji se u gradu zbog nedostatka prostora održavaju u kazalištu.
Naravno, kada se ima volje i kada se nešto voli onda se i u slobodno vrijeme našlo nešto potencijalnih projektića u kojima smo bili idejni začetnici ja ili netko od mojih dugogodišnjih poslovnih partnera i prijatelja. Moj najdugovječniji i najčešći poslovni partner i prijatelj je Željko Petreš. Nabrojat ću samo neke projekte: Božićne čarolije, Dječje Nove godine, Modefesti, Izbor najljepše ljubavne pjesme, prva gradska obilježavanja Valentinova, talk show programi, Kino klub u kinu Tesla, mnogobrojni koncerti, sportski turniri…
Osim glazbeno-scenskih programa, sudionikom sam i mnogih filmskih projekata koji su se snimali na našem području. Sudjelovao sam uglavnom kao organizator i voditelj statista. Ta filmska epizoda traje još od suradnje sa Bulajićem, Vrdoljakom, Šorkom, pa tv serije ‘Loza’ i s Brešanom ‘Kako je počeo rat na mom otoku’ i ‘Svećenikova djeca’.
Od kazališnih projekata iz prošlosti spomenuo bih nešto što bi bilo dobro ponoviti i danas, a to su Šibenska kulturna ljeta, koja su od sredine srpnja do kraja kolovoza diljem županije znala ponuditi i do 70 programa, što je ponekad značilo da smo Pavle Roca, Mate Gulin i ja odradili u jednom danu po tri programa na različitim mjestima u županiji. Imali smo dobru financijsku potporu tadašnjeg Turističkog saveza, ali i dobru suradnju s Koncertnom direkcijom Zagreb, u kojoj je jedan od organizatora bila i Tihana Harapin-Zalepugin, s kojom je baš Mate napravio odličnu suradnju i s kojom sam se u tom periodu jako dobro upoznao.
Interesantno je to što su svi programi bili za mjesta u županiji besplatni, a dolazili su stvarno vrhunski glazbenici i veliki ansambli, poglavito ruski, a jedini uvjet, koji je Mate vješto i nježno postavljao, bio je da domaćini počaste izvođače.
Iz tog vremena veseli me podsjetiti se i Dječjih plesova pod maskama u sportskoj dvorani, organizacije izleta na operu u Split, Matinih ‘Pokaži što znaš’ i mnoštvo drugih.
Danas je priprema svake predstave iz vlastite produkcije veliki višemjesečni projekt i izazov koji me posebno veseli.Trenutno radimo sa redateljicom Nenni Delmestre na predstavi španjolskog autora ‘Arhimedov zakon’.
MODNA PRIČA
Jedan od projekata, kada već spominjete Tihanu Harapin-Zalepugin, je i modna agencija Leona kojoj ste posvetili punih dvadeset godina.
Ta modna priča počela je sredinom osamdesetih upravo sa Tihanom Harapin. Ona i Ljiljana Stamenković su bile moje najznačajnije suradnice i iznijele su s velikom ljubavlju sav taj teret uspješno do kraja. Ta priča obilježena je rezultatima koji opravdavaju potrošeno vrijeme i uloženi trud. Činjenica da smo 2010., za dvadeset godina rada sa mladima i programima za njih, dobili i nagradu Grada Šibenika, dovoljno govori o rezultatima rada, ali još važnije od toga je to što smo našim članovima omogućili da putuju po svijetu, nauče jezike, upoznaju nove kulture i što smo ih na određeni način formirali kao kvalitetne osobe. Danas su mnoge od njih obrazovane, obiteljski sređene uspješne poslovne žene.
Nije to bilo nimalo lako i jednostavno, jer uglavnom se radilo o mladim osobama koje je uz suglasnost i suradnju roditelja trebalo poslati diljem svijeta na neki događaj, ali kad vidite da je 115 mladih šibenki iz Leone sudjelovalo u svjetskim, europskim ili hrvatskim finalnim natjecanjima, onda je sve drugo manje važno. Tu modnu priču smo prije tri godine u cjelosti prepustili Tihani Zalepugin s kojom smo cijelo vrijeme intenzivno surađivali.
Manje je slobodnog vremena, a osim toga meni su zadnjih godina neki drugi sadržaji interesantniji i prioritetniji. Prvenstveno tu mislim na aktivnosti moje djece i književnu djelatnost moje supruge Orijane, koja iza sebe ima napisana četiri romana i krenula je prije pet godina raditi na jednom povijesnom romanu koji je i mene zainteresirao. Uvukla me u tu priču i uz nju sam se upustio u istraživanje povijesnih činjenica koje se tiču Šibenika u vrijeme kuge i Kandijskog rata. Roman je potrebno opremiti kako treba, tiskati i što kvalitetnije distribuirati, a to je uz izdavačku kuću i moj dio posla.
Čini se kao dosta zanimljiva tema. Možemo li saznati još neke detalje?
Roman se zove ‘Zavjet’ i prati jednu ljubavnu priču u vrijeme i prije kuge 1648 – 1649. koja je, kao što znamo, Šibenik sa 12 tisuća, pretežno plemičkog stanovništva, svela na 1200 ljudi koji su uspijeli preživjeti. Sve povijesne činjenice u romanu su autentične i korištene su iz široko disperzirane i teško dostupne literature, dok je sama ljubavna priča između Jelene, iz šibenske plemićke obitelji, i Matije, jednog od onih koji su se doselili u grad, fikcija oko koje se vrti radnja romana. Ukratko, Matija je bio pomorac, a iako su bili zaljubljeni jedno u drugog, Jelena se zavjetovala da će, ako kuga prestane, otići u benediktinski samostan, što je na kraju i učinila. Nije to, naravno, kraj romana, ali ostavimo neke detalje i neotkrivene.
Trenutno se jedna kopija nalazi na čitanju kod časne sestre Fortunate, koja nam je igrom slučaja spomenula kako su prilikom čišćenja samostana pronašli i sablju koja se u romanu spominje, a kako je sablja završila u benediktinskom samostanu saznat ćete čitajući knjigu. Osim drage Fortunate, svoj obol u stvaranju romana dali su Željko Krnčević Pigo iz Muzeja, pokojni Milivoj Zenić, Ivo Livaković, Milivoj Blažević iz arhiva, Jadran Kale, Branko Lovrić Caparin, Mladen Urem iz riječkog državnog arhiva, Joško Čuzela…
Izlazak iz tiska očekuje se početkom 2015. i nadam se da će to biti dobar poklon gradu uoči 950 godina od njegova prvog spominjanja.
Nešto prije dotakli smo se filma. U Šibeniku se i dosad snimalo, snimat će se i dalje, u najavi su dva filma, ali dolazak svjetski poznate produkcije serijala Game of Thrones ipak je priča za sebe. Koliko takve stvari imaju utjecaja, ne samo na Šibenik kao poželjne destinacije, nego i kao razvoja budućih dramskih ili filmskih, svejedno, umjetnika?
Ne treba skrivati činjenicu da Šibenik ima odlične glumce i redatelje. Kazališne, ali i filmske. Počevši od Mate Gulina, koji se zadnje vrijeme, da se našalim specijalizirao za uloge svećenika, pa do Gorana Višnjića, Špire Guberine, Leona Lučeva, Oriane Kunčić, Ronija Lepeja, Jasminke Antić, Anđelka Babačića, Danire Gović, Neve Baranović… I mlađe generacije Jakova Bilića i Franke Klarić, koji su uz Orianu i stalni zaposlenici šibenskog kazališta. Tu su Vinko Brešan, Zoran Mužić, Ivo Brešan, Olja Runjić kao redatelji i scenaristi. Većina njih je svoje prve korake napravilo u kazalištu ili na festivalu, i baš kroz kazališne radionice i predstave kreirao se njihov životni put. Sigurno je kako dolazak jedne tako velike produkcije može puno značiti na popularizaciji dramske i filmske umjetnosi, ali i samog grada.
No, postavlja se pitanje koliko grad bez dodatnih ulaganja može logistički pratiti potrebe jedne takve produkcije. Kako sam manjim dijelom bio i sam uključen u taj logistički dio zadnjeg projekta, vidio sam da postoji potreba za gomilom popratnih sadržaja, a činjenica da je dio ekipe bio smješten u hotelu ‘Lav’ i svaki dan putovao iz Splita govori da bi na tome trebali poraditi, pogotovo na kvantiteti i kvaliteti hotelskog smještaja.
Međutim, i bez obzira na to, sam dolazak jedne takve produkcije u Šibenik može pokrenuti dosta stvari. Na nama je da se prilagodimo situaciji.
NEDOSTAJE NATKRIVENA DVORANA
Kulturnih događanja u Šibeniku ni prije nije nedostajalo, no u zadnjih par godina baš kultura je segment koji se nameće kao jedan od prioriteta po kojima bi grad trebao biti prepoznatljiv. Idemo li u dobrom pravcu i ima li nešto što nam nedostaje?
Volim pozitivno razmišljati i vjerovati da idemo u dobrom smjeru. Sve što je bilo do jučer arhivirajmo i gledajmo prema naprijed. Dolaze nove generacije i omogućimo im da i oni pokažu što znaju.Sigurno je kako se slika Šibenika mijenja. Kazalište se profesionalizira. Međunarodni dječji festival se redizajnira. Mnoštvo je novih festivala.
Također vidimo da su obnova tvrđave sv. Mihovila i izgradnja pozornice na njoj ispunili očekivanja. Daljnje ulaganje u obnovu ostalih tvrđava još više će poboljšati kulturnu ponudu i samim tim povećati zanimanje za Šibenik, ali otvorio se i jedan novi/stari/ problem. To je pitanje zatvorenog prostora koji bi bio alternativa otvorenim pozornicama u slučaju loših vremenskih uvjeta. Ovo ljeto imali smo nevjerovatnu sreću da ni otvaranje ni ostali programi MDF-a, ni jedan koncert na sv. Mihovilu, pa ni Šansona, kojoj je malo falilo, nisu otkazani zbog lošeg vremena, iako je kiša padala gotovo svaki dan. Sve su to priredbe organizirane na prostorima koji primaju od 800 do 1100 posjetitelja, a alternativa ne postoji.
Moje je mišljenje kako Šibeniku treba jedan veći zatvoreni multimedijalni prostor koji bi poslužio baš za tu svrhu, a u koji bi se i tijekom godine mogli organizirati koncerti, kazališne predstave, simpoziji, kongresi, razna korporativna događanja za veći broj posjetitelja. Svjestan sam da je financijski problem izgraditi tako nešto ali može se razmišljati i o adaptaciji već postojećih prostora koji trenutno nisu u funciji, a nalaze se na povoljnim lokacijama.
Znam za jedan takav poslovni prostor idealan za tu namjenu i bude li prigode rado ću s nadležnima porazgovarati na tu temu.
Kazalište uskoro očekuje i izbor novog ravnatelja. U svojih 30 godina promijenili ste ih dosta i svatko je na svoj način ostavio traga u radu kazališta. Što možemo očekivati od budućeg ravnatelja?
U svom radnom vijeku imao sam sedam ravnatelja. Svaki ravnatelj, ili kako se to prije zvalo direktor, ima neke svoje ideje i planove, valjda se zato i prijavljuju na natječaj, i imaju viziju kako bi kazalište trebalo funkcionirati. Ja, i moje kolege smo djelatnici kazališta plaćeni da izvršavamo zadane zadaće iz svojih sistematizacija neovisno o tome tko se nalazi na mjestu ravnatelja i nije na nama da ocjenjujemo rad tih ravnatelja.
Kad se raspiše novi natječaj kazališno vijeće će gradskom vijeću predložiti po njihovom odabiru najboljeg kandidata. Mi zaposlenici očekujemo samo to da nam se osiguraju što bolji uvjeti za rad.
