BILA JE RATNA BEBA U VUKOVARSKOJ BOLNICI Rekli su nam: ‘Nemojte se vezati za nju’

Bila je nedonošće. Beba u ratnoj vukovarskoj bolnici. Majka i otac morali su otići. Ona je ostala. S najmanjim šansama za život. Govorili su: ‘Nemojte se za nju vezivati’. Pronašli su je u TV emisiji. Danas su sretni i imaju potomke, piše jutarnji.hr

Samo jedna, više od dva desetljeća stara, crno-bijela fotografija, izblijedila od ruku kroz koje je prošla, položena je na sredini malenog stola u kuhinji Anke Šimić.

Na njoj vojnik, časna sestra i jedna beba, lica im se slabo razaznaju, a dalje u pozadini, pored vojnog kamiona, starica u bijegu. S vrećicama u rukama napušta razrušenu kuću.

Vukovar je na fotografiji, na dan kad je pao.

Za Ankinim stolom, međutim, nikoga nema, na fotografiju se nitko ne obazire. Šimići su u drugoj sobi, stisli se na istrošenom kauču, pa poljupcima obasipaju djevojku koja sjedi u sredini.

Upravo ovdje, u prizemlju obiteljske kuće, usred opustjelog sela, u kojemu, kažu mi, nitko nikoga više ne treba, sve tri generacije jedne obitelji, zagrljene i glasne, ponovno su sretni.

Od svih samo Anki, dok nam pozira, pogled pobjegne prema kuhinji.

Beba na fotografiji, omotana dekama, pa skrivena duboko u naručju časne sestre zove se Tanja Šimić i njena je kći, ista ona djevojka koju sada svi zajedno grle i ljube.

Mislila je da je nikad više neće vidjeti.

Umjetni grad

Jer Tanja je rođena tri mjeseca prerano, na dan kad su Vukovar zasule granate, opsadu je preživjela u inkubatoru, sakrivenom u podrumu bolnice, a spašena je pukim slučajem, nakon pada grada.

Danas je odrasla, zdrava žena, majka dvoje djece.

Anki je stoga puno srce.

– Sretna sam i zahvalna jer smo nakon svega na okupu, ali zadovoljna nisam. Kako bih bila? Ovo nije zemlja za koju su ljudi polagali svoje živote, reći će mi nešto kasnije.

Vukovar je, ponavljaju mi Šimići, danas umjetni grad, suživot je izvještačen, a sela oko njega, baš kao i Čakovci u kojima žive, poluprazna. Posla nigdje, neimaština, a oni koji su mogli, otišli su što dalje.

– Ovdje su ostali samo starci, kaže mi Ankin suprug Danilo, invalid Domovinskog rata. Njegov unuk, Tanjino starije dijete David, ujesen će u školu i bit će jedini đak u razredu, jedini u svojoj generaciji u pet sela u općini Tompojevci.

– Krenimo od početka, predlažem Anki dok palimo prve cigarete.

Ali gdje početi priču dugu 25 godina?

S danom kad su joj supruga, deset dana prije poroda, pretukli u srpskom dijelu sela? Ili kad su mu nekoliko tjedana kasnije gurali pištolj u usta, dok su ga roditelji gledali s prozora? Ili kad joj je odmah nakon poroda liječnica dala mračnu prognozu?

– Tanja će živjeti sedam sati, sedam dana ili sedam tjedana. Nemojte se vezati, rekla joj je.

Pucnjava i bijeg sa sela

Anka, međutim, ispovijest odluči otvoriti s duhovitom pričom.

Postala je trudnica, kaže, a da to nije ni znala ili htjela.

– Nakon operacije debelog crijeva liječnik mi je rekao da nikad više neću imati djece. U redu, kažem, imam ih dvoje već, kći od 17 godina, i sina od 14. A onda sam u proljeće ’91 doznala da sam trudna, protivno svim šansama. Pa gdje baš mene, kući već imam kćer koja se već udala, i sina tinejdžera. Bila sam bijesna. Prebila bih ga da je tad bio blizu, pokazuje mi na Danila koji se samo tiho nasmije pa pripali novu cigaretu.

Ubrzo su počeli problemi. U zemlji je kuhalo, sela su se počela dijeliti na hrvatske i srpske dijelove, posvuda su nicale barikade. Dugogodišnji susjedi počeli su se gledati preko nišana.

Danila, koji je se priključio braniteljima, presreli su na barikadi u srpskom dijelu Čakovaca i istukli.

A Anki je zbog tog stresa nakon 15 dana puknuo vodenjak pa je morala hitno u vukovarsku bolnicu.

Već tada je dio pravaca prema gradu bio odsječen, auto su posudili od susjeda jer je njihov razbila vojska, a porod je bio brz i iznenadan.

Tanja Šimić na svijet je tako došla 15. lipnja te 1991. godine, tri mjeseca prerano. Već idućeg jutra napadnuta je policijska postaja u Borovom naselju, istom onom u kojem su Šimići, dok su oboje radili u tvornici obuće, punih 12 godina živjeli.

– Koga sve imaš kod kuće, pitala je babica Anku kad je rodila.

– Udanu kćer i odraslog sina.

– E, pa sad imaš i lutku Barbiku, pogledaj je, rekla joj je i pružila Tanju.

I tu se prvi put, otkako mi je počela prepričavati svoj život, Anka raznježi. Glas joj se raspukne, ramena joj se snužde, oči jedva primjetno napune suzama, pa mi tiho kaže: Imala je plavu kovrčavu kosicu, prekrasne ručice i nožice, 38 centimetara duga i samo kilogram teška.

Barbika.

A onda Anka ubrza, život mi stane prepričavati u kratkim slikama.

Otac Danko prvi ju put posjećuje nakon mjesec dana. Malena je u teškom stanju, u inkubatoru, i svaki čas može umrijeti. Daje joj krv, dolazi kući pa plače. Drugi put krv joj daje u kolovozu, na samu Veliku Gospu. Odlazi na iločko ratište. Vidio ju je posljednji put.

– Nisam im dala da je obilaze, da se vežu. Rekli su mi da se nagutala plodne vode, nitko nije mogao garantirati da će preživjeti. Nisam htjela da im slomi srca, prisjeća se Anka.

Čim ju je rodila, odlučila je otići kući.

– Idem brinuti za obitelj, počeo je rat, njoj ne mogu pomoći, rekla je doktorima, jer hraniti je nije mogla dok je ležala u inkubatoru i primala infuziju.

Odjurila je doma, planirala okrečiti dječju sobu, ali svaki dan se vraćala u bolnicu da bi je obilazila. Mogla ju je vidjeti jedino kroz staklo. Kako da se ne veže za takvo bespomoćno stvorenje?

A onda je došao 19. kolovoza, dan kad je Anka zadnji put vidjela Tanju. Obišla je roditelje u Šidu, iako je zbog toga mogla poginuti. Anka je, naime, Slovakinja podrijetlom, udana za Hrvata, i kao takva bila je, kaže, na popisu za odstrel.

Roditelji su je molili da ostane kod njih, s druge strane granice.

– Došla sam vas vidjeti, ne znam kad ću opet. A sad me pustite, idem djetetu, rekla im je i vratila se u Hrvatsku. Početkom rujna nova pucnjava u selu.

Danilo kreće pomoći, Anka ga moli da ostane kod kuće, ali on si ne može pomoći. Pretukli su ga pred očima roditelja, kundacima lomili rebra, a cijev pištolja gurali u usta.

– Snajo, Danka su ubili, plačući joj je ubrzo telefonom javio otac.

Ali ispostavilo se da je imao sreće, jer spasio ga je jedan od pobunjenih Srba, za kojeg Anka kaže da mu je majka bila Hrvatica pa je Danila uhvatio oko vrata kao da ga guši i odvukao kod roditelja u kuću.

– Bježi spašavaj se, rekao mu je, a Danilo ga je poslušao.

Dva dana kasnije i Anka sa sinom Miroslavom bježi iz sela. Kći je živjela u Šidu sa suprugom, a Anki i sinu rekli su da uđe u autobus koji kreće za Nijemce. Sa sobom nije ponijela stvari, jer rekli su joj da odlazi samo na nekoliko dana.

U Nijemcima vojnici ulaze u autobus i naređuju: ne izlazite, idete za Zagreb. A onda kad su došli u Zagreb, rekli su im: zapalite cigaretu tko ima, sljedeća stanica Delnice.

Ranjeno djetinjstvo

I tako se Anka u pola četiri ujutro našla u prognanstvu, sama sa sinom bez ičega, jedna kći preko granice, muž nestao, a kći u inkubatoru u vukovarskoj bolnici, na udaru granata.

Tada se, kaže, slomila.

Dani koji su uslijedili nisu bili ništa lakši. Vijesti svaki dan sve gore. Vukovar u obruču, sve više mrtvih, kadrovi iz bolnice lede joj krv u žilama. Pokušavala je saznati je li Tanja još uvijek živa.

Nije se usudila nadati, ali jednom je iz Delnica uspjela radiovezom uživo stupiti u kontakt s liječnicima koji su je umirili. Tanja je živa. K tome se u listopadu u Delnicama pojavio i suprug. Živ se izvukao iz obruča oko Iloka. Život je naglo postao podnošljiviji.

A onda je grad pao.

U beskonačnoj koloni izbjeglica, televizijskim kadrovima koji će se zauvijek pamtiti, Anka je tražila lice kćeri.

Ništa.

I onda kad ju je napustila zadnja nada, Anka gleda prilog iz Klaićeve bolnice. Dva dana nakon pada Vukovara, pred kamere stane liječnik, pa kaže kako tamo ima spašene djece.

– Svaki dan kad dođem na posao, najdraže mi je kad mi se nasmije mala prognanica, siroče bez roditelja, Vukovarka Tanja Šimić, kaže mrtav-hladan novinaru u mikrofon, a Anka se skameni. I danas, 25 godina poslije, jasno je da joj se taj prizor duboko urezao u pamćenje. Svi oko nje su vrištali od sreće. Rečenice liječnika diktira mi brzo i precizno, kao da su jučer izgovorene.

– Po cijeloj zemlji tražimo kćer, a ona leži u Zagrebu. Gledam prilog i ne vjerujem. Govore da su joj roditelji ubijeni. Da će je dati na posvojenje, priča Anka.

Izjavu je dao dr. Željko Cvetko, a emisija koju je Anka gledala zvala se “Ranjeno djetinjstvo”.

Donacije iz cijelog svijeta

Čim su se pojavili u Klaićevoj, Anka je ugledala medicinsku sestru kako nosi dijete hodnikom i odmah rekla: ovo je moja Tanja, osjećam to u želucu. Srce će mi iskočiti iz grudiju.

Tako je i bilo.

Tamo na hodniku dječje bolnice u Klaićevoj, otac i majka našli su svoju kćer, koja je protivno svim izgledima ostala živa.

Ali problemi su se nastavili. Danilo i Anka nabrajaju mi ih istovremeno, jedan drugom uskaču u riječ.

– Novinari su nas opsjedali. Dolazili su iz cijelog svijeta, čak iz Vatikana…

– Slali su nam donacije iz cijelog svijeta, ali malo smo od toga vidjeli. Ono što smo dobili, podijelili bismo uvijek dalje…

– Htjeli su da Tanja bude dječja ambasadorica…

– Vladimir Šeks joj je krsni kum, kad ju je vidio prvi put u Saboru rasplakao se…

– Živjeli smo kao prognanici u Zagrebu, nisu ovdje voljeli Vukovarce…

Kišna je srijeda, 7. prosinca 1998. godine, Božić je blizu. Mihaela Jović, novinarka Jutarnjeg lista objavljuje novu priču o Tanji Šimić, tada već dobro poznatoj ali pomalo zaboravljenoj “prvoj vukovarskoj ratnoj bebi”. Tanja se, naime, vraća kući.

Otkad je rođena, u Čakovcima nikad nije bila, samo jednom ih je, nekoliko mjeseci prije objave članka posjetila.

Djetinjstvo joj nije bilo lako, uvijek u progonstvu, problemi u razvoju kao posljedica inkubatora, ratnih strahota i silnih eksplozija. Svejedno je izrasla u prekrasnu djevojčicu.

Preživjela je sakrivena u kamionu, stoji u jednom od starih tekstova koje je Anka razbacala po stolu, kao da mi želi dokazati da je sve što priča istina.

– Sve to čuvam, ovo je sve što je ikad o njoj napisano, kaže mi ponosno.

Tanju su doista iz Vukovara, nakon pada iz grada, izvukle dvije časne sestre, prevezle je u kamionu, sakrivenu u deke.

Istom onom kamionu sa stare crno-bijele fotografije, u istim onim dekama, s istim onim vojnikom u kadru.

Stari novinski izresci otkrivaju da su se sestre zvale Damira Biškup i Mirka Brašulj, te da im je doktorica Vesna Bosanac osobno naredila: spasite Tanju po cijenu vlastitog života.

Tako je i bilo, osim što je Tanja putem, omotana u deku i novine, zaradila upalu pluća.

Zanimljivo, već tada u toj reportaži u Jutarnjem, zadnjoj iz Tanjinog sedmogodišnjeg prognanstva, Tanja je znala što želi biti u životu.

– Frizerka, izrecitirala je odlučno novinarki.

Danas Tanja nije frizerka, ali je kozmetičarka, nažalost nezaposlena, kaže mi jednom kad su je roditelji i djeca pustili iz zagrljaja na kauču.

– Ostala sam ovdje u selu, zaljubila sam se u susjeda koji živi 20-ak kuća dalje, rodila dvoje djece i sada čekam bolje dane, kaže mi. David ima šest godina, a kći Mihaela samo tri mjeseca, i ne plače samo kad je u majčinom krilu.

Ostatak priče pročitajte OVDJE

Komentiraj

komentara
Komentari objavljeni pod određenim korisničkim imenom nisu stav uredništva ili izdavača, pa ne snosimo nikakvu odgovornost za štetu trećoj osobi.