Dirljivo pismo mlade Hrvatice koje morate pročitati: ‘Hrvatska nije zemlja za kukavice! Nikada neću otići’

Gdje god da odeš ti si stranac i uvijek ćeš biti stranac. Hrvatska je tvoja jedina Domovina, jedino si tu svoj na svome.

Helena je jedna od rijetkih koja ne želi otići iz svoje domovine…a ovo je njezino pismo.

Tu sagradi dom, tu je stari temelj, tu, na kršu tom….
9. studeni 2014 u 16:04
Ponukana konstantnim lošim vijestima i raznoraznim crnim statistikama o nama, mladima i školovanima u Hrvatskoj, naprosto sam bila primorana ovo napisati….

Kanada je to….

Neki dan, u busu, slušam priču jedne žene koja je susjeda 30-godišnjaka J (kojeg ja poznajem), i priča kako je on visokoobrazovan, ali eto otišao je s curom u Kanadu jer tu nisu mogli naći posao. Dakle, dok je bio u Hrvatskoj, nije mogao naći DOBAR posao U STRUCI, ne zato što ga nije bilo, ili zato što nije imao vezu – ne, on je imao posao u struci, ali imao je malu plaću?! Iako je od te plaće mogao plaćati i podstanarski stan i režije, i hranu i priuštiti si izlazak tu i tamo, e ali nije mogao uzdržavati i djevojku koja je tražila isključivo posao u struci. Dakle, otišli su u Kanadu i super im je, on radi kao konobar, a ona radi u slastičarnici – dakle niti jedno ne radi u struci, nemaju vremena za izlaske, a novca imaju taman da prežive. Baš im je krasno, ili ja ne razumijem što je sreća, ili nije isto preživljavati u Hrvatskoj i preživljavati u Kanadi (to me sjetilo na onu foru sa čuvanjem ovaca u Njemačkoj i kod nas – kod nas se oni koji čuvaju ovce zovu ovčari, a u Njemačkoj su to Njemački ovčari).

Prije je bilo bolje…..

Isti taj dan dođem na posao, i krene priča o tome kako je nekad bilo bolje. Ne moram ni spomenuti da mi je tlak skočio na 800 i dobila sam osip i svrab u isto vrijeme. Na moje pitanje što je bilo bolje?, odgovor je bio pa sve, ljudi su imali posao, sve si si mogao priuštiti bla bla bla…..I onda se vraćam par godina unatrag kad mi je ćaća pričao o tom ”zlatnom dobu” njegova djetinjstva. Naime moj ćaća je jedno od troje djece svojih roditelja. Otac mu je radio u požeškoj ”ljevari”, a baka je bila ”šnajderica” koja je bila kod kuće, i šivala…. Živjeli su u sobičku, koji su moji dida i baka samo svojim vlastitim rukama sagradili. Svaka cigla tog sobička nekoliko je puta prošla kroz njihove ruke, pekli su je sami, zidali sami….. Kad bi dida dobio plaću, otišli bi u veliku nabavku, po šećer, brašno, ulje, paštetu…..da 1 paštetu mjesečno…..Hvala Bogu pa je u to vrijeme bilo masti u Slavoniji…. Živjelo se jadno, i nikako, ali se živjelo, i nije se kukalo kao danas…..možda i zato što je to bila zahvalnija generacija. Nisu puno imali, pa nisu puno ni željeli…. Falilo im je svega, ali bili su mladi i to im je bilo normalno, jer za bolje tada nisu znali….I naravno da im je bilo bolje, kad su bili 30 godina mlađi….

O nama bogatašima…..

I tako krenem ja nabrajati kako onima koji nisu bili u partiji nije bilo dobro, ali su šutjeli bojeći se za vlastite živote, kako je falilo svega, ljudi su se bojali, i onda dobijem odgovor – Lako je tebi, tvoj ćaća ima firmu! I tad mi se upali kliker – svi oni koji imaju firmu su bogati jel – logično! Da, moj ćaća ima firmu u koju je u zadnjih nekoliko godina uložio svu ušteđevinu koju je imao, samo kako bi je spasio, jer nije želio da on i 4 čovjeka – hranitelja obitelji ostanu bez posla! S ponosom mogu reći da sve što imamo, stečeno je samo i isključivo radom mojih roditelja, njihovih 20 prstiju i Božjom pomoći. Bila sam dijete dok je ćaća gradio našu kuću. Radio je tada u jednoj prijevozničkoj firmi, i nakon dolaska s posla, jeo bi, te bi on i mama mene ostavili kod dide i bake i odlazili bi lijepiti pločice ljudima, samo kako bi zaradili. Ja vas pitam, koliko je mladih danas, s višom školom spremno nakon posla nekome lijepiti pločice, zidati, frajkati kuću? Pa danas je teško naći nekoga da ti drva iscjepa! Kad sam to predložila jednom svom prijatelju rekao mi je, ”pa nisam išao na faks da cijepam drva”, a moj ćaća je?? Dakle, ne samo da je vrijeme drugačije – ljudi su drugačiji.
Kada se priča o tim odlascima iz zemlje, vrlo često pobornici odlaska kažu :”A zašto ne bih otišao? Pa što je to meni Hrvatska dala?” – pravo je pitanje da li je tebi Hrvatska i što dužna, i što si ti dao Hrvatskoj?! Ruku na srce što bi to Hrvatska trebala meni, tebi, njemu, bilo kome od nas dati? – Odgovor je ništa. Niti nam Hrvatska, niti itko drugi treba išta dati. Mi – ti i ja, smo ti koji smo dužni Hrvatskoj. Dužni smo joj u tom smislu da joj se odužimo bar za školovanje koje nam je pružila, a cijenjeno je i nije zanemarivo. Dužni smo ostati ovdje i boriti se, lavovski se boriti s nepravdom i dokazati i sebi i okolini da se može uspjeti, da se može živjeti u ovoj Hrvatskoj. Nije lako, slažem se, ali tu smo da to počnemo mijenjati. Mi smo budućnost Hrvatske. Tko će ostati ako mi odemo?

Gdje god odeš – stranac si!

I na kraju, nikada neću pristati na tvrdnje da se ništa ne može bez veze. Može se, itekako se može, samo je stvar da svatko od nas treba početi to mijenjati – krenuti od sebe. Svi smo mi deklarativno protiv dobivanja poslova preko veze, no ne i kad smo sami u pitanju. Tako sam nedavno u društvu pričala kako sam dobila ponudu da radim posao u struci u svom rodnom gradu, ali sam ga odbila. Smatram da sam dovoljno kompetentna da si mogu naći posao bez ikakve veze, pa neka mi netko to ospori. Na što su mi svi rekli da sam luda, da sam trebala prihvatiti, a podsjetimo se, svi su oni protiv veza i vezica. Dakle, ako protiv nečega jesmo onda smo uvijek, a ne samo kad su drugi u pitanju. Činjenica je da u Hrvatkoj nikada nije bilo lako živjeti – Hrvatska nije zemlja za kukavice – to je zemlja za lavove, ratnike, ljude koji su se spremni boriti za svoj komadić neba. Nikada neću otići iz Hrvatske, neću biti dio crne statistike, predugo su se generacije naših očeva i djedova borile za ovaj komad neba da bih ga ja tako olako napustila, tako se lako predala. Ne želim svoju mladost i svoje najbolje godine pokloniti nekoj tuđoj zemlji, ne želim cijele godine čekati ljeto da odem u Domovinu na odmor, ne želim pričati nekim drugim jezikom, ne želim čeznuti za Domovinom, želim ju živjeti, kakva je takva je – naša je, nije dobra –mijenjajmo ju. Gdje god da odeš ti si stranac i uvijek ćeš biti stranac. Hrvatska je tvoja jedina Domovina, jedino si tu svoj na svome.

”Ostani tu,
tu je tvoja mati,
ostani tu,
još će sunce sjati,
ostani tu,
snove čuvaj samo za Nju,
ostani tu……”,

izvor:dnevno.hr

Komentiraj

komentara
Komentari objavljeni pod određenim korisničkim imenom nisu stav uredništva ili izdavača, pa ne snosimo nikakvu odgovornost za štetu trećoj osobi.