Zadranin Jure Karamarko zadnje godine provodi u strahu za život svog djeteta koji se rodio sa srčanom manu. Kada je prije dvije godine uputio apel ministru zdravstva Darku Milinoviću da pomogne njegovom sinu u bolnici Rebro gdje su mu, kako je rekao, liječnici rekli da nitko na neradni dan ne može donijeti odluku o operaciji njegovog sina, cijela se Hrvatska digla na noge. Danas nakon nepune dvije godine, brižni otac i dalje vodi bitku s vremenom i financijama te žali za trenucima koje bi prije svega trebao provesti sa svojom obitelji, no nažalost, to mu zasad ne uspijeva. Zbog brojnih poslovnih obaveza sina ne viđa koliko bi želio, ali drugog izlaza trenutno nema. No, unatoč svemu, ne gubi vjeru u budućnost i zajedničke trenutke, koje će, uvjeren je jednom provoditi zajedno.
Dirljivo pismo prepuno emocija koje je napisao u subotu, na sam imendan svog Lovre, i objavio na Facebooku, prenosimo u cijelosti:
Fajteru moj, nemam ti izbora koliko god bolno bilo i tebi i mami i meni
‘Fajteru moj, danas ti je imendan! Tata nije danas doma opet. Znaš, tata se probudio jako rano, na nogama će biti bar noćas do 1. Ti u to vrijeme trčkaraš oko kuće, puniš pelenu, kupaš se u bazenčiću, tučeš mačkicu i prskaš se vodom. Kaže mama da puno puta u danu spomeneš Tatu. Jebiga fajteru, imendan će proć bez tate jer moram 20 sati biti na nogama, 27 kilometara udaljen od tebe. Radim po cijele dane, na 3 strane srce tatino, kuna po kuna, zatrpava se nekako sve, fajteru moj nemam ti izbora koliko god bolno bilo i tebi i mami i meni.
Fajteru moj, propustili smo puno zajedničkih trenutaka. PREVIŠE.
Znam Fajteru, to je samo imendan i mnogi imendane i ne slave, ali ja ga propuštam, a za nas je to trebao biti veliki dan, naš dan. Znam fajteru i prvi koraci su samo prvi koraci, i prva riječ je samo prva riječ, i prvi pad na guzicu i prvo pišanje po podu bez pelene, i kakanje u more i prvo lizanje sladoleda, prvo bacanje kamenčića u more, i prvo ustajanje iz kreveta i dolazak u dnevni boravak s dudom i svašta nešto. Fajteru moj propustili smo puno zajedničkih trenutaka. PREVIŠE. I nekima su to sitnice, nama su trebali biti veliki trenutci.
To ne znači da te tata manje voli, ZNAŠ FAJTERU MOJ, taj rez na tvojim prsima, to su tvoje malo srčeko 2 puta rezali, dobri ljudi su te operirali. To su ti oni u bijelim odjelima koje ne voliš. A tko ih voli. Fajteru moj, malo su nas tada zajebavali neki drski doktori pa je tata digao cijelu Hrvatsku na noge, već osmi dan su te operirali u dalekom Munchenu, a mnogi tvoji cimeri danas nisu s nama. Mnogi anđeli i heroji sa kojima si dijelio sobe i operacijske sale otišli su na bolja mjesta, gore u raj. Znaš fajteru, tad je tata mjesecima bio budan, bdio nad tobom, rušio barijere, jebao majku mnogima, kucao na mnoga vrata i probijao sve barijere za tebe, išao u sve krajnosti, da ti danas budeš živ i da dočekaš i ovaj imendan.
Bez obzira na padanje s krvavih nogu, na glavobolje, drhtave ruke i 63 kilograma tata mora još krvariti
Fajteru moj, tata je smršavio 24 kilograma, potonuo kao nitko, jer svaka baterija se isprazni, a tatina je skoro pa gotova. I fajteru moj danas se tata opet bori, nakon skoro dvije godine, fizički na dnu, psihički prazan i bori se još, još nije zadnja runda. Ali sada se bori s vremenom, jer jako ga je malo.
Vremenom u kojem tata mora 20 sati dnevno, bez obzira što se otvaraju rane na tabanima, bez obzira na padanje s krvavih nogu, na glavobolje, drhtave ruke i 63 kilograma u 27-oj godini mora još krvariti. Mora krvariti jer treba vratiti kredite, mora krvariti jer treba zatvoriti porezne obaveze, mora krvariti za sve dugove dobrim ljudima koji su nam pomagali i mora krvariti za taj trenutak koji će se jednom dogoditi kad će tata biti s tobom.
‘Tata, nemoj papa’, govoriš tužno, a tata mora papa…
Da fajteru moj, zajedno s tobom, pa ako smo propustili mnogo trenutaka KOJI SU TREBALI I MORALI BITI NAŠI bar da dočekamo prvo napucavanje lopte, prvo samostalno plivanje, prvo crtanje ili vožnju biciklom bez pomoćnih kola. Tvoj prvi odlazak s tatom na košarku, u zoološki vrt ili na jahanje. Čeka nas u budućnosti mnogo zajedničkih trenutaka, ali do tada tata mora SAM ovu bitku privesti kraju. Sam bez ičije pomoći i zato ide tako sporo, zato već puno čekaš tatu, zato u jutro na vratima staneš na vrata, pogledaš me i tužno govoriš: “tata, nemoj papa” a tata mora papa…
Da, fajteru moj, nitko neće doći s vrećom novaca i reći, evo vam, riješite sve i budite sretni. Ne, neće, i kao što propuštam još jedan zajednički dan, propustio sam mnogo i propustit ću još dosta dok ne zakrpam sve što nas sprečava da budemo zajedno, da budemo sretni, a tata ti se kune, biti ćemo skupa opet, 24 sata dnevno, ja, ti i mama.
Zaslužili smo, fajteru drž mi se, moram natrag na posao, nemam snage ali moram, zbog tebe, zbog nas…
Tvoj Tata’.
Izvor: Danas.hr
Foto: Facebook
