ZAMISLITE da vam netko kroz sat vremena izbaci iz skromne kućice sve ono što ste stjecali čitavi život; lutke vaših djevojčica, nogometne lopte vaših dječaka, igraće konzole za koju ste mjesecima odvajali od skromne plaće da je priuštite svome djetetu, tambure na kojoj ste učili svirati ili možda niste imali posla pa ste svirali i tako živjeli, kauče na kojima ste gledali serije sa svojom obitelji i smijali se, bicikl s kojeg ste padali dok niste naučili voziti, narodne nošnje u kojima ste ponosno predstavljali svoje običaje i svoje selo, ma sve vaše uspomene, sav onaj trag da ste vi tu ikada bili.
Iz kuća koje su toliko skromne i male, da onom tko vam izbacuje sve to iz njih nije jasno kako ste to sve uspjeli staviti unutra. Zamislite da taknete rukom ormar, vrata,namještaj, a oni se raspadaju kao da su od papira. Zamislite da prođete rukom kroz zid kao kroz tortu. Zamislite, koliko god ne voljeli učiti, da lopatom iz knjižnice izbacujete, od mulja jedva prepoznatljive, vodom natopljene i neobjašnjivo smrdljive; Don Quijota, Smogovce, Zločin i kaznu….
E sad, zamislite, koliko god ne voljeli zubara, da uđete u njegovu razorenu ordinaciju, čupate zubarsku stolicu, izbacujete lopatom sve njegove instrumente, od vode i mulja neprepoznatljive dokumente i onda pomislite, pa taj je čovjek od toga živio, taj je čovjek s tim pomogao brojnim mještanima. Zamislite da, nakon što je u njegovoj kući od sveg što je imao ostalo par centimetara mulja, domaćin doveze auto na rikverc, otvori prtljažnik, raspali glazbu i pozove vas na pivu i rakiju, a onda s vama nazdravi i uz smiješak zaključi kako više ništa nema, a uz to vam se otvori kao da ste skupa odrastali i ispriča vam svoju tužnu životnu priču.. Zamislite da iz mulja iskopate gitaru, očistite je i na poplavljenom području u Slavoniji sa svojim kolegama s faksa na istoj zasvirate i zapjevate iz sveg glasa “Inati se Slavonijo, ljepota nek tvoja boli…
“Zamislite da baku pitate ima li koga, a ona kaže: “Imam samo sina.”, a vi ste radoznali i želite znati još više, pa pitate: “A, gdje je on ,bako?”
Baka vam odgovori: “Pa tu djeco, na groblju u Gunji…”
Zamislite da na jednom mjestu, u isto vrijeme doživite vrhunac suosjećanja, ponosa, kolegijalnosti,korisnosti… i hrpu drugih emocija za koje još ne postoji pravi izraz te niste znali da one uopće i postoje, a možete ih iskusiti na samo nekoliko sati od Zagreba… Sve što ste vi upravo pokušali zamisliti, i još mnogo toga za što jednostavno ne postoje riječi, doživjeli su u petak i subotu (6.6.i 7.6.) studenti Šumarskog fakulteta i nekolicina njihovih profesora i asistenata te njihovi prijatelji iz Sveučilišnog zbora, u Gunji. Iako je tehnologija naprednija no ikada,a filmska industrija gotovo savršena, nema te tehnologije, nema tog znanstveno fantastičnog filma koji bi prikazao Gunju, onaj ni s čim usporediv smrad i tugu, horor, apokalipsu i strahote. Nevjerojatna je toplina tih ljudi i brzina kojom se povežete s njima, nevjerojatan je onaj osjećaj kad vam kažu hvala i kad shvatite da bi vam oni ustvari dali sve, sve što imaju, odnosno što su imali. Nevjerojatan je i osjećaj grižnje savjesti koji tamo osjetite, jer pitate se stalno, jesam li nešto mogao napraviti da do ovog ne dođe, jesam li još nešto mogao napraviti da pomognem ovim dobrim ljudima.. U dva dana, u nekoliko ulica smo očistili 38 kuća, školsku knjižnicu i ambulantu i obećali našim novim prijateljima iz Gunje da ćemo se opet, kad nas najmanje budu očekivali, vratiti…
Pitate se jesmo nešto uspjeli spasiti? Sjećate se one knjižnice iz prvog dijela naše priče…E, da, upravo te knjižnice. Od svih muljavih i potopljenih književnih djela, iz poplave su dva izišla neokrznuta, na vrhu police naslonjena jedan na drugi…Biblija i Kuran. Ako smo i sumnjali, tada smo bili sigurni da će se ti ljudi izvući iz tragedije koja ih je snašla, a znamo i kako, naslonjeni jedni na druge, baš kao Biblija na Kuran.
Od poplave se spasio i kip majke božje, a on će vas dočekati na prozorskoj dasci ambulante. Nakon onog što smo doživjeli i osjetili, nas 50 više ne gleda isto na život… Apeliramo na svih vas da odvojite jedan vikend i pomognete na poplavljenim područjima jer ti ljudi hitno trebaju našu pomoć. Pomozite im izbaciti pokoju fotelju i ormar iz kuće, poslušajte ih i kažite im da nisu sami… Mi vam ne ćemo reći što ćete pak dobiti zauzvrat, ali reći ćemo vam samo da će vas to držati danima, tjednima, mjesecima, a vjerojatno i godinama.
Na kraju bi se zahvalili dekanu Šumarskog fakulteta koji nam je osigurao bus, smještaj, hranu i dio potrebne opreme, našim prijateljima sa Sveučilišnog zbora u Zagrebu koji su danima bili u kontaktu sa službama na terenu i pripremili ih za naš dolazak, ljudima iz Državne uprave za zaštitu i spašavanje koji su nam davali zadatke i pazili na nas, profesorima, asistentima i studentima koji su sudjelovali u sanaciji te svima ostalima koji su na bilo koji način podržali zajedničku inicijativu Šumarskog fakulteta i Sveučilišnog zbora u Zagrebu.
TEKST I FOTO: studenti šumarskog fakulteta Zagreb
IZVOR: index.hr
