ISKUSTVO JEDNOG PUTNIKA: Je li Irska stvarno obećana zemlja za Hrvate

Ilustracija

Nakon prvog dijela u kojem je novinar Daniel Patrik Brčić ispričao svoje iskustvo u životu u Irskoj, u drugom za forum.tm donosi iskustva hrvatskih građana koje je tamo upoznao. Prvi dio možete pročitati ovdje

U nešto više od četiri mjeseca boravka na Zelenom otoku upoznao sam mnogo ljudi iz Hrvatske. Svatko od njih ima svoje razloge dolaska u Irsku, ali većini su ipak zajednička dva: nemogućnost otplate kredita u Hrvatskoj i manjak posla, a time i šanse za normalan život u domovini.

Najviše sam ih susretao slučajno, subotom kada bih išao u Cork, a nekolicinu sam upoznao jer su živjeli u istom gradiću kao i ja. Tako sam u jednom kineskom restoranu „pojedi koliko možeš za 10 eura“ sreo petero mladića od 18 do 28 godina. Svi dolaze iz sisačkog i(li) petrinjskoga kraja i svi su KV-mesari. Rekli su mi da im je dobro, da žive po četvorica u unajmljenim kućama i da zajedno s njima u industriji mesa, nedaleko od Corka, radi još pedesetak Hrvata. Ne žale se previše, iako teško rade. Plaća dolazi na vrijeme pa ne moraju razmišljati hoće li imati dovoljno novca jer na mjesec zarađuju oko 1700 eura. U Hrvatskoj su često radili i po par mjeseci bez plaće.

Puno naših radi i u call-centrima velikih svjetskih kompanija, gdje je puno lakše pronaći posao ako znate neki europski jezik osim engleskog ili hrvatskog.

Svoju priču ispričao mi je i Dražen, koji je rodom iz okolice Zadra. Prije punoljetnosti počeo je raditi u lokalnim restoranima kao konobar tijekom sezone. Budući da je zimi bio bez posla, odlučio je prijaviti se u vojsku kao profesionalac. Trudio se i izdržao gotovo dvije godine, sve dok nije vidio kako i tamo stvari funkcioniraju. Kap je prelila čašu kada je jedan novi vojnik s „dvije lijeve“, ali iz „prave obitelji“ počeo napredovati samo zato što je „nečiji“. Izašao je iz vojske, oženio se i krenuo put Njemačke kako bi se zaposlio u rođakovu restoranu. Ubrzo je shvatio da je praktički postao rob, posvađao se s familijom i zadnjim novcem za suprugu i sebe kupio avionsku kartu za Irsku. Kada su stigli u Cork, u džepu su imali pet eura, a prvih nekoliko dana spavali su i na klupama po parkovima. Tražili su pomoć i u crkvi, ali su ih otamo otjerali.

Tada se javio na Facebook-stranicu za Hrvate u Irskoj, gdje mu je pružena „prva pomoć“. Zemljaci su ih smjestili kod sebe dok se ne snađu. Danas Dražen radi u lancu brze hrane, kaže da se naradi, jer gotovo cijeli tjedan odrađuje noćne smjene, ali budući da je usput završio i tečaj za zaštitara, plaća mu je veća. Supruga se također zaposlila i upisala dodatno školovanje. U Hrvatsku se ne namjeravaju vraćati, osim na godišnji, ali ni u Irskoj se ne bi predugo zadržavali, tek toliko da završe školovanje i uštede nešto novca, pa idu dalje.

Među našima u Irskoj ima i dosta obitelji s malom djecom. Jurica iz Splita došao je prvi iz svoje obitelji. Imao je sreće da je drugi dan od dolaska pronašao posao u mesnoj industriji. Najprije je prenosio 15 tona zaleđene govedine, ali je postupno napredovao do rezača, što je ipak lakši posao. Pronašao je stan pa je uskoro stigla supruga sa sinom i kćeri od devet i sedam godina, koje je odmah upisao u školu. I to katoličku, jer su državne preskupe, ali valja naglasiti da su za ove potrebne krštenice. Iako se „na prvu“ čine besplatne, gotovo svaki tjedan od roditelja se traži da sudjeluje u financiranju „humanitarnih djelatnosti“ škole.

Nakon mesnice, teško je dolazio do novih poslova, pa je čistio WC-e i radio u skladištu. Na sreću, supruga je frizerka pa imaju stabilan izvor prihoda od 400 do 500 eura na tjedan. Dodatna pomoć je dječji doplatak, koji je do 185 eura na tjedan, ovisno o prihodima cijele obitelji.

Hrvoje iz Zagreba došao je sa suprugom i dvoje male djece. Ispočetka mu je bilo teško jer supruga nije radila. Najam kuće iznosio je 1200 eura plus režije, a za dječji doplatak treba vremena da počne stizati. Danas s njim žive punac i punica.

Ima i drugačijih priča. Četrdesetogodišnja Sandra iz Slavonije došla je u Irsku, kako mi je rekla, jer ništa u životu nije radila, a djeca su joj već velika. Posjela je Sandra svoje klince i pitala ih bi li imali nešto protiv da ode i pokuša. Podržali su je. Kaže da je zadovoljna iako radi na pokretnoj traci na kojoj pakira svježe povrće.

Što se pak tiče uspješnih Hrvata s dobrim poslovima, njih i nisam baš previše sretao, ali sam čuo da je uglavnom riječ o informatičkim stručnjacima. Najbliži tome je Robert iz Osijeka, koji je završio strojarsku školu i došao u Irsku s djevojkom te je vrlo brzo pronašao posao u struci. Poslodavac je bio toliko oduševljen da ga je ubrzo poslao u Sjedinjene Države na doškolovanje. Kaže da je sretan i da se nikada neće vratiti kući. Osim na godišnji.

Izvor: forum.tm   foto: screenshot

Komentiraj

komentara
Komentari objavljeni pod određenim korisničkim imenom nisu stav uredništva ili izdavača, pa ne snosimo nikakvu odgovornost za štetu trećoj osobi.