Istinita priča: ‘Idi na kamenita vrata, zapali svijeću za djecu, a supruga ide na transplantaciju srca’

SUPRUGA je u 7. mjesecu trudnoće bila pozvana na čuvanje trudnoće u bolnicu jer se počela otvarati, a obzirom na umjetnu oplodnju i višeplodnu trudnoću, zbog loše krvne slike primila je transfuziju nakon koje su joj krenuli strašni problemi.

Počela se žaliti na pritisak u prsima, otežano disanje, počele su joj naticati noge itd., a rečeno joj je da je to normalno jer se trudnoća bliži kraju, obzirom na kraj veljače i promjene vremena (iz zime u proljeće).

Problem je bio u tome da je srce zbog prevelike količine krvi počelo otkazivati. Počela je gubiti plodnu vodu koja se apsorbirala u sve organe, pa su joj počeli otkazivat bubrezi, jetra, gušterača, a dobila je i upalu pluća. Kad je ostala bez plodne vode, kako bi blizanke preživjele – počele su crpiti iz nje hemoglobin, eritrocite itd, a srce je moralo pumpat „500 na sat“, i srčani mišić je rekao “doviđenja”.

Zatim je najhitnije prebačena na kardiokirurgiju na Rebro gdje je odrađen hitan carski rez da se spasi i nju i bebe. Prije operacije mene su odveli u nekakav ured i stavili hrpu papira pred mene da ih potpišem, na što sam ih ja u onom šoku i zbunjenosti pitao što to uopće potpisujem?! Rečeno mi je da potpisujem, odnosno da odobravam operaciju, obzirom na transfuziju i ostalo što će trebati dobit (a za suprugu je već bilo pripremljeno i umjetno srce) da bolnica nema odgovornost u slučaju hepatitisa, side itd… To mi je baš jako pomoglo u cijeloj situaciji, na što sam ih u još većem šoku, pitao sam koliko imam vremena za razmislit, a odgovor je bio da već kasnim.

Naravno, nije mi preostalo ništa drugo nego uzet olovku u ruke i počet potpisivat. Samo sam ih još onako u šoku pitao jesu mi uvalili i kakvo jamstvo za kredit? :)) Nakon što su odveli suprugu u salu. Operacija je bila brzo gotova i tad su me obavijestili da su sve tri preživjele, ali da su blizanke u jako lošem stanju i da odmah idu na infuziju, transfuziju, inhalator, respirator i rendgen, jer su imale izljev krvi u mozak, jedna je prodisala nakon minute, druga nakon 15 min, a da moja supruga ide u šok sobu i da je još pod anestezijom.

Uglavnom, ništa dobro. I tako čekaš na hodniku par sati, nitko ništa ne govori, a u glavi tsunami. Kakve će posljedice biti? Hoće li ijedna preživjeti? Ako i prežive, s kakvim posljedicama? Carski rez je obavljen u 16.00, a u 19.30 su me pozvali na odjeli neonatologije da vidim djecu. Na vratima odjela me dočekala dežurna doktorica koja mi je igrom slučaja poznanica iz djetinjstva, i koja mi je krenula obavještavati što se sve događalo, i tako ona meni krene govoriti medicinskim terminima, ja od šoka pola ne čujem, onu drugu polovicu ne razumijem, i samo joj kažem da se zaustavi i da mi zdravoseljački objasni stanje stvari, a ona meni kaže: „Zdravoseljački ti je stanje takvo da prognoze nema, bit će što bude, idi na kamenita vrata zapali svijeću za djecu, a supruga najvjerojatnije ide na transplantaciju srca jer joj je srce u jako lošem stanju.”

Predivne riječi za početak roditeljstva, nema što…

I tako ja konačno uđem na odjeli, odvedu me do prvog inkubatora, dijete mi prištekano na sve na što se valjda dalo prištekat, po njoj svašta prilijepljeno po rukama i nogama, po prsima sve i svašta, u ustima i inhalator i sonda preko koje će je hranit, uglavnom – jako ružan prizor. Odvedu me do druge koja je bila polegnuta na bok, a ja kako sam profesionalni fotograf i zapažam detalje vidim da joj je strana čela koja je naslonjena na krevet bila udubljena. Ako tada nisam pao u nesvijest neću nikad. Rekli su mi da je to zato jer su 3 dana bile bez plodne vode pa da su se zalijepile jedna za drugu i da joj je ova druga to natiskala ali da će se to vratit u normalu. Možeš misliti kako me to zanimalo, ja sam samo vidio da mi dijete nema pola glave na čelu. Jedino što mi je preostalo je bilo pitat doktoricu kako da ja sad odem doma bit sam u 4 zida nakon svega?

Na svu sreću, cijeli taj dan su sa mnom proveli prijatelji, (supružnici s djetetom od godine dana) koji su me i vozili u bolnicu, bili sa mnom cijeli dan jer je cijeli show počeo u 9 ujutro, i koji su mi rekli da me neće pustiti da idem doma sam, ne samo taj dan nego sve dane dok su moja supruga i djeca u bolnici.

I tako su me preselili k sebi na mjesec dana. Zbog toga su postali krsni kumovi našoj djeci. :)) Ja sam naredne dane išao u bolnicu, prvo supruzi na odjel da vidim kako je ona, pa djeci, pa bih ih snimio mobitelom da pokažem opet supruzi kad odem prije odlaska doma, uglavnom, u bolnicu bih išao nakon ručka, a iz bolnice obično iza 8 navečer. Te prve dane osjećaj roditeljstva nije postojao, samo svjesnost da je generalno jako loša situacija, da su to moja djeca, ali ne osjećam da jesu, da se za suprugu ne zna hoće na transplantaciju ili će joj ugradit pace-maker.

Nakon par dana kada je supruga malo došla sebi, odveo sam je na odjel neonatalogije di su bile blizanke, ona ih je vidjela, ali ni ona nije imala osjećaj roditeljstva, majčinstva i sve ostalo o čemu slušamo cijeli život. Jednostavno, imaš osjećaj neke praznine u glavi i općenito u sebi, i straha od mogućih posljedica. Svi ti govore da će sve bit ok, ali si ti jedini kojeg puštaju da ih vidi i vidiš da nije dobro. Obzirom na situaciju sa ženinim srcem, ona ih naravno nije mogla dojit zbog lijekova, pa su bile od početka na umjetnoj hrani.

Kad mi je rečeno nakon par dana da su pojele 3 (eeeeej, 3 (tri)) mililitra, to je bilo čudo, pa su mi rekli da su samostalno nuždu obavile… neopisiv osjećaj sreće i olakšanja. Pazi ti to, pojele su 3 mililitra i same obavile nuždu, razlog za slavlje… i tako sam svaki dan išao u bolnicu, djeca u inkubatorima, supruga na svom odjelu, pratiš napredak i ne znaš hoćeš bit sretan ili plakat jer, što ako? Djeca su rođena kao motorički i neurorizična u 33. tjednu, sve je još puno prerano da bi se vidjele moguće posljedice. Supruga je operirana nakon mjesec i par dana, i “izvukla” se samo sa kardioverter defibrilatorom i za koji dan će je pustiti doma, a djeca ostaju do daljnjeg u bolnici. I tako je ona došla doma, ja sam i dalje svaki dan išao u bolnicu vidjeti djecu i snimat da ih i supruga vidi. Supruga nije mogla jer joj je tlak nakon poroda bio 60/40 i čim bi se ustala, tlak bi je rušio natrag. Bilo je situacija da je par puta pala na pod, i dok bih ja premoren od svega skupa spavao, ne bi je čuo ni da je pala ni da me doziva da je dignem s poda.

Djeca su puštena nakon puna 2 mjeseca doma, i rečeno nam je da očekujemo svašta, uglavnom ne dobro, jer su ipak rođena prije vremena s oštećenjima, Apgar im se uopće nije odredio, niti činjenično stanje jesu li jedno ili dvojajčane blizanke. Kao, budi sretan da su uopće žive. Meni je moja doktorica (inače mi je liječnički karton kod školskog dispanzera jer nisam bio bolestan od osnovne škole) dijagnosticirala PTSP i za terapiju dala Xanax. Nisam popio ni jednu, jer nemam taj luksuz da me taj otrov uspava jer moram vodit brigu o supruzi i djeci. U početku nam je pomagala suprugina mama, koja je po mom mišljenju malo pretjerala sa svime, pa im je bila i baka i mama i tata, što ja naravno nisam htio dozvolit, pa je došlo do svađe i njenog odlaska doma. Nakon toga je dolazila na par sati dnevno. Mi smo s djecom morali stalno po bolnicama na pretrage i kontrole, u bolnicu za djecu s posebnim potrebama kod specijaliziranih fizijatara na vježbe motorike, i tako su nam prolazili dani, ja sam se pretvorio u dojilju (jele su umjetno mlijeko na bočicu), prematalicu (u ovih godinu i po dana sam promijenio sigurno 5000 pelena), baby sittera, kućanicu, logistiku…

I ne da mi nije bilo teško nego sam to sve radio sa guštom, čovjek nije ni svjestan kako je prilagodljiva životinja dok mu se ne dogodi neko zlo i kako se u momentu prilagodi. Jedini problem mi je bila podsvijest, da se i dalje ne zna koje i kolike posljedice mogu bit, i na svaki njihov napredak se počnu miješati osjećaji sreće, tuge i panike, jer što ako? Prokleo sam taj „ što ako“ milijun puta u ovih godinu i po dana. Tako je to trajalo ovih godinu i po dana, pomoć smo imali toliko mizernu da je to sramota i uopće spominjat, ja ni radit nema šanse da odem jer ne mogu ženu u takvom stanju ostavit sa 2 takve bebe, ali tko to ne doživi i prođe, ne može shvatit nikad, niti će, jer ih na kraju krajeva ni ne zanima ih obzirom da to nisu njihovi problemi.

Počevši od obitelji, rodbine pa do prijatelja, koji se ne bi sjetili ni nazvat pitat kako smo, a kamoli doći u posjetu. Svi znaju da je situacija gadna, pa kao, što ćemo im smetat. Možeš mislit… a pomoć nam je trebala više od ičeg, ikad. Meni je dolazilo briznuti u plač, ničim izazvan, jednostavno se previše svega nakupilo i samo bi izlazilo van, a onda ako si među ljudima se moraš kontrolirat da ne krene pred njima, pa te svi čudno promatraju, pa bježiš i tražiš nekakav wc di ćeš se sakrit dok to ne prođe… a najdraže mi je kad bi mi rekli: a što ti hoćeš, imam i ja dvoje djece.

Da, ljudi, imate ali je velika razlika. Razlika između vas i mene je ta što vi imate zdravu ženu i djecu, a ja imam blizanke, dakle dvoje djece od jednom za razliku od većine vas zdravih koji ste vaših dvoje “odrađivali” jedno po jedno, a uz to vam je supruga zdrava i normalna za obavljanje svih životnih funkcija. Moja supruga pije 4 lijeka ujutro i 4 navečer. Lijevu ruku ne smije dići iznad ramena da joj se ne od spoji kardioverter defibrilator sa srca kao kako joj se i odspojio kad su nam djeca došla doma pa ih je kao svaka mama htjela imati u rukama, pa je morala u bolnicu na novu operaciju da to opet namjeste.

Tako da osim svojih borbi smo se još morali borit sa ljudima koji nas okružuju i koji bi nam (kao) trebali pomoć, a oni vide kako sve napreduju i misle kako je sve savršeno pa nam ne trebaju ni priskočit u pomoć kad nam zatreba. Punica je, kao što sam već spomenuo, u početku bila preselila kod nas, bila je par mjeseci dok se nismo posvađali, pa je dolazila samo na par sati, ali zadnjih godinu dana smo bili sami sa djecom isključivo supruga i ja. Opisati što se u glavi događa za to vrijeme se ne može, možda jedino da otprilike shvatite da je u glavi tsunami, jer kad si godinu i po dana doma 24 sata dnevno, imaš previše slobodnog vremena, a onda počnu na pamet padat takve gluposti da je to grozno, pogotovo ako imaš ovakvo negativno stanje oko sebe, pa ti se ne da ni izaći među ljude i objašnjavat im svaki puta isto (pogotovo da nećeš ići na piće jer nećeš ostavit takve ženu i djecu same, jer su to 2 bebe, a supruga se može ustat iz kreveta/kauča jer je nekoj od njih nešto, padne joj tlak, sruši se, kako joj se dogodilo par puta i može glavom udarit u nešto, a ti na tamo nekakvo piću slušaš o tamo nekakvim problemima koji su ti nemoguće glupi i smiješni kad vidiš svoje, koji se tiču doslovce života.

Uglavnom, preživjeli smo.

Odavno sam postao uvjeren da je na kraju sve dobro završilo (koliko je moglo) isključivo jer smo supruga i ja 24 sata dnevno bili uz cure, i da ona priča “puno ljubavi i pažnje” definitivno drži vodu, u to me više nitko ne može razuvjerit, jer djeca zbilja sve osjete, i budite jako pažljivi prema svojoj djeci. Naše 2 cure danas imaju godinu i pol, velike su (u usporedbi s djecom iz parka) kao da imaju 2 i pol godine, aktivne su, jedna će uskoro skroz propričati jer brblja na veliko, počela je i slagat riječi u rečenice, i na svu sreću je sada konačno sve ok. I, da, kad smo bili na zadnjoj kontroli prije 15 dana i kada nam je fizijatar rekao da je“ to to“ i da više baš nikakvih opasnosti nema da bi se stanje moglo pogoršati i da više ne moram živjeti u strahu i paranoji.

Odveo sam suprugu i djecu doma, a sebe u lokalnu birtiju da se napijem sam sa sobom i konačno nakon godinu i po dana proslavim rođenje djece jer to obzirom na sve što se događalo nisam imao priliku kao i svi drugi “normalni” roditelji. 🙂 Par dana nakon toga smo svi preselili na Brač, jer mi je tamo mir, djeca mogu slobodno trčat po dvorištu bez straha od prometa ili nepoznatih ljudi, ako u Zagrebu u parku kad bi išli, pa bi mi se jedna penjala uz tobogan a druga trčala tko zna gdje, pa ti odluči za kojom ćeš… da ne spominjem kvalitetu zraka i svega ostalog što nam je jako bitno i zbog supruge i zbog djece.

p.s. Ljudi, ne tresite se, kakav posao, kakvi novci, bit će i posla i novaca, volite se, ljubite se, pazite se, ako smo mi ovo preživjeli onda se sve može preživjeti, a vama kad bude teško sjetite se nas kako nam je bilo i kako je sve završilo pa se slobodno nasmijte svojim problemima!

p.p.s. Ovo vam je bila kratka verzija! 🙂

izvor teksta: index.hr

Komentiraj

komentara
Komentari objavljeni pod određenim korisničkim imenom nisu stav uredništva ili izdavača, pa ne snosimo nikakvu odgovornost za štetu trećoj osobi.