Osjećao sam se ružno i govorili su mi da sam debeo, pa me mama odvela na Rebro da mi pomognu smršaviti

S trinaestogodišnjim Karlom Polančecom i njegovom majkom Tamarom Polančec našli smo se jednog jutra u novozagrebačkom naselju na čaju. Karlo me je dočekao sa širokim osmijehom na licu čvrsto mi stisnuvši ruku. Njegova vitka linija nije ni najmanje odavala da je samo prije dvije godine imao više od 62 kilograma. Taj nevjerojatno simpatičan dječak odlučio je, zajedno sa svojom majkom, progovoriti o debljini i načinu na koji ju je ta obitelj uspješno riješila.

Ispijajući čaj, Karlo mi je počeo pričati svoju priču. Ona je izuzetno zanimljiva jer pokazuje da se višak kilograma, ako se ne pazi, može dogoditi svakome. Karlo se bavi sportom od malih nogu, vrlo je aktivan, energičan, obitelj se cijeli život hranila na mediteranski način. Pa kako i gdje je onda sve otišlo u krivom smjeru, pitam ga.

Sve se dogodilo kada je mama Tamara rodila Karlova brata Mateja. Baka je u to vrijeme preuzela brigu o kuhanju i to je bio okidač. Iako do tada nije imao problema s viškom kilograma, oni su se brzo nakupili. A šlauf oko trbuha nije bio jedini dokaz da nešto treba mijenjati.

Nakon plivanja pecivo i mlijeko

“Treniram plivanje, a u tom sam razdoblju počeo teže plivati. Loše sam se osjećao u svom tijelu, osjećao sam se ružno”, prisjeća se Karlo 2013. godine. A mnogo toga u tom periodu što se tiče prehrane nije bilo dobro.
“Deda je dolazio po mene nakon treninga. Kupio bi mi pecivo i čokoladno mlijeko, dobio sam više kalorija nego što bih potrošio na treningu”, objašnjava mi Karlo vrlo svjestan svojih prijašnjih loših prehrambenih navika.

I bakina kuhinja, fina, ali kalorična, pomogla je nagomilavanju kilograma. Baka bi unuka ispekla jaja i onda ih polila s malo masti kako bi bila što finija. Ma, tko bi tome odolio. “Ni doručak nije bio ništa bolji”, prisjeća se Tamara. Kako bi si olakšala život, znala bi Karlu kupiti pecivo za doručak. Jednostavno, puno toga je otišlo u pogrešnom smjeru.

“Otvorili bi čokoladu i ona bi u trenutku planula”, prisjeća se Karlo, koji ju je danas zamijenio onom tamnom, ali priznaje mi da se nje najteže odrekao. “Bilo je tu mnogo pogrešaka u koracima”, kaže mi ozbiljno Karlo gledajući me u oči. Fasciniralo me s kojom zrelošću progovara o svom sada već bivšem problemu.

Drugi dečki su mu se rugali

Kako oboje naglašavaju, kao i većina, u početku su pokušali sami nešto promijeniti. Ali nije išlo. Vrtjeli su se u krug te je Tamara odlučila potražiti pomoć u Centru za debljinu u Zavodu za endokrinologiju Interne klinike KBC-a Zagreb. I to je bio najbolji i jedini ispravan put, tamo su Karla i Tamaru naučili kako se ispravno hraniti, kako promijeniti dosadašnje navike, bili su im velika potpora i pomoć na tom putu. U četiri mjeseca Karlo je skinuo deset kilograma, a i sljedećih mjeseci otopilo se još nekoliko.

“Promjeniti prehranu bilo je najteže”, govori mi dok lagano pijucka čaj. Ali mnogo toga pokazivalo je da treba mijenjati dotadašnje navike.  “Bilo mi je neugodno skinuti se na tjelesnom, nisam mogao brzo trčati, a i dečki su mi se rugali. Govorili su mi da sam debeo”, prisjeća se Karlo. Grupno savjetovanje na Rebru pokazalo se punim pogotkom.

“Ono nam je pokazalo da nismo usamljeni, da se nalazimo u jednakoj situaciji kao i mnogi drugi. To nam je dalo dodatnu snagu i energiju”, prisjeća se Tamara, koja je s drugim majkama počela izmjenjivati recepte, dijeliti iskustva i savjete. A jedan od prvih savjeta koji je primijenila nakon prvog susreta na Rebru bio je isprazni kuću od sve nezdrave hrane.
“Došla sam kući, ispraznila sve kuhinjske ormariće od nezdrave hrane, koju smo poslije darovali. Znala sam da je najvažnije da u ovome bude cijela obitelj.

Najvažnija je podrška obitelji

Iako smo se i do tada hranili mediteranskom prehranom, uočili smo pogreške. Smanjili smo porcije, počela sam dozirati maslinovo ulje, poticala Karla da pije što više vode, uvela kuhanu večeru”, opisuje proces Karlova mama pokazujući nam na pekarnicu pored kafića u kojem sjedimo.

“Da, i nju smo izbjegavali u širokom luku”, kaže mi. Na obiteljskom meniju od slatkog je ostala samo crna čokolada. Kako je cijela obitelj promijenila prehranu, i mama je ubrzo skinula višak nakon drugog poroda, i to pet kilograma. A suprug Ivan, iako je bio u početku skeptičan, ubrzo je uvidio rezultate te se priključio cijeloj priči.

“Kada smo Karlo i ja potražili pomoć na Rebru, suprug je bio na terenu u Dubrovniku, uvjeren kako će i ovaj pokušaj završiti kao i oni prijašnji. Kada je vidio prve rezultate, i on se počeo pridržavati obiteljskog režima prehrane”, prisjeća se Tamara. Šira obitelj nije bila tako otvorena za promjene, bilo je puno sumnji, pa je tako baka čak tvrdila da je Karlo više rastao dok je jeo onu drugu hranu. Kad bi dolazili u goste, i dalje bi donosili čokoladu.

Prepolovljene porcije

Svi smo u obitelji promijenili prehrambene navike. Kuhana večera postala je dio svakodnevice, ručak bi uvijek započinjao povrtnom juhom te bi pazili da pola tanjura bude zeleno povrće, a ostatak meso. Međuobroci su uvijek voćni, a jutro bi započinjali zobenim pahuljicama i mlijekom”, opisuje prehranu. Odbijanja i nezadovoljstva bilo je mnogo u početku, priznaje nam Karlo široko se osmjehujući.

“Sjećam se kada je mama napravila pizzu prema receptu s Rebra. Toliko sam se veselio, a kada sam je ugledao prepunu povrća, bio sam u šoku”, opisuje prvi susret sa zdravom verzijom omiljenog jela. Oboje su se nasmijali do suza prisjećajući se tog trenutka.

Količina obroka bila je jedna od stvari koju su promijenili. Porcije su gotovo prepolovili, prije bi Karlo pojeo dvije, tri kriške pizze. “Danas nema repeta”, oboje uglas naglašavaju, a Tamara je počela i sama peći kruh.
“Ako moje dijete to može, onda ja to moram još i više”, prisjeća se svojih misli tih dana.

Svi su primijetili novu figuru

U četiri mjeseca otišlo je deset kilograma i kaže kako se tada osjećao najbolje na svijetu. Iako u školi nije nikome govorio o tome, ubrzo su svi primijetili kako je lijepo smršavio. A počeo je i brže trčati, ocjene iz tjelesnog odgoja su se popravile, a i trener plivanja bio je zadovoljan. To je za Karla bila najbolja motivicija.

“Je l’ ti prepoznaješ ovog dečka tamo”, prisjeća se Karlo situacije s treniga plivanja kada ga je trener pohvalio pred drugim dečkima. Naravno, nije sve uvijek bilo tako idealno, bilo je tu mnogo kriznih trenutaka, pa i suza. Karlu je ponestalo volje kad je skinuo veći dio kilograma, ali samo nakratko. I oboma je to bio jedan od najtežih trenutaka. Karlo je majci u ljutnji rekao da više ne želi jesti takvu hranu, a ona je pobacala sve recepte koje su dobili na Rebru. Karlo se odmah osvijestio i onda su suze krenule zbog uništenih recepata. No majka je znala da će lakše vratiti recepte nego Karlovu motivaciju.

Naravno, kad je o blagdanima i rođendanima riječ, dopuštena je sva hrana, ali u pristojnim količinama. Karlo tako tih dana namiri svoje potrebe i pojede krišku pizze i torte.

Napokon kupnja na dječjem odjelu

Prije dvije godine kupovao je odjeću na odjelu za odrasle. To je bilo frustirajuće za oboje, a danas se oblači kao i ostali dječaci. Na jesen kreće u osmi razred pa je pun planova i prišti energijom, uživa u vožnji biciklom i planinarenju te nam otkriva kako planira upisati gimanziju jer jednog dana želi bit pilot.

“Kao podsjetnik na prijašnja vrijemena sačuvao sam jedne stare hlače”, kaže mi, dodajući da je s posebnim guštom s roditeljima već nakon mjesec dana otišao u prvu kupnju, i to na dječji odjel.

Dan nakon druženja s njima odlazim u posjet dr. sc. Marini Grubić, psihologinji na Rebru koja mi potvrđuje da je sve više djece pretilo.“Dosadašnja su istraživanja pokazala da, ako su oba roditelja pretila, onda je šest puta veća vjerojatnost da će i dijete biti takvo”, objašnjava. Jedno od osnovnih posljedica debljine u dječjoj dobi o kojoj se manje govori odnosi se na psihičko zdravlje. Djeca imaju zdravstvene rizike ali u toj dobi još uvijek vrlo rijetko imaju povišeni šećer, tlak ili dijabetes. Ali vrlo rano se vidi sniženo samopouzdanje i poteškoće u socijalnom funkcioniranju.

Djeca su često izložena negativnim stereotipima o debljini koji su povezani s diskriminacijom. Tako je poznato da se negativni sterotipi javljaju već u ranom djetinjstvu pa su istraživanja pokazala da djeca u dobi od 3 do 5 godina smatraju da imaju manje prijatelja, da su slabiji u školi i da ih roditelji manje vole. U usporedi s vršnjacima pretila djeca su tri puta češće izložena izrugivanju.

Predrasude prema pretiloj djeci

Pretila djeca su u socijalno nepovoljnom položaju, u igrama su odabrana kao zadnja za tim, zadirkuju ih, te su isključena iz mnogih socijalnih događanja, npr. rođendanskih proslava . Nažalost, uvriježene predrasude prema pretiloj djeci nisu ograničene samo na njihove vršnjake, takvo ponašanje uočeno je i kod odraslih osoba, pa čak i kod zdravstvenih djelatnika i drugih stručnjaka.

U nekim se kulturama atraktivnost, kompetencija pa čak i inteligencija izjednačavaju sa mršavosti , te su duboko ukorijenjena određena vjerovanja i negativni osjećaji prema pretilosti. Pretile osobe su često opisane kao neatraktivne, neuspješne, neaktivne, nepopularne i često nesretne . Tako se primejrice pokazalo da su očekivanja nastavnika u školi prema pretiloj djeci drugačija nego prema onoj normalne tjelesne težine.

Kada je netko stalno izložen diskriminaciji počinje se osjećati loše te onda to rezultira manjim samopouzdanjem a sa vremenom može dovesti do psihičkih teškoća, anksioznosti i depresivnosti.

Promjena životnog stila

“Nedavno smo u okviru dnevne bolnice u početku tretmana djeci dali upitnik vezan uz anksioznost i depresivnost. Iako se rezultati još obrađuju, oko 80, pa mogu reći i čak 90 posto, djece ima sniženo samopouzdanje. Što samo pokazuje da je debljina nešto što ih jako određuje u odnosima s vršnjacima. S godinama ti odnosi postaju sve važniji i veći problem, tako da je jasno da s 13 i 15 godina psihički problemi postaju vrlo izraženi. Oko 80 posto asdolescenata koji su pretili imaju klinički značajno izraženu anksioznost i depresivnost”, objašnjava psihologinja.

Brojke su uistinu neumoljive, tako mi Grubić naglašava podatak da 80 posto onih koji imaju višak kilograma u ranoj školskoj dobi, ako se nešto u njihovoj prehrani i tjelesnoj aktivnosti ne promijeni, ostaju pretili i u odrasloj dobi. “Roditelji često misle da će se nešto promijeniti kada dijete krene u školu, kada uđe u pubertet, kada se zaljubi, ali jako mali postotak djece spotano smršavi. Radi se o prehramenim i životnim navikama koje je teško mijenjati, pogotovo bez stručne pomoći”, objašnjava psihologinja i dodaje da obitelj mora promijeniti prehranu i obavezno uvesti tjelesnu aktivnost. Mora promijeniti stil obiteljskog života općenito.

Program koji se provodi na Rebru individualiziran je baš zbog što bolje učinkovitosti. Tako prvi tjedan, dok je dijete u bolnici, stručnjaci procjenjuju ponašanje i navike djeteta i obitelji te se nakon toga radi dnevnik ponašanja u kojem se točno vidi što treba mijenjati.

Uče ih kako jesti

Većinom dolaze djeca u dobi od osam, devet godina iako, kako ističe Grubić, ako postoji problem, najbolje se što ranije javiti, pa čak i u dobi od tri godine jer već tada dijete ima formirane prehrambene navike. Nikada nije prerano doći jer većina djece koja ima problema s težinom s deset godina, bila je pretila i s tri godine.

Tako mnoge mališane uče kako jesti, da to treba uvijek raditi za stolom, bez bilo kakvih distrakcija, da treba polagano žvakati hranu, bez naknadnog dodavanja hrane, odrediti vrijeme obroka… Jednostavno, kako Grubić naglašava, tu je riječ o učenju zdravih prehrambenih i životnih navika.

Važna motiviranost roditelja

Najvažnija je, ističe psihologinja, a što smo vidjeli i iz primjera obitelji Polančec, podrška cijele obitelj i svjesnost roditelja da svoje navike ne mijenjaju samo djeca nego svi članovi. “Uspjeh djece u mršavljenju u vrlo visokoj je koleraciji s motiviranošću roditelja”, tvrdi psihologinja. Oko 50 posto roditelja u početku kaže da oni ne mogu djeci uskratiti hranu, da ih djeca traže još, da oni to jednostavno ne mogu.

“S obzirom na to da radimo i s djecom s dijebetesom, od roditelja takve djece nikada nisam čula takvo što. To je zato što se dijabtetes doživljava kao bolest, a pretilost još ne. Cilj nam je roditelje učiniti senzibilnijima prema bolesti i upozoriti ih da su oni odgovorni za zdravlje djeteta i njihovo ponašanje”, ističe Grubić. Obitelj Polančec je u tome uspjela i njihova inspirativna priča najbolji je dokaz da se zajedničkim obiteljskim snagama sve može riješiti.

izvor (tekst/foto):telegram.hr

 

Komentiraj

komentara
Komentari objavljeni pod određenim korisničkim imenom nisu stav uredništva ili izdavača, pa ne snosimo nikakvu odgovornost za štetu trećoj osobi.