OTIŠAO DA SE NIKAD NE VRATI: “Ovdje nema kruha, u Njemačkoj dobivam i do tri puta veću plaću”

Tužno je bilo gledati mladu obitelj Licul na pulskom autobusom kolodvoru prošlog četvrtka dok se Albert (27) pred ukrcaj u autobus za Njemačku opraštao sa suprugom i sinčićem.

“Rastanak je težak. Ostavljam ženu, dijete, obitelj, prijatelje, sve što imam i krećem ravno od nule. Gore nemam nikog. Naravno da mi nije lako, ali drugog izbora ovdje nemam”, kazao je Albert novinarki koja je svjedočila njegovom rastanku sa suprugom Hanom (24) i sinčićem Dejanom (7).

Ovdje nema perspektive

On je jedan od tisuća mladih ljudi koji u punom naponu snage odlazi iz Hrvatske u kojoj ne vidi perspektivu, piše Glas Istre.

U autobus koji dvaput tjedno vozi za Frankfurt Albert se ukrcao u Puli, a sljedeća postaja je Rijeka gdje se autobus u pravilu popuni do zadnjeg mjesta. Nakon trinaest sati vožnje ti će ljudi stići u “obećanu zemlju” Njemačku, koja je 1. srpnja ukinula sva ograničenja hrvatskim državljanima za pristup svome tržištu rada.

“Želim bolju budućnost za sebe i svog sina. Ovdje kod nas nema kruha. Imao sam posao u Puli, no uvijek su bili neki problemi s plaćanjem, a sada za isti posao u Njemačkoj dobivam i do tri puta veću i još k tome i sigurnu plaću. U prosjeku zaradim do tri tisuće eura”, kaže Albert.

Uskoro za njim kreće i supruga Hana, nezaposlena krojačica. I ona se nada da će pronaći posao, a sina prvašića možda će već u drugom polugodištu prebaciti u njemačku školu.

“Radiš ko pas, ali bar znaš za što”

Na pitanje zašto odlaze, kažu kako im je “voda došla preko glave”.

“Ovdje je strašno, jer i ono malo što zaradiš ne ostane ti ništa dok platiš režije, kupiš hranu, osnovne stvari za dijete”, kaže Albert.

Kartu za Frankfurt tog dana je u rukama držao i 26-godišnji Robi iz Pule, koji već pola godine radi u njemačkom gradu Ulmu. Ni njemu ne pada na pamet vratiti se.

“Nema toga što ovdje nisam radio, od ugostiteljstva, brodarenja, svega i svačega. Kod nas se možeš baviti samo kriminalom. Po struci sam picajolo, a dok se ne snađem i ne usavršim jezik, radim kao građevinski radnik. Kod nas me najviše nerviralo što pošteno odradiš posao pa te onda ne plate. Čekaš i čekaš pa na kraju još moraš moljakati ono što si zaradio. Da se razumijemo, nije ni gore sjajno. Radiš k’o pas, ali barem znaš za što radiš” kaže Robi.

Izvor: net.hr

Komentiraj

komentara
Komentari objavljeni pod određenim korisničkim imenom nisu stav uredništva ili izdavača, pa ne snosimo nikakvu odgovornost za štetu trećoj osobi.