POTRESNA PRIČA O NEPRAVDI: Iskustvo koje je šokiralo djelatnicu Hitne pomoći

Djelatnica Hitne pomoći, Maja Paunović, postavila je potresan status na svom Facebook profilu o tome što je doživjela kada su pozvani u školu da pomognu 14-godišnjoj djevojčici.
Kako kaže, zaposleni u Hitnoj pomoći svakodnevno se susreću s teškim stvarima, ali nije mogla suzdržati suze nakon poziva iz jedne beogradske osnovne škole jer se djevojčica onesvijestila na satu tjelesnog odgoja.
Njezina priča je do sada podijeljena više od 2.300 puta, a javljaju se i ljudi koji žele pomoći. Status djelatnice iz Hitne prenosimo u cijelosti:
“Ne pišem o poslu jer radeći u hitnoj službi svega ima osim lijepih stvari, točnije ima ponekad, ali sve manje i rjeđe. Dnevna smjena, prvi teren – onesviještena djevojčica od 14 godina u Osnovnoj školi na satu tjelesnog. Rotirka, vožnja kroz crveno, pretjecanje automobila… stižemo za 4,5 minute na mjesto događaja.
Utrčavamo s kompletnom opremom, vidimo blijedu mršavicu koja sramežljivo sjedi na stolici i gricka makovnjaču. Drago nam je, bio je u pitanju kolaps, dobro da nije nešto gore. Provjerimo sve vitalne parametre, bolje je. Pitamo je za doručak, kaže da nije doručkovala, objašnjavamo da mora, osobito kada prvi sat ima tjelesni … i onda kreće priča, koja ubija i dovodi do pitanja: kada smo stigli do ponora?!
Djevojčici majka boluje od multiple skleroze, bila je učiteljica, sada je polupokretna, na stalnim terapijama i nije radno sposobna. Ima sestru od 12 godina. Otac ih je ostavio kada se majka razboljela i one su prepuštene same sebi. Usred zime u školi su bez jakne i u ljetnoj odjeći. Djeca iz razreda skupljaju novac da im kupe doručak, odjeću, ali one nikad ne kukaju, nikad ne kažu da im je hladno, da su žedne, gladne. Sretne su što imaju majku i smatraju da trebaju otrpjeti i tako živjeti.
Pozivamo njezinu mlađu sestru da bude uz nju jer se uplašila, da ima nekoga pored, sebi bliskog. Ulazi djevojčica od 12 godina na vrata, spušta se na koljena i počne je ljubiti i grliti sva uplakana, ponavljajući: ‘Bit će ti bolje, ne plaši se’.
Plaču obje, okrećem glavu u stranu, jer shvaćam da mi idu suze, plačem, gledam da me ne vide, sramota je zbog posla koji radim, priberem se, osmjehnem. Pitamo sestru je li jela, a ona kaže: ‘Neka, dobro je meni, nema veze, mogu ja da ne jedem, pomozite sestri’. Ugrizem se za usnu da mi ne krenu suze opet.
Socijalna služba, sve institucije, nisu smatrale potrebnim da pomognu ovoj obitelji. Pitam se za što su ova djeca kriva: za bolest majke, za nesavjesnog oca ili za državu koja je neuređena toliko da za ovakve obitelji nitko ne brine?!
Možemo li ovako raditi s djecom, kao da ih imamo za bacanje, kakva će ta djeca biti kad odrastu?
Vozimo sestru do bolnice da bude koji dan na pedijatriji, mlađa je ispraća u suzama, a meni ostaje teret u grudima. Nema dalje, ovo je zlo. Koliko ovakvih obitelji ima u Srbiji, koliko bolesnih majki i očeva, koliko gladne djece, a koliko tajkuna, političara koji uživaju u blagostanju baš uzimajući od ovakvih obitelji?!”

Izvor: Net.hr 

Komentiraj

komentara
Komentari objavljeni pod određenim korisničkim imenom nisu stav uredništva ili izdavača, pa ne snosimo nikakvu odgovornost za štetu trećoj osobi.