Šest malo poražavajućih stvari koje sam naučila o drugima za vrijeme svoje dvije trudnoće

Nakon što je glumica i buduća mama Ana Gruica nedavno na svom Facebook profilu objavila dosta ljutit post u kojem progovara o problemima s kojima se suočila tijekom trudnoće, pokrenula se lavina. Gruica je napisala: “Nitko i nigdje me nije pustio preko reda ili pitao treba li mi pomoći! Znam da ne djelujem kao osoba koja sad treba pratnju od točke A do točke B, ali da me nitko ali nitko nije pitao za pomoć – e to se uistinu ne mogu načuditi čudom!”, samo je dio njezina podužeg posta.

Jedan dio podržao je glumicu, pogotovo one žene koje su se i same suočile s takvim tretmanom. Ali, bilo je i ružnih komentara. A pročitavši njezin post prepoznala sam se u svakoj rečenici koju je napisala. Kako sam dva puta prolazila trudnoću, sve ono što sam proživjela u prvoj samo je potvrđeno u drugoj trudnoći.

Ovo je moja trudnička priča i mala podrška svim trudnicama koje misle da ne primjećujemo njihov trbuh do zuba. Danas svaku trudnicu i mamu s djecom puštam ispred sebe na blagajni, kod liječnika, prepuštam im mjesto u javnom prijevozu i svakom redu. Ne zato jer sam neka pretjerano dobra osoba, već jednostavno zato što je to red, a ovo je 6 stvari koje sam naučila o drugima tijekom svoje dvije trudnoće.

1. Ljudi se ne vole ustati trudnicama u javnom prijevozu, koliko god vam bilo loše

Imala sam neizmjernu sreću što su moje obje trudnoće bile relativno uredne tako da sam bila aktivna doslovno do trenutka poroda.  Vozila sam auto, išla sam u kupovinu, sama sam obavljala i nosila liječničke doznake, jurila za starijim sinom po parkiću… Radila sam to jer sam zdravstveno to mogla.

No, preživjeti ljetne vrućine s ogromnim trbuhom, pritom često strahujući, nije lako. Pogotovo ako se svako malo morate voziti tramvajem ili busom. Ja se nisam vozila često, ali svaki put kad jesam –  požalila sam i obećala sama sebi da sljedeći put idem autom.

S trbuhom do zuba ušla bih u prepuni tramvaj i doslovno cijeli tramvaj samo bi okrenuo glavu od mene, buljeći kroz prozor kao da se vani događa neka najzanimljivija stvar na svijetu. Svi su izbjegavali kontakt očima sa mnom, valjda u strahu da će onda popustiti i prepustiti mi mjesto. Baš nitko mi se nikad nije digao u tramvaju ili autubusu.

Ne tvrdim da je morao, ali bi bilo lijepo. Jer jednog dana njihove kćeri, sestre, nećakinje… vozit će se tim istim javnim prijevozom. Dakle, dignite se trudnicama, jer ma  koliko bili umorni, vjerujte mi da je to ništa naspram gigantskog trbuha i svih nuspojava s kojima se većina trudnica suočava – od jutarnjih mučnina do otečenih nogu i lažnih trudova.

2. Možete imati najnatečenije noge i najveći trbuh, baš svi će ignorirati znak na blagajni da invalidi i trudnice imaju prednost

Iz dubine duše mrzila sam odlazak u trgovinu. No, morala sam to obaviti. Odlazak u supermarkete uvijek mi je bilo najgore iskustvo. Dugo vremena mislila sam da ljudi naprosto ne primjećuju moj trbuh i da me zato ne žele pustiti. Bila sam u krivu. Jutro prije nego što sam otišla roditi otišla sam kupiti  sok da imam u bolnici i trbuh stvarno više niste mogli promaštiti. No, i dalje sam strpljivo čekala u redu. Naravno, na onoj blagajni na kojoj stoji ogroman natpis da invalidi i trudnice imaju prednost.

Nitko, ali apsolutno nitko nije me želio pustiti. Bilo bi lijepo barem samo čuti da je netko to učinio, ali nikad nije. U drugoj trudnoći bila sam mnogo pametnija i direktnija. Pred kraj trudnoće, kad mi je već stvarno bilo neopisivo teško, mrtva hladna bih objasnila da ja imam prednost pokazujući na ogroman znak od metar i pol koji je ljudima stajao iznad glave. Većina bi me tada i pustila ispred sebe. No, sjećam se jedne gospođe koja mi je odmah uzvratila da je i ona umorna i da što sad izmišljam: pa samo sam trudna, ako mi je tako loše zašto sam uopće išla u dućan?

3. Ni kod doktora opće prakse nije puno bolje

Već umorna od borbe, kod liječnika opće prakse ne bih se ni trudila išta objašnjavati. Samo bih sjela i čekala. Bila sam sretna kad bih našla slobodno mjesto za sjest. Ali da, često mi se znalo dogoditi i da stojim i čekam. Sve dok me takvu ogromnu i izmoždenu ne bi sestra ugledala i održala lekciju svima u čekaonici.

Osim što bi svima pokazala veliki znak – invalidi i trudnice imaju prednost, održala bi im i kratko predavanje o tome koliko prehlada ili gripa može biti štetna za trudnicu i njezinu bebu. Bilo kakva rasprava s njom o toj temi padala bi u vodu. I hvala joj na tome. Nedavno sam ušetala u čekaonicu taman u trenutku kad se ista scena odigravala s drugom trudnicom. Kasnije mi je rekla da se u sve godine koliko radi tek par puta dogodilo da je netko samoinicijativno propustio trudnicu. Ali i da ona to riješi u sekundi.

4. Ni na poslu ne očekujte baš puno razumijevanja

Moja trudnoća nije izazvala preveliki šok na poslu, rekla sam da ću raditi dokle god mogu. No, sjećam se kako su tijekom prve trudnoće liječnici nekoliko tjedana sumnjali na neke zdravstvene komplikacije zbog čega su mi naredili da se umirim i tempo svedem na minimum. Kako sam još uvijek radila, odlučila sam, dok ne vidim što se događa, nastaviti s poslom.

Objasnila sam stanje svojoj urednici te je zamolila da tih tjedan dana do sljedećeg pregleda radim u redakciji sve što treba, ali da je molim da me ne šalje na teren kako bih se što manje kretala. Ona je kimnula glavom i nakon pola sata mi donijela poziv za nekakvu utrku beba i mama koja se održavala na Bundeku, oduševljeno me uvjeravajući da sam ja apsolutno najbolja osoba da to popratim. Ne, nije se šalila. I ne, nisam otišla.

5. Ljudi vas vole proglasiti lošom mamom i za sve kriviti vaše hormone

Tijekom druge trudnoće silom prilika smo se selili u kuću koju smo morali cijelu urediti. Morali smo kupovati sve – pločice, radijatore, namještaj… Nevjerojatno je koliko sam se tih dana nagledala šokiranih ljudi, jer valjda trudna i s malim djetetom nemam šta lutati okolo i birati pločice i radijatore. Što sam točno trebala napraviti i dalje mi nije jasno, ali sam bila grozna mama i trudnica kojoj su se svi iščuđavali. Što ja pobogu imam radit u takvom stanju?

Ništa manji šok ne bih izazvala u parkiću dok bih se sa starijim sinom klackala ili bih ga, dok sam mogla, podizala na tobogan. Nije da mi je tih dana to bi vrhunski gušt, ali nisam mogla prestati živjeti samo zato što sam trudna. Morala sam ići u kupovinu, kod liječnika, na plac i nisam željela a ni mogla dinuti sve četiri u zrak samo zato što sam trudna.

No, bilo bi mi ipak nešto lakše da su me umjesto osuđivanja i klimanja glavom u nevjerici, ljudi naprosto tu i tamo barem ponudili malu pomoć s pridržavanjem vrata, puštanja u redu ili u tramvaju na stolicu. Također, bilo bi super da ljudi nisu uporno za sve što bi se događalo optuživali moje trudničke hormone.

6. I ne, to sve ne prestaje s trudnoćom. Nastavlja se i s djecom

Sjećam se kada se rodio drugi sin, pokušala sam se što brže vratiti u normalan život i  starijem sinu omogućiti dječju zabavu. Tako sam vrlo brzo s njih dvojicom sama odlazila u šetnju. Mlađi bi dremuckao u kolicima a stariji bi jurcao oko mene. Tako bismo nas troje obavljali i kupovinu na tržnici. Sjećam se jedne subote, dok sam prolazila preko Trešnjevačkog placa s kolicima i starijim sinom na bicikliću, kako se neki stariji gospodin poprilično uzrujao.

Dapače, počeo je vikati “da što sad ja s dvoje djece imam raditi na placu, mogla sam to trebala obaviti tijekom tjedna kada nije gužva”. Ne kažem da se ljudi trebaju bacati na pod samo zato što smo trudne ili majke male djece, ali kroz dvije trudnoće naučila sam neke stvari o našem društvu koje su me malo rastužile.

Izvor:Telegram.hr

Komentiraj

komentara
Komentari objavljeni pod određenim korisničkim imenom nisu stav uredništva ili izdavača, pa ne snosimo nikakvu odgovornost za štetu trećoj osobi.