Točno mjesec dana prošlo je od trenutka kada je svoj mladi život okončao skokom s osmog kata. Zvao se Mahir Rakovac, ali moglo je to biti i vaše dijete. Jer nijedno nije sigurno i zaštićeno od onoga na što mnogi odmahuju rukom i nazivaju dječjim glupostima. Vršnjačko nasilje to nije
Imao je četrnaest godina, volio igrice, knjige, nosio tenisice… Ali ne markirane, nego obične. Njemu to nije bilo bitno. Tako običan i možda baš zbog toga tako drugačiji, poseban. Tog ponedjeljka, nešto iza četiri sata Mahir je sjedio na rubu otvorenog prozora osmog kata i skočio u smrt. U jedini izlaz koji je mogao pronaći.
‘Moj sin je sjedio sat vremena i samo stalno mislim što je mislio tih sat vremena. Zašto nisam izašla jer to je na osmom katu. Zašto nisam izašla? Slučajno? Zašto nisam imala potrebu da izađem tih sat vremena, u toku tih sat vremena? Ali svejedno sebi ne mogu oprostit. Svejedno sebi ne mogu oprostit da mi cijeli svijet oprosti, da mi sto bogova oprosti, ja sebi ne mogu oprostit’, kroz nam govori Mahirova majka Alisa.
Prošlo je već mjesec dana koliko njezinoga Mahira nema. U njegovu sobu još ne može, ali pustila je nas. Da vidimo sitnice, zauvijek zaustavljeni sat… ‘Najteže su situacije kad ga očekujem da se vrati iz škole… A najodvratnija stvar je zvono na interfonu. Jer… Pa tad su nas zvali… Tad su nas zvali da siđemo, da nas treba policija’, govori nam Alisa.
Tog ponedjeljka, nešto iza četiri sata, za Alisu i Dubravka vrijeme je zauvijek stalo.‘Tu je ležao Mahir. Pod glavom mu je bila neka spužva, bio je pokriven nekom plahtom, ja ne znam kako da to nazovem… Ja sam se tu sagnuo i… Ima nešto zanimljivo, to je ljudska psiha. Dok sam se saginjao, ja sam se nadao da nije Mahir’, rekao nam je Alisin suprug Dubravko na mjestu gdje je Mahir skončao svoj život.
Stravičnu istinu o tome što je Mahira otjeralo u smrt, saznali su tek nekoliko dana nakon sprovoda. ‘To ne možete nazvati vršnjačkim nasiljem jer to nije vršnjačko nasilje, to je psihopatija i cijelo društvo mora bit zaštićeno. Jer ako možete silovati školskog druga, dva školska druga oklagijom, vi znate što je oklagija, to je čista psihopatija. dok oni vrište, vi uživate’, govori nam Alisa.
Prije dvije godine, Alisa je promijenila posao iz Tuzle doselila u Sarajevo. Svoga je jedinca upisala u istu školu u koju je išao i u Tuzli.
‘Upisala sam ga u tu školu radi udžbenika i jer sam svoje dijete željela zaštiti od nacionalističkih podjela’, kaže Alisa. No nakon selidbe u Sarajevo sve ono od čega ga je željela zaštititi, njezin je Mahir počeo proživljavati svakodnevno, ali je o tome šutio.
U školskim je klupama Mahir nosio teret novog, miješanog braka svoje majke. Nešto što te u Bosni i nakon 25 godina obilježi ma koliko se o tome šutjelo. Mislio je, kaže Alisa, da se može izboriti sam. Da će mu bilo kakva intervencija roditelja samo pogoršati ionako užasan položaj. Znali su da nešto nije u redu, ali Mahir je, kažu, bio pametan dječak.
‘Da, dolazio je s masnicama. dolazio je s masnicama i uvjeravao me je da je to zbog toga što se oni kao dječaci na tjelesnom potuku, bili su grubi, igraju se lopte i tako dalje i tako dalje. dakle sve što je on govorio, to nije bila istina, on je htio da me zaštiti’, kaže Alisa.
Jer mama je u to vrijeme otkrila da je ozbiljno bolesna. A Mahir nije htio da se ona još dodatno brine. Šutio je i trpio u samoći. Kroz što je sve prolazi pune dvije godine, roditelji su saznali tek nakon njegove smrti, od dječaka koji je s Mahirom dijelio istu sudbinu. Njega i Mahira verbalno su zlostavljali, omalovažavali, tukli i udarali. Vezali bi ih za radijator i tjerali da se ljube, sve snimali mobitelima i onda prijetili da će snimke objaviti na internetu.
Alisa i Dubravko primijetili su da se Mahir povlači, da nešto nije u redu. On je o svemu i dalje šutio. Ispisali su ga iz škole i upisali u novu, ali dječaku nije bilo bolje.
Kako je moguće da nitko ništa nije znao? Maja Gasal Vražalica zastupnica je u parlamentu Bosne i Hercegovine. Prije par godina šest je mjeseci radila u školi u kojoj je Mahir zlostavljan i kaže, bilo je to njezino najgore radno iskustvo. Riječ je o privatnoj školi u kojoj se školarina plaća 3000 eura, u kojoj su većina učitelja Turci i u kojoj se o djeci kaže vodi najmanje brige.
Mahir je svoju bol skrivao duboko u sebi i, kao većina žrtava, vjerovao da je za sve sam kriv. Nije volio izlaziti, družiti se s vršnjacima. Da im je dijete u više navratabrutalno silovano onim što u Bosni nazivaju oklagijom, nisu mogli ni sanjati. Naknado im je postalo jasno zašto Mahir nije mogao dugo sjediti, zašto je u zadnje vrijeme satima bio zaključan u kupaonici, zašto su nestajale role i role WC papira… Krvario je, a od njih to vješto skrivao.
U školi su vjeruju roditelji, mnogi znali, ali su šutjeli. Šute i danas, mjesec dana od dječakove smrti. Iz bivše Mahirove škole informacija kao i odgovora na optužbe koje im se stavljaju na teret gotovo da i nema. Na naše uporne telefonske pozive odgovorio je ženski glas. Gospođa je rekla da je u školi trenutno inspekcija i da nikakvih izjava za javnost neće biti.
‘Ja bih voljela da znam zašto istražni organi nisu obustavili rad te škole škole dok se sve, apsolutno sve ne utvrdi. Jer sada, ja se pitam, da li će oni počet sa novom školskom godinom dok ova istraga traje’, kaže Maja Gasal Vražalica.
Mahira stalno ima pred očima. Dijete koje je iznevjerio sustav, kojeg su nastavnici, umjesto da ga zaštite, posprdno pred razredom nazivali Mahira. Na tihe pozive u pomoć samo odmahivali rukom.
‘Postalo nam je svakodnevno da se ljudi svade, da ljudi govore ružne riječi jedan protiv drugog tako da na neki način smo i navikli i na to nasilje među djecom. Mi ne radimo puno u svom poslu s nasilnicima. Nasilnici i dalje hodaju kao da su oslobodili svoj razred i svoj grad’, kaže dječja psihoterapeutkinja Vesna Hercigonja.
Jer nema sankcija, jer stvari nazivamo krivim imenom. Jer reagiramo tek kada se dogodi jedan Mahir. Jedan Aleksa koji je prije četiri godine u Nišu učinio istu stvar kao i Mahir.
‘Ako se djetetu događa nasilje mi ćemo krenut i držat odgovornim maloga zlostavljača koji možda ima 12 godina plus, ali nećemo zapravo držati odgovornima one koje bi trebali, a to je odrasle osobe koje su bile tu zadužene za to da se nasilje ne događa, a koje su to na neki način dozvolile. da li su nastavnici nasilje dozvolili, ali ga nisu primijetili… kad podvučeš crtu, ista je stvar’, dodaje Hercigonja.
Krivi smo mi. Mi koji smo dopustili da jedan prekrasan i plemenit dječak odrasta u svijetu koji je za takve poput njega preokrutan. Jer smo šutjeli. I doveli do toga da jedna majka vjeruje kako je svoje dijete odgojila krivo.
‘Jesam i tu sam pogriješila. Sad to znam. Jesam. On uopće nije bio prilagođen’, kaže Alisa.
Njezin Mahir, njezino dijete. Njezino sve. Mrtvo na pločniku. Kao opomena. Kao vapaj. Ne ponovilo se.
izvor:dnevnik hr/provjereno
foto.provjereno
