Uprava britanskog lanca supermarketa Tesco ovih je dana priznala da na smeću završi 68 posto njihove salate, 40 posto jabuka, četvrtina grožđa, petina banana i svaka druga štruca kruha. Police uvijek moraju biti pune svježe robe, pa ona neprodana a odstajala, naročito unaprijed pakirana, odmah završava na putu za neki njihov Jakuševec. Samo je u prvih šest mjeseci ove godine iz trgovina i distribucijskih centara Tesca bačeno 28.500 tona jestivih namirnica, a list Guardian upozorava na 15 milijuna tona bačene hrane godišnje u Velikoj Britaniji i na podatak da svaka njihova obitelj godišnje baci namirnica u vrijednosti od 700 funti (blizu 6.300 kuna). Samo Bečani svake godine u smeće bace 70 tisuća tona, a ni mi još nismo jako gladni, kada prema prošlogodišnjim podacima, svaki Hrvat godišnje baci u smeće 930 kuna.
Previše hrane završi u smeću
Tesco je, naravno, tek jedan od velikih svjetskih lanaca supermarketa, a Velika Britanija tek dio bogate Europe, koja, unatoč svim pričama o recesijama i krizama, zajedno sa Sjevernom Amerikom najbezobzirnije baca hranu u smeće. Krumpir mora biti jednake veličine, jabuke također, krastavci i mrkva ravni, cvjetovi brokula jednako teški, sve što se u to ne uklapa nema pristup do kupčeva stola. Od polja do stola i bogate zemlje i zemlje u razvoju gube jednakih 40 posto hrane, ali dok se ona u nerazvijenih gubi zbog očajnih uvjeta uzgoja i prerade, razvijeni je gube u trgovini, domaćinstvima i restoranima. Nekad ste ostatkom hrane mogli barem nahraniti svoga psa, a sada i kućni ljubimci moraju imati svoje konzervice i kolačiće.
Suvremena civilizacija obilja i gladi jednima nudi previše, drugima previše uskraćuje, a UN-ova Organizacija za hranu i agrikulturu (FAO), procjenjuje da se godišnje baca trećina (30 do 40 posto) svjetske proizvodnje ili 1,3 milijarde tona hrane, a neki drugi – ovisno o tome kako tko definira otpad ili gubitak – računaju čak s četiri milijarde tona. Bogate zemlje godišnje bacaju više od neshvatljivih 220 milijuna tona, gotovo jednako koliko je uspiju proizvesti zemlje Subsaharske Afrike (230 milijuna tona). Samo Europa baca kroz prozor više od 89 milijuna živežnih namirnica, ne računajući otpad od uroda i ribe, što, prema podacima FAO-a, znači između 95 i 115 kilograma godišnje po glavi stanovnika, za razliku od Subsaharske Afrike gdje u smeću završi od šest do 11 kilograma.
‘Bacanje hrane moralno je i ekonomski neprihvatljivo, tim gore kad shvatite koliko se troši resursa za proizvodnju tih 89 milijuna tona’, izjavljuje europski povjerenik za zaštitu okoliša Janez Potočnik.
U tom ‘pijanom rasipništvu’ Europu je ipak pretekao SAD, koji nesmiljenom lakoćom bacanja sve više šokira same Amerikance. Slikovito opisujući razbacivanje, autorica mnogih tekstova na tu temu, Robin Shreeves, kaže da bi se godišnjim otpacima moglo napuniti 91 Empire State Building, a dnevnim stadion sa 90.000 gledatelja. U toj se zemlji danas baca 50 posto više hrane nego 1974. Kada bi je Amerikanci bacali samo pet posto manje nego do sada, tvrdi ona, njome bi se moglo nahraniti četiri milijuna stanovnika, gotovo cijela Hrvatska, a 15 posto manje namirnica u smeću, zasitilo bi 25 milijuna građana. Tako 165 milijardi dolara godišnje doslovce završi na otpadu, od čega samo američka domaćinstva potroše 43 milijarde dolara na netaknute, čak ni ne raspakirane namirnice, plus još 750 milijuna na njihovo zbrinjavanje, ne računajući 2,5 posto utroška ukupne energije.
A što s viškom hrane?
Oni sada počinju pokretati svijest o štedljivosti, poduzimajući male ‘diverzantske’ akcije kao što je dumpster diving – nama jako dobro poznato kopanje po kontejnerima – za spas odbačene hrane. U Meksiku je pokrenuta akcija Cambio Verde (Zelena razmjena) kojom, po uzoru na sličnu u Brazilu, građani skupljaju staklo, limenke i plastiku u zamjenu za voće i povrće koje bi proizvođači inače bacili u smeće zbog suviše niskih cijena. U mnogim zemljama proizvođači prekomjernu hranu daruju humanitarnim organizacijama, ali u nas je – kako se neki šale – možete darovati samo golubovima, jer na to morate plaćati porez.
U nekim zemljama otvorene su posebne trgovine s jeftinijim namirnicama kojima ističe rok trajanja. U Zagrebu je jedna takva otvorena sredinom devedesetih, ali je brzo zatvorena, nakon što su se kupci uvjerili da su mnoge konzerve uvezene iz Velike Britanije zbog starosti bile opasne po zdravlje. Svaki ozbiljan trgovački lanac na Zapadu ima posebne police sa znatno jeftinijom hranom s istekom roka trajanja, a u nas morate prevrnuti svaki artikl kako biste se uvjerili da trgovci nisu ‘zaboravili’ maknuti staru robu. I u nas se konačno pojavljuju posebni kontejneri za biootpad, koji se može prerađivati i koristiti u različite svrhe, od dobivanje komposta, do uzgoja crva. U San Franciscu su počeli skupljati tzv. smeđu otpadnu vodu, izdvajajući masnoću i prerađujući je u bio gorivo. U britanskom Tescu pak obećaju da će ubuduće s dalekim proizvođačima citrusa i banana bolje tempirati dostavu, pakirati manje količine namirnica, savjetovati kupce kako pravilno pohraniti voće i učiti ih kako koristiti ostatke kruha. Gdje su bili do sada?
A u birokratskom duhu, Europska unija osnovala je organizaciju Putokaz za učinkovite resurse Europe za istraživanje načina boljeg iskorištavanja hrane, od doniranja bankama hrane i načina označavanja valjanosti namirnica, do promjene načina funkcioniranja maloprodaje. Mađarska je nedavno na dnevni red sastanka ministara poljoprivrede zemalja članica EU-a stavila pitanje rasipanja hrane u Europskoj uniji, što je podržala Hrvatska i Finska, a 2014. proglašena godinom borbe protiv bacanja hrane.
Na bahatom razbacivanju hrane prehrambena industrija i trgovački lanci zarađuju ekstra profite, a profit je zakon, no polako ipak raste svijest da stižemo do ruba. Ako ne zbog probuđene svijesti, Hrvati će do ruba stići logikom praznog novčanika.
Deset jednostavnih savjeta EU-a kako smanjiti bacanje hrane. Dobro ih znate, ali…
1. Planirajte svaku kupnju. Prije odlaska u trgovinu, provjerite stanje u hladnjaku i smočnici, napišite listu potrebnih namirnica i kupujte samo ono s liste. Nikada ne kupujte gladni, jer ćete kupiti više. U samoposluživanjima ne kupujte unaprijed pakirano voće i povrće, jer ćete u rinfuzi kupiti onoliko koliko vam doista treba.
2. Provjerite datume na pakiranju. Razlikujte oznaku ‘use by’ (valjano do), jer ona znači da nakon toga datuma hrana nije više sigurna (meso, riba). Oznaka ‘best before’ (najbolje do) označava da je hrana još neko vrijeme sigurna i nakon označenog datuma.
3. U kućnom budžetu predvidite mjesečnu svotu za hranu.
4. Provjerite temperaturu u hladnjaku. Namirnice se najbolje i najdulje drže pri jednom do pet stupnjeva Celzijevih.
5. Hranu pohranjujte prema uputama na pakiranju.
6. Razmještajte namirnice u hladnjaku i ormariću. Starije uvijek stavljajte u prvi red da se prve troše.
7. Servirajte manje porcije. Bolje je posegnuti za ‘repetama’, nego da hrana ostaje nepojedena.
8. Iskoristite svaki ostatak. Od starijeg voća skuhajte kompot, od starijeg povrća juhu.
9. Smrzavajte višak hrane. To se odnosi i na kruh. Odmrzavajte samo onoliko šnitica koliko ih mislite pojesti.
10. Radite kompost. Ne bacajte ostatke nakon guljenja voća i povrća, nego ih odlažite u posebnu posudu. Nakon nekoliko mjeseci, imat ćete odličnu hranu za biljke ili vrt.
IZVOR: Tportal.hr
