Pismom se oprostio od netom rođene kćeri, a onda je umro

Paul Kalanithi bio je neurokirurg koji je radio na Stanfordu. 2013. godine dijagnosticiran mu je rak pluća, a 9. ožujka ove godine preminuo je u dobi od samo 37 godina. Prije nego što je umro objavio je pismo, naslovljeno ‘Prije nego što odem’ koje je posvetio svojoj kćeri.

U njemu između ostalog stoji:

‘U našoj kući je dinamično. Moja kćer rodila se nekoliko dana nakon što sam pušten iz bolnice. Iz tjedan u tjedan ona raste i razvija se: prvi uzdah, prvi osmijeh, prvi smijeh. Njezin pedijatar redovito mjeri njezin rast, označava crtice njezinog napretka kroz vrijeme. Sve oko nje je zasljepljujuće novo. Dok sjedi na mojem krilu smijući se, osvjetljava čitavu prostoriju.

Vrijeme za mene ima dvije oštrice. Svaki dan vodi me sve dalje od najgoreg trenutka bolesti koji sam dosad proživio, ali svaki dan me vodi i u njezin daljnji napredak, s vremenom i smrt. Možda kasnije nego što mislim, ali sigurno ranije nego što želim. Postoje, ja mislim, dva odgovora na tu spoznaju. Najočitiji je impuls prema ludoj aktivnosti: prema ‘životu punim plućima’, putovanjima, hrani, postizanju zanemarenih ambicija. Ipak, dio okrutnosti raka leži u tome da ti osim vremena ograničava i energiju.

Svi mi imamo svoje granice. Pretpostavit ću da nisam jedini koji dolazi u takvo stanje. Ambicije su ili ispunjene ili napuštene, kakve god bile, pripadaju prošlosti. Budućnost se, umjesto da postane ljestve prema životnim ciljevima, stapa u našu sadašnjost. Novac, status, sve taštine, nisu bitne: to je uistinu trčanje za vjetrom.

Ipak, postoji nešto čemu nitko ne može ukrasti budućnost: moja kći Cady. Nadam se da ću poživjeti dovoljno dugo da me barem malo zapamti. Riječi imaju dugovječnost koju ja nemam. Razmišljao sam ostaviti joj seriju pisama, ali što bih zapravo kazao? Ne znam kakva će djevojka biti s 15 godina. Čak niti ne znam hoće li prihvatiti nadimak koji smo joj dali. Ali možda ipak postoji jedna stvar koja se može reći ovom djetetu, koje je čitava budućnost, koja se nakratko preklapa sa mnom, čiji je život samo prošlost.

Ta je poruka jednostavna: kad god dođeš u trenutak u životu u kojem nekome moraš sebe objasniti, iznijeti svoja postignuća i dosege i sve što si značila svijetu, molim te nemoj zaboraviti da si umirućem čovjeku posljednje dane ispunila radošću, radošću koja mi je sve ove godine bila nepoznanica, radošću koja ne žudi za sve više i više, već je smirena, zadovoljna. U ovom vremenu, ovoga časa, to je golema stvar’.

Pismo u cijelosti (na engleskom jeziku) možete pročitati na linku klikom na – TATA.

 

IZVOR:Index.hr

FOTO:ilustracija

Komentiraj

komentara
Komentari objavljeni pod određenim korisničkim imenom nisu stav uredništva ili izdavača, pa ne snosimo nikakvu odgovornost za štetu trećoj osobi.