UPOZNAJTE AMIŠE: Moderna dostignuća jednostavno ne žele!

Prosječnom stanovniku razvijenog svijeta 21. stoljeća nezamisliv je život bez električne energije, računala, mobitela, automobila… Međutim, postoje i ljudi koji moderna dostignuća jednostavno – ne žele! Takvi su pripadnici kršćansko-protestantske sekte, poznatiji kao amiši.

Sasvim slučajno, sudjelujući u jednom zanimljivom studijskom posjetu SAD-u u organizaciji State Departmentai IREX-a, imao sam priliku provesti kratko vrijeme u zajednici amiša u okrugu Lancaster u američkoj saveznoj državi Pennsylvaniji, drugoj najvećoj amiškoj zajednici na svijetu. Farme okruga Lancaster (poznatog i pod nazivom Dutch Country) među najboljim su i najproduktivnijima u Americi. No mnogi od tih farmera razlikuju se od ostalih Amera, i to zbog vlastitog izbora. To su amiši Starog reda i menoniti, znani i kao „jednostavni ljudi“.

Što god o njima mislili, osuđivali ih ili ne, amiši su svakako zanimljiv narod, koji živi smirenim i drukčijim životom. Ovi duboko religiozni ljudi odbacuju pogodnosti modernog društva u korist jednostavnije vrste života, pri čemu su im jedino prijevozno sredstvo kola s konjskom zapregom, i gdje konjska snaga uistinu znači – konjska snaga. U usporedbi s našim užurbanim društvom, jednostavan, obiteljski način života amiša posebno fascinira.

Iako nisam od onih sklonih predrasudama, moram priznati da sam očekivao nešto sasvim drugo – zatvorenu, izoliranu zajednicu koja živi, barem prema današnjim standardima, “primitivnim” načinom života. Kako sam se samo prevario… Stav građen na pričama, dokumentarcima, novinskim napisima i Oscarom ovjenčanom filmu “Svjedok” Petera Weira iz 1985. godine s Harrisonom Fordom u glavnoj ulozi, promijenio sam ubrzo po dolasku u Lancaster County.

Očekivao sam da će amiške farme biti koncentrirane na jednom mjestu, da će “zemlja amiša”, kako se naziva okrug Lancaster, biti naseljen samo njima. No stvarnost je ipak drugačija – amiši i ne-amiši (English people) žive jedni uz druge i jedni s drugima, pomiješani. Farme se na prvi pogled uopće ne razlikuju, svi se bave stočarstvom i poljoprivredom, stoka slobodno šeće na velikim ograđenim prostorima, farme imaju vlastite silose… Razliku ćete primijetiti tek ako obratite pozornost na električne vodove ili strojeve za obradu zemlje. Na amiškim farmama oni ne postoje…

Ovi simpatični i dragi ljudi svoje naslijeđe vuku iz Europe prije nekoliko stoljeća, i još uvijek, usprkos svim društvenim i tehnološkim promjenama koje su se dogodile tijekom tog vremena, žive i rade na isti način kao i njihovi preci. Obitelj i farma na vrhu su liste njihovih prioriteta, odmah uz Boga. Amiši su, naime, veoma posvećeni svojoj vjeri. Vjeruju u doslovnu interpretaciju i strogu provedbu Svetog pisma kao Riječi Božje.

„Vrlo ozbiljno shvaćaju biblijske zapovijedi kako bi se odvojili od svjetovnih stvari; vjeruju da ih one samo mogu udaljiti od Boga te olakšati pristup utjecajima koji mogu biti pogubni za njihovu zajednicu i način života“, pojašnjava mi amišku životnu filozofiju T. J. Radcay, iz Mennonite Information Centra u Lancasteru. U tom je centru postavljena stalna izložba o amiškoj i menonitskoj zajednici u Pennsylvaniji, moguće je besplatno pogledati desetominutni dokumentarni film ili kupiti razne rukotvorine u njihovoj velikoj fair-trade trgovini. T. J., i sam menonit, ondje radi kao vodič, i taj posao obavlja već gotovo trideset godina. Turisti su, naime, amiška svakodnevica – mnoštvo autobusa, minibuseva, automobila, organiziranih grupa i pojedinaca stalno se giba cestama koje presijecaju pitoreskni krajolik zapadne Pennsylvanije. U blizini je i zabavni park, mnoštvo motela i drugih tipičnih turističkih čudesa za dokone Amere.

“Iako ponekad malo dosadni, turisti su izuzetno važni za amiše”, govori mi T. J. kroz smijeh. “Kao prvo, ubiranje turističkih taksi sufinancira naše lokalne škole, održavanje cesta i druge javne službe. Zahvaljujući tome, porezi na zemlju u našem kraju nisu narasli kao u nekim drugim neturističkim područjima. Amiši također plaćaju te poreze. A drugo, kad god amišima treba dodatni novac, uvijek mogu postaviti štand pokraj ceste i turistima prodati svoje proizvode – hranu, povrće, voće, rukotvorine…”

Tko su uopće amiši i odakle su došli?

„Jednostavni ljudi“ svoje korijene imaju u postreformacijskoj Europi, nakon pojave protestantizma, kada je isticana važnost povratka čednosti i čistoći crkve Novog zavjeta. Jedna grupa reformatora odbacila je uobičajeni koncept krštenja novorođenčadi i postala poznata kao anabaptisti. Anabaptisti su vjerovali kako jedino odrasle osobe koje su svojevoljno priznale i prihvatile vjeru mogu i trebaju biti krštene te da bi trebali ostati odvojeni od šire zajednice.
Godine 1536. anabaptističkom pokretu priključuje se mladi nizozemski katolički svećenik Menno Simons. Njegovi spisi utjecali su na brojne anabaptističke skupine, koje su se pod njegovim vodstvom ujedinile u jednu zajednicu, kasnije poznatu kao menoniti.

Jedno od osnovnih učenja amiša jest tzv. zabrana ili izbjegavanje. Temelji se na zapovijedi iz Novog zavjeta da pravi vjernik ne smije imati kontakt sa članom zajednice koji se nije pokajao za grijehe koje je počinio. Smisao ovoga je, prema amiškim uvjerenjima, da pomogne članu zajednice da uvidi svoje pogreške, ohrabri ga da se pokaje, nakon čega ponovno može biti rehabilitiran u crkvenu zajednicu.

Takvo se izopćivanje u početku primjenjivalo samo za zajedničkim stolom, no sljedbenici Jacoba Ammana smatrali su da bi grješnici trebali biti potpuno izopćeni iz zajednice i da bi ih svi ostali članovi trebali posve izbjegavati. Takva uvjerenja, uz još neke manje razlike, dovele su 1693. godine do službenog razlaza Ammana i njegovih sljedbenika s menonitima, te su kasnije nazvani amišima.

Menoniti i amiši, kao i ostale anabaptističke skupine, bili su teško proganjani po cijeloj Europi. I katolici i protestanti smatrali su ih hereticima pa ih je na tisuće pobijeno tijekom nekoliko godina represije. Da izbjegnu progon, mnogi anabaptisti napustili su svoje posjede u Alsacu i Lorraineu i pobjegli u planinska područja Švicarske i južne Njemačke. Tamo su započeli amišku farmersku tradiciju, održavajući vjerske službe u svojim domovima radije nego u crkvama.

Život bez gadgeta

Naposljetku, 1720. godine prvih 300 amiša i menonita odlazi u Ameriku, na poziv Williama Penna, osnivača Pennsylvanije. William Penn, kveker koji je vjerovao u jednakost i slobodu vjeroispovijesti, dobio je veliko područje zemlje u “Novom svijetu” na poklon od kralja Charlesa II. te odlučio pozvati amiše i menonite da se nasele u predjelu Penns Woods, kao dio njegovog “svetog eksperimenta” vjerske tolerancije. Prve značajnije skupine amiša stigle su u okrug Lancaster između 1720. i 1730. godine.

Danas amiši žive u 23 savezne američke države i jednoj kanadskoj provinciji. Područje Lancaster Countyja druga je po veličini amiška zajednica i ondje ih živi oko 85.000 (od oko 300.000, koliko ih je ukupno). Amiši i menoniti još uvijek dijele neka uvjerenja o krštenju odraslih, pacifizmu, nenasilju i osnovnih biblijskim doktrinama. Razlikuju se u načinu odijevanja, korištenju tehnologije, jeziku, načinu bogoslužja i interpretaciji Biblije. Mnogi amiši vjeruju da njihovo odvajanje od vanjskog svijeta učvršćuje njihovu zajednicu. A ta zajednica raste; amiška populacija u okrugu Lancaster povećala se za gotovo tri puta tijekom posljednjih 50 godina (premda u ukupnoj populaciji gube oko 3% godišnje).

U okrugu Lancaster postoji više od 25 različitih amiških, menonitskih i bretrenskih vjerskih zajednica, a odlikuju ih uglavnom male razlike u tradiciji i vlastite interpretacije Biblije. Tradicionalnije skupine nazivaju se Starim redom i one ne dozvoljavaju upotrebu telefona i električne struje u vlastitim domovima. Amiši, naime, smatraju da bi im korištenje telefona, televizije i radija poremetilo njihov način života i omogućilo prevelik upliv vanjskog svijeta u njihove domove. Korištenje električne energije bi ih, kad-tad, dovelo u „napast“ da nabave i koriste svu silu modernih gadgeta, što bi ih, uvjereni su, odvratilo od potpune posvećenosti Bogu. Svjetlo, pak, prema njihovu uvjerenju, udaljava članove obitelji, temeljne jedinice njihove zajednice. Iz istog razloga ne koriste moderna transportna sredstva – putuju isključivo na konjima ili kočijama (popularniji buggyji) jer ih automobil/autobus/vlak/avion mogu odvesti predaleko od obitelji… Čak je i bicikl „preopasan“ u tom kontekstu, pa se koriste romobilima. Djeci je dopušteno voziti role.

Kako se svijet oko ovih mirnih gospodarstava mijenja, tako su se promijenili i neki amiški običaji. Lester Hoover, turistički vodič na Amish Farm and House, još jednoj u nizu turističkih atrakcija (stare amiške farme pretvorene u svojevrsni muzej na otvorenom) kaže da se prijevoz više ne sastoji samo od jednoprežne kočije. “Amiši su podijeljeni po pitanju automobila. Dok je većina zadržala konja i kočiju, neke grupe posjeduju auto. Zato ih nazivamo – Novi red. No oni su u izrazitoj manjini.“

I zaista, horse and buggy, tradicionalno amiško prijevozno sredstvo, toliko je prisutno na cestama Lancaster Countyja da postoje i prometni znakovi upozorenja vozačima automobila da pripaze na kolege u kočijama. A one su pak, sukladno Zakonu o prometu, opremljene žmigavcima, prednjim i stražnjim svjetlima i obaveznim trokutom na zadnjem kraju.

Eko-kuće

Usprkos samonametnutom odricanju, amiši ne žive u „primitivnim“ uvjetima. Unutrašnjost amiške kuće – jednostavna je ali ugodna. No najviše me iznenadilo to što većina amiških farmi posjeduje hladnjake i druge kućanske aparate, a neki čak i klima-uređaje! Za pokretanje koriste plinske generatore, vjetrenjače ili solarne kolektore! Kuće su posve osvijetljene plinskim svjetiljkama (čak su i petrolejke davna prošlost…), pa nije neobično da na amiškoj farmi ugledate velike spremnike plina i čitav splet plinskih cijevi. Budući da se bave isključivo poljoprivredom i farmskim uzgojem krava (mljekarstvom), nužno je da na farmama postoje uređaji za mužnju, a za njihovo je pokretanje ipak potrebna energija. U nedostatku struje koriste se već spomenutim alternativnim izvorima, pa su visoke vjetrenjače jedan od zaštitnih znakova amiških farmi.

Na farmama živi i po nekoliko generacija jedne obitelji. Kada se netko od sinova oženi i zasnuje vlastitu obitelj, samo će dograditi kuću. U tome im pomaže cijela zajednica – nekoliko desetaka (pa i stotina) amiša doći će na poziv člana zajednice kako bi pomogli u podizanju kuće ili cijele farme. Tako su nerijetki primjeri da cijela jedna kuća ili štala bude podignuta u samo jednom danu. Ako pak mladi bračni par ili drugi članovi zajednice trebaju novac za kupnju konja, krava, mazgi, buggyja, sjemena ili nečeg drugog, dovoljno je da to javno kažu – ostali članovi zajednice pomoći će im da “stanu na noge”. Ovi im čak ne moraju niti vratiti dug; važno je da i oni “budu tu” kada će netko drugi trebati pomoć…

Amiši ne sudjeluju u izborima niti šalju svoju djecu u škole. Ne žele državne mirovine i ne žele sudjelovati u državnim programima zdravstvene zaštite za starije građane. Smatraju da moderno američko društvo odvraća pojedinca od onoga što je doista važno – od posvećenosti obitelji i Bogu. Njihova je odjeća jednostavna, isključivo tamnih boja, te odražava europske modne stilove iz vremena kada su se počeli seliti (17. stoljeće). Stariji oženjeni muškarci nose bradu, a brkovi su zabranjeni jer podsjećaju na europsku (vojnu) tradiciju. Muškarci odijevaju odijela, uz obavezan šešir, a žene uglavnom nose haljine tamnih boja i pregače. Djevojke mogu nositi i bijele haljine, ali samo do vjenčanja. Nakon ceremonije vjenčanja (na kojem ne razmjenjuju prstenje), ona će skinuti svoju bijelu haljinu, pelerinu i pregaču i obvezati se da će je čuvati sve do kraja svog života. Tu će odjeću nositi kada je polože u lijes. Odjela i haljine nemaju gumbe jer ih to podsjeća na vojničku odoru, što se kosi s njihovim pacifističkim principima. Ne sviraju nikakve instrumente i ne žele se fotografirati. Vjeruju da fotografije na kojima se vidi nečije lice nisu u skladu s Biblijom, odnosno biblijskom zabranom idolopoklonstva. Vjerujem da možete zamisliti kako im je onda sa svim tim turistima koji im se svaki dan motaju oko farmi, željnih dobre fotke tih “čudaka”. Čak su i meni bili naporni…

Jedno selo, jedna učionica

Amiši ne vjeruju u sustav formalnog obrazovanja. Barem ne onog iznad zakonskog minimuma. Svako selo (odnosno, svakih nekoliko farmi, jer se one protežu miljama daleko) ima školu koja se sastoji od samo jedne učionice – u kojoj zajedno sjede i uče amiška djeca od prvog do osmog razreda. Predaje im, uz dozvolu federalnih vlasti, učiteljica koja je i sama pripadnica amiške zajednice i nema više škole od osmoljetke. Djeca po završetku osmog razreda ne idu na daljnje školovanje, nego se posvećuju životu na farmi. Time njihovo obrazovanje ne prestaje; nastavlja se u neformalnom obliku na farmi, gdje se važnost pridaje stvarima koje će im vjerojatno biti od koristi u budućem životu.

Zaista, s aspekta naših shvaćanja, mnogo je – najblaže rečeno – čudnih stvari vezanih uz amiše. Njihova se zajednica temelji na obitelji, a brakovi unutar zajednica i očinske linije nasljeđivanja učvršćuju društvenu strukturu amiške zajednice. Genetska izolacija amiške zajednice dovela je do brojnih nasljednih bolesti i fizičkih anomalija kao što su distrofija mišića, hemofilija, patuljast rast ili pretjerana dlakavost (primjerice kod žena). Žene rađaju vrlo mlade (već sa 16-17 godina), a svaka obitelj u prosjeku ima osmero djece.

No mladi Amiši ipak imaju mogućnost izbora. U 16. godini života, naime, iskušavaju vanjski svijet. Godinu dana ne viđaju roditelje, a omogućena im je i potpuna sloboda (alkohol, veze, putovanja…). Nakon jednogodišnjeg testa mladi amiš odlučuje hoće li ostati u zajednici ili ne. Uglavnom se vraćaju životu iz kakvog su potekli. Tek tada se krste – i službeno postaju dijelom zajednice. Međutim, ako amiš prekrši moralni ili vjerski zakon, zajednica odlučuje hoće li ga izbaciti ili ne. Bude li izbačen, nitko iz zajednice ne smije kontaktirati s njim, niti se on više ikada smije vratiti natrag.

Osim po specifičnom načinu života, amiši se od svojih susjeda razlikuju i po jeziku. U svojim domovima i svakodnevnoj međusobnoj komunikaciji amiši koriste tzv. Pennsylvania Dutch, koji je zapravo dijalekt njemačkog jezika. Njihove Biblije pisane su goticom na arhaičnom njemačkom jeziku iz 16. stoljeća, a i njihove službe održavaju se na tom jeziku. Djeca u školi uče engleski.

“Je li moguće pristupiti amiškoj zajednici?”, pitam T. J.-a nakon ukusnog vegetarijanskog ručka u obližnjem restoranu. “Da, moguće je. Ali vrlo teško. Mislim da sam čuo samo za jedan takav primjer, muškarca koji je oženio amišku djevojku i priključio se zajednici”, odgovara T. J. “Prvo, osoba ne bi smjela biti krštena do trenutka ulaska u zajednicu, morala bi živjeti neko vrijeme među amišima i dokazati svoju predanost vjeri i želju za promjenom načina života, morala bi naučiti njihov dijalekt, i, naravno, ne bi smjela imati više od osam razreda škole…”

Usprkos teško shvatljivoj filozofiji života, amiši su na mene ostavili veoma pozitivan dojam. Dojam da se radi o jednostavnim i dragim ljudima, koje nije iskvario današnji moderan konzumeristički svijet u kojem živimo. Odlazeći iz Lancaster Countyja osjetio sam da ima nešto mistično i uzvišeno u njihovoj predanosti obitelji, Bogu i vlastitim uvjerenjima.

„Želja mi je da svi ljudi koji dolaze u posjet amiškoj zajednici odu odavde s osjećajem mira, spokoja i zadovoljstva koje su pronašli među nama“, govori mi na rastanku Samuel Stoltzfus, farmer i vlasnik trgovine rukotvorinama. „Nadam se – i bolje razumjevši kako smo to postigli“.

Koliko god se iz perspektive modernog života doimali čudacima, amiši su svojim održanjem dokazali da se bez tehnologije, očito, može. I da mogu paralelno koegzistirati dva svijeta – svijet danas i svijet otprije 300 godina. Ma koliko mi to smatrali nevjerojatnim…

Piše: Igor Roginek, planb.hr   foto: screenshot planb

Komentiraj

komentara
Komentari objavljeni pod određenim korisničkim imenom nisu stav uredništva ili izdavača, pa ne snosimo nikakvu odgovornost za štetu trećoj osobi.