Ovih dana dosta zanimanja medija i različitih komentara izazvala je nedavna homilija pape Franje u kojoj je komentirao evanđeoski tekst o izgonu trgovaca iz Hrama i govorio o besplatnosti spasenja. Tu se dotaknuo crkvenih cjenika vezanih za određene ‘crkvene usluge’. Isus je očistio Hram jer je bio profaniran, tumačio je Papa. Događanja u Hramu sablažnjavala su narod. Crkve ne smiju postati burze, Isusovo otkupljenje je besplatno, naglasio je. Pri tome je naveo dva primjera zloupotrebe svetinja. Prvi je iz Staroga Zavjeta (Prva knjiga o Samuelu) kada su pohlepni svećenici iskorištavali pobožnost vjernika, a drugi iz vremena svoje mladosti kada je doživio da je vjenčanje s misom bilo uvjetovano određenom cijenom. U istoj homiliji papa je pozvao vjernike da opomenu svog svećenika ukoliko se pretvorio u špekulanta koji sablažnjava narod te naglasio da je sablažnjivo i nedopustivo da se crkva iznajmljuje za vjenčanje.
OSUDA GRAMZIVOSTI
Nažalost, pojedini mediji su Papine riječi prenijeli tek djelomično te ih interpretirali kao dokidanje svih obaveza vjernika da materijalno doprinose za crkvene potrebe, a što se u praksi na različite načine uređuje (prilikom primanja pojedinih sakramenata, sprovoda, blagoslova, uz misne nakane i sl.). Više je nego očito da je sva ova zbrka mnoge zbunila te da se iz vida gotovo potpuno izgubilo ono što je Papa stvarno htio kazati. Iz cijele homilije sasvim je očito da Papa nije rekao ništa što bi dovelo u pitanje dosadašnju praksu prikupljanja novčanih sredstava za uzdržavanje Crkve. S druge strane, vrlo je oštro osudio gramzivost i pohlepu svećenika koja ga zna pretvoriti u trgovca kojem je na prvom mjestu novac. Posebno je pogubno novčanim prilozima uvjetovati vjernike u njihovim duhovnim potrebama.
Ovo je svakako prilika da se nešto kaže o odnosu Crkve prema materijalnim dobrima, o čemu u našoj javnosti postoje silne predrasude i prijepori. Od samih svojih početaka, čitamo to u Djelima apostolskim, Crkva se uzdržavala prilozima svojih vjernika. Vremenom je to postalo pravilo koje je ušlo u Zakonike i na različite se načine uređivalo u pojedinim krajevima i povijesnim razdobljima. Međutim, daleko je važnije vidjeti što o tomu možemo iščitati iz Isusovih riječi i postupaka, jer su oni izvor i mjerilo prema kojem Crkva oblikuje pravila za svoj život i djelovanje. Prije svega valja kazati da Isus nikada nije osudio davanje i prikupljanje milostinje, nego licemjerje i pohlepu koja ih zna pratiti. Njega se često predstavlja kao osobu koja je s prijezirom gledala na novac i živjela bez ikakvih materijalnih sredstava. To, začudo, uopće nije točno.
BOŽJA SNAGA
Pišući o njegovu putu u Jeruzalem evanđelist Luka navodi kako su ga uz apostole pratile i neke žene koje su ih posluživale od svojih dobara (v. Lk 8,3). Kada je slao učenike da propovijedaju naložio im je da jedu i piju tamo gdje ih prime u kuće te istaknuo da je svaki radnik vrijedan svoje plaće (v. Lk 10,7). Evanđelist Ivan izričito spominje kako je Isusova družina imala kesu (blagajnu), u koju su stavljali što su dobivali za svoje potrebe. Prvi puta to spominje u prikazu boravka Isusa i učenika u Betaniji u kući Marte, Marije i Lazara (v. Iv 12,1-6). Ovaj tekst je vrlo značajan za ovu temu. Marija je tada, u znak gostoprimstva i dubokog poštovanja prema Isusu, dragocjenom nardovom pomašću pomazala njegove noge i svojom ih kosom otrla. Juda je negodovao kako je to nepotrebno rasipanje pomasti te da se ista mogla prodati i podati siromasima. Ivan je zapisao da to Juda nije kazao radi toga što mu je stalo do siromaha, nego, jer je bio kradljivac i jer je imao kesu, kradom je uzimao što se u nju stavljalo. Teško se oteti dojmu da mnogi koji danas Crkvi prigovaraju odnos prema materijalnim dobrima u pozadini nemaju iskrenu brigu za siromahe, nego sasvim neke druge skrivene namjere. Da imaju, vidjeli bi koliko im Crkva stvarno pomaže i cijenili bi to. Ivan Judu povezuje s kesom i u svom opisu Posljednje večere (v. Iv 13,29). Kada je usred večere izišao van da Isusa izda, apostoli su mislili da je, budući da je imao kesu, otišao nešto kupiti za blagdan.
Crkva je pozvana da živi i naviješta Božju ljubav besplatno, jer ju je i primila besplatno po Isusu Kristu (v. Mt 10,8). Besplatnost spasenja uvijek je treba držati u stavu zahvalnosti prema Bogu i postati njezina snaga kojom isti svjedoči u svijetu. Darivanje i briga za druge, pa tako i briga vjernika za materijalne potrebe Crkve, najbolje pokazuje da smo to pravo razumjeli.
