Bez poezije nema ljepote

m-klaric-kolumna

Nedavno je objavljena vijest kako je u Čileu odlučeno da se iskopaju posmrtni ostaci slavnog pjesnika Pabla Nerude u svrhu razjašnjenja okolnosti njegove smrti u danima poslije državnog udara. Tako su u travnju ove godine Nerudini ostaci ekshumirani kako bi se daljnje istražile optužbe da su ga otrovali agenti Pinochetove tajne službe što tvrdi, između ostalih, Nerudin nekadašnji vozač Manuel Araja. Zagovornici teorije da je ubijen tvrde da se vojska bojala da će slavni pjesnik otići u egzil u Meksiko i tamo voditi kampanju protiv Pinochetova režima. Dokazivanje takvih tvrdnji nije lako, uzevši u obzir da je Neruda zakopan u zemljištu u kojem ima mnogo vlage te da čileanski laboratoriji ne raspolažu suvremenom tehnologijom.

BIJEG IZ ZEMLJE

Nerudino je pravo ime Neftali Ricardo Reyes Basualto, a rođen je u Čileu 1904. godine. Pseudonim je uzeo prema češkom književniku Janu Nerudi. Dobitnik je Nobelove nagrade za književnost 1971. i najpoznatiji po zbirci ‘Dvadeset ljubavnih pjesama i jedna očajnikova’. Bio je ljevičarski političar, diplomat i bliski prijatelj predsjednika Salvadora Allendea, koji je svojedobno odlučio kako bi radije izvršio samoubojstvo nego se predao vojsci koju je poveo general Augusto Pinochetu rujnu 1973. Neruda se, pak, spremao da ode van zemlje, ali je dan prije nego što je trebao otići odvezen u bolnicu Santa Maria gdje je liječio rak prostate i druge zdravstvene probleme. Bivši ambasador Meksika u Čileu Gonzalo Martines Korbala dogovorio je Nerudin odlazak u egzil, a pjesnik je poslao Araju doma u Isla Negru da pokupi odjeću, knjige, novac i rukopis autobiografije. Martinez je bio spreman odvesti pjesnika na aerodrom gdje ih je čekao avion s više od 100 prognanika. Pjesnik ga je, međutim, u posljednjem trenu nazvao i zatražio da odgodi polazak za jedan dan. Araja je rekao da ga je Neruda u četiri sata ujutro zvao i rekao mu da hitno dođe jer mu je liječnik dao injekciju u trbuh dok je spavao te da trpi jake bolove. Kada je Araja stigao, Neruda je imao visoku temperaturu, a sestra mu je rekla da mu je liječnik dao injekciju ne bi li mu snizio temperaturu. Kad je Araja izašao iz bolnice kako bi kupio lijekove, uhvatila su ga četiri muškarca, pretukla ga, pucala mu u nogu i odvela na Nacionalni stadion gdje su za vrijeme diktature mnogi ljevičari mučeni i ubijani. Uz pomoć kardinala Henrikesa, glasnog borca za ljudska prava, Araja je uspio napustiti zemlju. Nerudinu autobiografiju dao je na čuvanje Martinezu, a Nerudina udovica pobjegla je s ostalim prognanicima u Meksiko, nesuđenim Nerudinim avionom.

POSMRTNA POEZIJA

Razmišljam o svemu tome dok paralelno čitam takve i slične vijesti u novinama, na portalima, dok slušam na televizoru jednu lošu i obeshrabrujuću vijest za drugom. Od poezije su ostali samo posmrtni ostaci, iskopavani i ponovno zakapani, dok se svijet zabavlja drugačijim temama, spletkama, intrigama i urotama. Istovremeno mi u ruke dospijeva knjiga ‘Putujem i pitam’ novinara i putnika Dimitrije Bjelice koja sadrži brojne intervjue sa slavnim osobama. Tu su Jesenjinova obitelj, Orson Welles, Jurij Gagarin, otac Che Guevare, Beatlesi, Pele te naposljetku Pablo Neruda, veliki čileanski i svjetski pjesnik i revolucionar. U knjizi su zapisane njegove riječi:’Moja sudbina bila je da patim i da se borim, da ljubim i da pjevam… Što bi više mogao poželjeti pjesnik? Svi osjećaji, od plača do poljubaca, od usamljenosti do naroda, utkani su u moju poeziju, žive u njoj, jer ja sam živio za moju poeziju, u njoj sam izdržao svoje bitke. Ako sam stekao neka priznanja, koja su prolazna kao prah s leptirovih krila, stekao sam veliko priznanje koje mnogi preziru jer im je nedostižno. Nakon krutog nauka, preko estetike i traganja kroz labirinte pisane riječi, postao sam pjesnikom svoga naroda. To je priznanje, a ne moje prevedene knjige i pjesme, ni knjige u kojima se moje riječi opisuju ili seciraju. Priznanje mi je onaj veliki trenutak u mome životu kad je duboko iz ugljena Lota, pod žarkim suncem sprženog salitrenog kraja, iz okna kao iz vrata pakla istupio neki čovjek – lica izobličena od strahovita rada, očiju crvenih od prašine – i pružio mi otvrdnulu ruku, ruku koja je sa svojim žuljevima i borama bila zemljopisna karta pampasa, i rekao mi svijetla pogleda: ‘Ja te poznam, brate.’ To je govor moga pjesništva, ta rupa u strašnim pampasima, iz koje je izašao radnik kojemu vjetar i noć i zvijezde čileanskog neba tako često govorahu: ‘Ti nisi sam, jedan pjesnik misli na tvoju patnju’! Neruda je uvijek pisao o svojoj zemlji, o revoluciji, ustajao protiv diktature i tiranije svake vrste. Možda više nego ijedan drugi, Neruda je pjesnik naroda, glas kojim je običan puk progovarao, neprestano se boreći za njhova prava. No, u isto vrijeme Neruda je ljubio estetsko i imao smisla za lijepo. ‘Svako djelo u filmu, slikarstvu, svaki roman, moraju imati poetski sadržaj da bi bili uspješni. Nedostatak poezije se lako uoči i kasnije, kad ljudi čitaju taj roman ili gledaju sliku, oni se pitaju – gdje je tu poezija? Bez poezije nema ljepote. Zar ljudi ne kažu, gledajući neki lijepi pejzaž, ovo je prava pjesma’! Te dvije strasti, narod i pisanje, njegovi su glavni motivi. Sad, kad je njegovo tijelo iskopano, uznemireno na svom počivalištu, neće biti ništa jasnije ni važnije znati kako je on umro, niti će to značiti išta onima koji ga nisu shvaćali ni prije. Forenzičari u Čileu rekli su da su inicijalni testovi na posmrtnim ostacima potvrdili da je imao uznapredovali karcinom u doba kad je umro, ali pravi se testovi još čekaju. Doista, nije svejedno kako je Neruda umro, prirodnom ili nasilnom smrću, ali što god forenzičari otkrili točno četrdeset godina nakon njegove smrti neće promijeniti ljepotu i važnost poruke koju nam je ostavio.

Komentiraj

komentara
Komentari objavljeni pod određenim korisničkim imenom nisu stav uredništva ili izdavača, pa ne snosimo nikakvu odgovornost za štetu trećoj osobi.