Božja pravednost

don-marinko

Božićno vrijeme po katoličkom liturgijskom kalendaru završava se Nedjeljom Isusovog krštenja. Iako se Isus krstio u dobi od trideset godina, njegovo krštenje teološki zaokružuje Božićno otajstvo vjere– Božji silazak među ljude i njegovu potpunu solidarizaciju s čovjekom – te naznačuje način na koji Isus namjerava spasiti čovjeka – žrtvujući samoga sebe. Stajanjem u kolonu grješnika koji dolaze k Ivanu primiti obraćeničko krštenje Isus, sada potpuno svojevoljno kao odrastao muškarac, prihvaća ono poslanje radi kojeg se rodio i došao među nas: ulazi u dramu naše borbe s grijehom i smrću. Sv. Pavao piše: „Njega koji ne okusi grijeha Bog za nas grijehom učini da mi budemo pravednost Božja u njemu.“

Ivan je s pravom začuđen Isusovim postupkom. Krštenje izvorno znači uranjanje, pranje vodom, čišćenje…Ivan je pozivao ljude da tim činom simbolički pokažu pokorničko raspoloženje, što uključuje priznanje grijeha, kajanje i spremnost na obraćenje – na korjenitu promjenu života. Isusu to nije bilo potrebno. I zato ga Ivan odgovara od krštenja. „Ti mene treba da krstiš, a ti da k meni dolaziš?“ Isusov odgovor još više začuđuje: „Pusti sada! Ta dolikuje nam da tako ispunimo svu pravednost!“

Što znači ”ispuniti svu pravednost”?Biblija pravednost shvaća kao stav potvrdnog odnosa prema Božjem zakonu, odnosno prema Božjojvolji. „Ispuniti svu pravednost“ znači živjeti po volji Božjoj. Dosljedno tome nepravda je svaki čin protivan istoj. A Božja je volja da čovjek živi u zajedništvu i ljubavi s Bogom. Bog želi ponovno uspostaviti poredak pravednosti, prvotno stanje nevinosti u kojem je čovjek bio stvoren. Treba pridignuti ono što je palo, popraviti ono što je srušeno. Ispuniti svu pravednost tako znači pristati potpuno na Božju volju uvjeren da je tako najbolje. Pa i onda kada to traži najveću žrtvu. „Neka mi bude po tvojoj riječi!“ kazala je Gospa anđelu. „Ne moja, nego tvoja volja neka bude!“ kazao je Isus u smrtnoj borbi u Maslinskom vrtu. Bog je poput Oca koji hoće da se svaki grješnik, jer je njegovo ljubljeno dijete, obrati i živi.

Da bismo ovo dobro razumjeli, poslužimo se jednom poučnom pričom. Kralj neki priredio gozbu i pozvao mnoštvo uzvanika. Kada su se uzvanici okupljali bila je kiša i blato. Gosti su trebali dobro pripaziti da po izlasku iz kočije ne smoče svoja svečana odijela te čisti i uredni dođu pred kralja koji ih je dočekivao na ulazu u dvoranu. Ipak, jedan od gostiju se spotaknuo i pao u blato. Vidjevši ga tako prljava drugi su se glasnosmijali. Kada je nesretnik u svom jadu već odlučio vratiti se u svoju kočiju, kralj, na čuđenje svih, sam silazi u blato, prlja se i pridiže palog gosta te mu kaže: „Pođimo u moje odaje. Tamo ćemo obojica pronaći novu odjeću za gozbu.“ Smijeh i poruge prisutnih su prestale. Ova priča vrlo dobro oslikava postupak Božji način postupanja prema nama. Mi smo poput onoga čovjekakoji se prljav, osramoćeni nemoćan našao usred blata. Iako nas drugi osuđuju, a možda i sami sebe, Bog nas ne osuđuje i ne želi ostaviti same. U osobi IsusaKrista on napušta svoje božanstvo, prilazi nam ne mareći za sebe i svoju uzvišenost kako bi nas očistio i vratio nam uprljano dostojanstvo.

Isusovo približavanje grješnicima, koje je simbolički pokazao činom svoga krštenja, nije ostalo samo na simboličkoj razini. On je zbilja u svom javnom djelovanju pristupao grješnicima. Na zgražanje mnogih Židova s njima se družio i blagovao kako bi im pokazao da ih Bog ljubi i pomogao im da povrate svoje ljudsko dostojanstvo, dostojanstvo djece Božje.

Ovdje je međutim vrlo važno uočiti da Isus prilazi onim grješnicima koji pokazuju kajanje i želju za obraćenjem. Tako je u času krštenja, a tako je i kasnije. Postoje naime velike predrasude o Isusovoj ljubavi prema grješnicima. Mnogi vrlo površno i iskrivljeno tumače ovaj odnos, najčešće tako da Isusovu ljubav prema grješnicima povezuju s popustljivošću prema grijehu, zanemarujući pravednost i istinu. Primjer za to su prigovori Crkvi radinjezinog stavaprema homoseksualizmu, a koji se obrazlažu time kako je Isus ljubio sve grješnike bez razlike. Ovdje se očito ne razlikuje dobro ljubav prema grješniku od mržnje na grijeh. A to je presudno!Bog ljubi čovjeka neizmjerno, ali mrzi grijeh također neizmjerno. I nema tog grijeha, nema tog blata, u koje čovjek može upasti, da bi ga Bog napustio i prestao ljubiti. U svojoj neizmjernoj ljubavi on zahtjev pravednosti, koji traži da se svaki grijeh iskupi, ne dokida nego ga uzima na sebe. Šalje svoga Sina da svojim životom bude otkupnina za nas. Jednako tako nema tog grijeha, pa makar se radilo i o najmanjoj sitnici, koju bi se moglo opravdavati u ime Božje ljubavi. To je ponižavanje pravednosti, radi koje Isus umjesto nasbiva kažnjen. Zato je najgora nesreća za čovjeka nepriznati grijeh, ili ga, što je još gore, u ljudskoj ludostiopravdavati. A opravdavati ga pozivajući se tobože na Božju ljubav, znači krajnje ponižavati samoga Boga, izvor ljubavi i pravednosti.

Isusov silazak u vodu Jordana možemo gledati kao njegov dolazak nama u susret. On dolazi sa svoje strane, od Boga. Mi dolazimo sa zemaljske strane, iz blata grijeha i osuđenosti na smrt. Susrećemo se usred Jordana. On nas tu čeka. Želi nas krstiti – oprati i očistiti od svih naših grijeha i nečistoća te čiste i bez mane privesti k sebi. U tome međutim treba našu suradnju. Treba našu spremnost da se obratimo, da priznamo svoje grijehe i da mu dopustimo da nas opere.

Komentiraj

komentara
Komentari objavljeni pod određenim korisničkim imenom nisu stav uredništva ili izdavača, pa ne snosimo nikakvu odgovornost za štetu trećoj osobi.