Božja strpljivost

Život je isprepleten dobrom i zlom. Često je zla i mržnje toliko da pomislimo kako sam Bog ili nije dobar ili nije dovoljno moćan urediti svijet onako kako se nama čini da bi trebao. Ne razumijemo kako on, dobri i svemoćni, sve to može dopuštati? Zašto tolerira zlo? Kako može gledati tolike patnje i nepravde?

Kao odgovor Sveto pismo nam nudi pouku o Božjoj strpljivosti. Bog je ‘spor na srdžbu – sama ljubav i vjernost’, kaže Psalam 86. On sudi blago i upravlja nama s velikom pažnjom, uči nas Knjiga Mudrosti, a povrh svega nudi nam pokajanje za grijehe. Njegov Duh se zauzima za nas neizrecivim uzdasima i potpomaže našu nemoć, piše sv. Pavao.

DJELOVANJE ZLODUHA

Isus nam o Božjoj strpljivsti u izgradnji kraljevstva nebeskog progovara kroz tri kratke prispodobe: o pšenici i kukolju, o gorušičinom zrnu i o kvascu (Mt 13,24-44). Prva od ovih prispodoba – o pšenici i kukolju – predstavlja beskrajnu Božju strpljivost prema grješnicima. Kukolj (ljulj) je nametnik. U stručnoj literaturi se navodi da je toksičan. U prispodobi gospodar veli da ga je zasijao ‘neprijatelj čovjek’. Vrlo je zanimljivo kako se u tradicionalnom ratarstvu kukolj među pšenicom pojavi praktično niotkud. Koliko god se ratar trudio urediti njivu i pročistiti pšenicu prije sjetve, kukolj se jednostavno pojavi. Nitko ne zna kako. I još je zanimljivo – tu je posebno snažna simbolika – kukolj je u ranoj fazi rasta toliko sličan pšenici da je veoma teško uočiti razliku. To može samo dobar poznavalac pšenice i kukolja. Prava razlika se tek kasnije se uočava. Djelovanje Zloduha u svijetu je najveći misterij. Mnogi ne vjeruju u njegovo postojanje. Zlo se zna jako dobro zakamuflirati i pokazati kao dobro. Nije ga uvijek lako prepoznati. Zato je potrebna strpljivost i dobro oko. Mi uviđamo da se sukob dobra i zla događa. O tome govori Isus. Ipak, mi u kršćanstvu ne kažemo da su Duh dobra i Zloduh jednake božanske naravi. Kršćanstvo nije dualistička religija. Zloduh nije ravan Bogu. To će se na kraju sasvim jasno očitovati. Zato treba biti strpljiv. Kada prispje žetva – trenutak potpunog ostvarenja kraljevstva nebeskog – sve će doći na svoje. Onda će se sasvim jasno razlučiti kukolj od pšenice i uništiti.

Ovdje imamo evanđeosku pouku o toleranciji, toj riječi koja u našem društvu izaziva tako mučne i žučne rasprave. Kukolj je zlo i sam po sebi nije vrijedan da ga se pušta da raste, odnosno da ga se tolerira. On nanosi štetu. Truje sve oko sebe. Ipak, radi toga da se ne bi s kukoljem iščupala i pšenica, da se ne bi počinilo još veće zlo, gospodar ne dopušta slugama da ga pokupe. Pušta ga da raste do dana žetve. Tu nam je Božja strpljivost teško shvatljiva. Ipak, on i nas poziva da radije trpimo kukolj nego li da u ‘pretjeranoj revnosti’ s njime uklonimo i pokoju pšenicu. Fanatična volja da se iskorijeni svako zlo redovito je u povijesti donosila još više patnje i nesreće. U poljoprivredi je znakovit primjer upotrebe herbicida i pesticida. Pomoću njih se, istina, uklanjaju korov i nametnici, ali oni u isto vrijeme truju tlo i kulture koje sadimo i kasnije u hrani konzumiramo. Doći će vrijeme kada se zlo više neće moći skrivati, nego će se pokazati pravo lice svega. To je trenutak kojemu se trebamo nadati. Taj je trenutak mjerodavan i vrijedan svakog strpljenja. Bog je strpljiv ali i pravedan. On ne tolerira zlo (kukolj) radi toga što bi ono toga bilo vrijedno. Tolerancija ima opravdanje samo u dobru koje se u potpunosti treba poštivati i nikada ni na koji način ugroziti. Cilj ne opravdava sredstvo, nego poziva na strpljivost. Dobrim se nakanama nikakvo činjenje zla ne može opravdati.

U IME TOLERANCIJE

Kao što se kukolj u početku ne razlikuje od pšenice, tako se niti dobro uvijek ne prepoznaje u svoj svojoj snazi i veličini. Lako se požalimo da u svijetu nema dovoljno dobra i da zlo prevladava. To je naše viđenje. Zato se često obeshrabrimo i odustanemo od činjenja dobra s uvjerenjem da to nema koristi. Ne smijemo se dati pokolebati onim što sada gledamo. Dobro je poput gorušičina zrna, koje je vrlo malo, ali u sebi ima moć da uzraste i da od njega nastane veliko stablo. Ili poput kvasca. Potrebno ga je malo da cijelo tijesto uskvasa. Samo treba biti strpljiv i čekati. Kvasac sporo djeluje, ali promjena koju čini je snažna. Posijano zrno sporo raste, ali nezaustavljivo. To je snažna pouka za vjeru. Pred očima uvijek treba imati vrijeme žetve, čas kada se sakupljaju plodovi, kada proces rasta ili kvasanja dođe do kraja. Tada se tek dobiva prava slika. Nada je zato drugo ime za vjeru. Ona gleda naprijed na trenutak kada će se sve pokazati u svom pravom svjetlu. Božje kraljevstvo polako raste i tiho. Ne može se uspostaviti silom. To može vidjeti samo onaj koji ima oči nade.

Zlo u svijetu je neprotumačivi misterij. Uvijek je u sukobu s dobrom. Mi smo uronjeni u taj sukob, ali nismo prepušteni slijepom usudu. Imamo mogućnost da se opredijelimo. Na to smo i pozvani. Isusovi sljedbenici vjeruju da je budućnost u dobru i zato se za nj opredjeljuju, a zlu se dobrotom suprotstavljaju. Dobrota, pravda i istina temelj su istinske tolerancije. Svaka druga tolerancija lako se pretvori u nasilje ‘u ime tolerancije’.

Ono što sada jesmo i činimo ne možemo do kraja sagledati. Još se ne vidi u potpunosti što ćemo biti. To se samo očima nade može vidjeti. Ali kakvi ćemo biti na kraju, što će se na nama pokazati, to itekako ovisi o tome kakvi smo sada, što činimo i kakve odluke donosimo.

 

Komentiraj

komentara
Komentari objavljeni pod određenim korisničkim imenom nisu stav uredništva ili izdavača, pa ne snosimo nikakvu odgovornost za štetu trećoj osobi.