Caravaggio i Isusov poziv

Uobičajena turistički ‘đir’ po Vječnom gradu sigurno će vas provesti i pored francuske crkve Sv. Luja, jedne od mnogih. Unutar nje, točnije u kapeli Contarelli, nalazi se slika ‘Poziv sv. Mateja’ slikara Michelangela Merisi, poznatijeg kao Caravaggio. Inspirirana evanđeoskom zgodom u kojoj Isus poziva carinika Mateja da ga slijedi, u igri svjetla i sjene, odjeće, likova, poza i gesti (začuđenih, nezaineresiranih, uronjenih u sjenu ili osvjetljenih), slika ‘priča’ priču o pozivu. Pokušat ćemo opisom likova sa slike osvjetliti kršćansko razumijevanje poziva. Ako vam je pri ruci Internet, pogledajte sliku na wikipediji. Krećemo s lijeve strane slike. Prva dva lika ‘uronjeni’ su u svoj posao brojenja poreznog novca. Ne zanima ih Isus ni Njegov poziv. Slični su ‘tvrdom terenu’ ili ‘utabanoj stazi’ iz Isusove prispodobe o sijaču (Mk 4, 1-8). Ova usporedba cilja na ljude ukočene nutrine, koji na sve načine odbijaju svaki čin kreativnosti koji bi ih stavio u pitanje i bio za njih izazov. Svaki pokušaj promjene i širenja horizonata odmah se ugasi. Poziv se ni ne čuje. To su ljudi ugašene primljivosti. Ljudi koji sliče utabanoj, tvrdoj stazi, rekao bi Isus. Ili, prva dva lika sa lijeve strane Caravaggijeva platna.

Kako se Isus ponaša pred duhovnim situacijama ugašene primljivosti? Isus ne objašnjava, ne opisuje motivacije, ne traži opravdanja. Jasnim riječima samo konstatira: postoje ljudi ugašene primljivosti.

KOLEKTIV KOJI GUŠI

Dva mladića u sredini (jedan od njih okrenut leđima promatraču) sjede za stolom carinika. To ‘biti za istim stolom’ daje za pravo pretpostaviti da nisu stranci ostalima, već da s njima dijele vrijednosti, nazore i ideale…Ipak, reagiraju na Isusa, gledaju u Njegovu smjeru. Dopušteno nam je pretpostaviti da kroz ova dva mlađahna lika, alegorijski, prosijava  aspekt mase ili kolektivne dimenzije. Ona je uvijek prisutna u odgovoru na poziv, i ovdje ćemo baciti letimičan pogled na njezinu negativnu stranu. Isus je imao posla sa kolektivom vlastitog vremena i ambijenta. Simbol tog kolektiva je snažna figura farizeja, figura koja formalno i izvana dominira, a iznutra je pokvarena. Pod ‘kolektivnošću’ kao tehničkom terminu psihologije ne podrazumijevamo jednostavno neki narod ili zajednicu, iako je moguće da narod ili zajednica degenerira u kolektiv: to se događa kad zajednica ili narod onemogućuju ili zabranjuju pravi razvoj individualne osobnosti. Postoji samo jedna norma koja određuje sve (i iznutra i izvana), te je svako odmicanje od nje kažnjivo. To je kolektivnost (H. Wolff).

Nadalje, kolektivnost se služi procesom ‘introjekcije’: izvanjska stvarnost se pounutrašnjuje, prihvaća se u svijesti i ostavlja u uvjerenju da se radi o vlastitom stavu.

Ovakvu kolektivnost Isus je opisao slikom trnja koje guši. On sam je pokušavao iskorijeniti ga: kritikom licemjerne pobožnosti Tore, osudom ritualne čistoće kao kukavičluka pred nutarnjom čistoćom, osudom neosjetljivosti i okrutnosti prema slabima, posebno prema ženama,  borbom protiv kastinskog sistema…To je Isusovo čišćenje korova kolektivnosti.

PRIMLJIVOST

Treći je lik Matej. Njegovo začuđeno lice i prst uperen prema sebi otkrivaju da je u kontaktu sa Isusom, da ga čuje, vidi… Matej je otvoren, spreman primiti. Ne postoji ništa u području duhovnog rasta (i bilo kojeg drugog rasta!) što može isključiti primljivost. Primljivost je sve! Neobično je važno znati prihvaćati i učiti primati, inače ostajemo gdje jesmo ili  – nazadujemo!

Raspoloživost, svjesna otvorenost i kreativna primljivost nemaju granica. Njezin smisao je izrečen ovim riječima: izvorna mogućnost stvaralačkog postojanja koja se želi ostvariti u različitim područjima života i želi prihvaćati čitavog čovjeka, ne samo neke njegove aspekte.

Božji poziv ozbiljno računa s tom stvarnošću čovjeka. Da bi se i Božji poziv mogao dogoditi, treba mu primljivost sa čovjekove strane. Pritom, nije naodmet ni poznavanje ‘smetnji’, utjelovljenih u likovima s Caravaggijeve slike.

Tek tada se i može dogoditi odgovor na ono što doživljavamo kao Božji poziv; ukupnost tih odgovora nazivamo duhovnim životom. Povezati se s izvornim temeljem svih mogućnosti svakog kreativnog bitka kojeg zovem Bogom i od Njega napraviti središte svog djelovanja i svojih odabira (uz stalnu opasnosti ispravljanja nedosljednosti i nepotpunosti u provođenju tog posla!) znači oživjeti u sebi, danas, poziv kojeg je Caravaggio ovjekovječio na platnu u crkvi Sv. Luja.

 

Komentiraj

komentara
Komentari objavljeni pod određenim korisničkim imenom nisu stav uredništva ili izdavača, pa ne snosimo nikakvu odgovornost za štetu trećoj osobi.