Evala ljudi! Leti ovo vrijeme. Vidim to i po pisanju kolumne. Već gotovo šest mjeseci da pišem tj.piskaram za našu šibensku novinu. E, pa neka je sretan rođendan i mom Šibenskom tjedniku i svim zaposlenicima, sadašnjima i bivšima. A već su prošla i puna dva mjeseca da sam van Šibenika. Možda bi naslov moje buduće knjige mogao biti: ‘Julijana van Šibenika’. Zadnje vrijeme razmišljam o pisanju knjige, svakako ne velike i debele, ali materijala za pisanje nikako ne nedostaje. Na ovim putima plavog mora čovjek se nagleda i nasluša ‘svega i svačega’. Bilo dobro, bilo loše,na kraju je uvijek sve interesantno. A interesantni su i običaji ovih novih zemalja i novih mjesta mog boravka. U nekim stvarima toliko slični i bliski nama, u nekima pak nezamislivo različiti. Tako npr. naš poznati šibenski pozdrav ‘evala’ potječe od turske uzrečice ‘eyvallah’ koja ima višestruko značenje. Jedno od značenja koje se najučestalije koristi, jest izraziti nekome hvalu.I neka mi sad netko kaže da je moguće otići iz Šibenika? Fizički zasigurno da, ali mislima i srcem nemoguće.
ŠIBENSKA VINA
Otvorim frižider s vinima i pored skupocjenih francuskih vina naiđem na nekoliko butelja hrvatskih vina. Zaigralo srce od radosti kad sam ugledala butelje vinara iz šibenskog kraja. I uz sam pogled na butelje istih (neću nikog reklamirati, mada itekako bih) i etikete na mom materinjem jeziku, svaki problem pada u zaborav, barem na moment. A u zaborav je već otišao i problem s putovnicom. Ista mi je vraćena nakon više od dva tjedna čekanja. Uz putovnicu sam dobila i boravišnu dozvolu za strance pa sada mogu u miru boraviti i putovati po cijeloj Turskoj narednih godinu dana. A u Turskoj se itekako štošta toga interesantnog ima za vidjeti. Mene ponajviše zanimaju povijesne znamenitosti. Nadam se da ću nakon završene sezone moći otići i u poznati Efes koji je poznat kao mjesto rođenja Blažene Djevice Marije i po poslanici Sv.Pavla Efežanima, raznim hramovima i ostacima starog grada, te po viskokvalitetnom i najpoznatijem turskom pivu Efes Pilsen. U mjesecu smo Ramadana, kako izgovaraju arabi. Turci kažu Ramazan. Mjesec posta, molitve i odricanja za siromahe i potrebite. Meni su svi ovi običaji potpuna novost i zanimljivo mi je gledati ljude kako cijeli dan doslovno poste. Naime, njihova vjera im nalaže post (za odrasle i zdrave osobe), s tim da mogu jesti od zalaska do izlaska sunca. Cijeli dan po ovoj meni već nesnošljivoj vrućini poste bez kapi tekućine i ijednog zalogaja.
SUĆUT ZA SIROMAHE
Na taj način se poistovjećuju s gladnima i siromasima koji nemaju što za jesti, uče se samokontroli, nastojeći da trbušna šupljina i zadovoljenje osjećaja gladi nije jedino što ih uveseljava. Također, odvajaju novac za zdravstveno osiguranje siromašnih (to je uređeno na državnoj razini pri odjelu za religijske odnose) i koliko god da im je teško, ustraju u postu! Zanimljivo je čuti kad navečer oko 20,30 prvo jedu doručak, a onda sat nakon večernjeg doručka se jede večera. Sve je ovo interesanto vidjeti i znati i uvijek iznova učiti o drugim kulturama i religijama. No radije bih sad bila u Dalmaciji, blizu dragim ljudima, gradelama i peki, demižani vina i uz zvuke mandolina.
