Čiji smo sluge?

don-marinko

Nemir i tjeskoba danas su, čini se, više prisutni nego ikad prije. Prisutni su duboko u ljudima i koliko god ih pokušavali potisnuti, oni se pokazuju u našim riječima, pogledima, šutnjama, u našim odnosima, napose u pogledima prema budućnosti. Svima nam je to očito. Nedostaje nam radosti. Vidimo to u sebi i u drugima.Vidimo također kako ljudi grčevito traže izlaze i kako su razočaranja silna kada ne nađu, a nemiri još veći, još nemirniji. Posebno je uočljivo kako se nedostatak radosti hoće nadomjestiti veseljem i humorom. Ljudi nisu nikad toliko feštali – slavi se sve što nekom padne na pamet – međutim, nemir i tjeskoba ostaju.

Iz tog se rađa pitanje: koji je uzrok ljudskim nemirima? Je li moguće osloboditi ih se i uživati nutarnji mir? Rješenje se jedino može naći u odnosu prema Onome koji nas je sazdao ovakvima kakvi jesmo te nas, kako kaže Psalam 139, proniče i pozna do dna naše duše, daleko dublje nego mi to sami možemo naslutiti.

PUT MIRA

Isus u svom navještaju kraljevstva nebeskog upravo to želi učiniti – pokazati nam put mira, put blaženstva koji nude čovjeku izlaz iz nemira i tjeskobe. Dajenam ga u obliku ponude za koju se sami trebamo opredijeliti. Mi smo slobodni da biramo. Treba nam izabrati ono što je najvažnije, ono u čemu se ukorjenjuje naše čovještvo, od čega živi i u čemu se osmišljava te podrediti tomu sve ono manje važno, pa i odbaciti ga, ukoliko mu proturječi.

Jedna od tih ponuda je dana u formi upozorenja: Ne možete služiti dvojici gospodara!Ne možete služiti Bogu i bogatstvu! Jasno je da se ovime hoće kazati daje Bog gospodar komu bi trebali služiti.Svima nam je na načelnoj razini jasno da čovjekovo bivstvo nije u imanju. Bogatstvo ne osigurava mir duše. Koliko god netko obilovao život mu nije u onome što posjeduje, kazao je Isus na drugom mjestu. Načelno to nije teško uvidjeti. Ipak, u praksi se to teško prihvaća. Razboritost nalaže da se potrudimo oko osiguranja pristojnog života za sebe i za one koji o nama ovise. Osim toga, ovo Isusovo upozorenje nikako ne smijemo shvatiti da služiti Bogu odmah znači prijezir bogatstva te da smo osuđeni na život u mučnoj napetosti u kojoj, da bih Bogu ugodio, moram se odricati onoga što meni čini ugodu. To nije cilj Isusov. Bog nije konkurencija ljudskoj sreći!Ta od Boga je i tijelo i bogatstvo. Sve je to njegov dar. Međutim, u želji da se materijalno osiguramo, redovito zaboravimo prepoznati granicu dokle i koliko. I malotko će sebi iskreno priznati da služi onomu što je stekao, a ne da njime gospodari.

Kako to prepoznati? Gdje je granica? Pa upravo u nemiru i tjeskobi. Oni su pokazatelj da smo negdje prešli granicu. Njih, naravno, treba dobro razlikovati od iskrene brige za svoj život i živote onih koji su mi povjereni. Ona je osobina odgovornog čovjeka. Nemir i tjeskoba su nešto drugo. Oni su pokazatelji da smo, možda i nesvjesno, postali sluge lošeg gospodara, onoga koji nam ne može dati nemir. Osim toga, dok je do jučer ovakva misao bilo isključivo shvaćana kao mudrost vjere koja je imala za cilj opomenuti čovjeka da ”ne živi samo o kruhu” i za ovaj svijet, nego da treba misliti i na spasenje duše. Danas je međutim to postalo izazov izazov cijelom čovječanstvu radi njegova opstanka. Trka za imanjem, neutaživa pohlepa koja je izgubila svaku mjeru – koja nužno dovodi do izostanka ozbiljnog bavljenja Bogom i dušom – tolikoje zarazila čovjeka, deformirala ga, da ga je pretvorila u najveću prijetnju samome sebi. Rastuća ekološka ugroženost i moralni kaos u koji smo zapali najočitiji su pokazatelj toga.

Zato je Isusovo upozorenje da ne možemo služiti dvojici gospodara vrlo važno. Time nas upozorava na nešto najfundamentalnije: živimo od onoga čemu ili komu služimo. Čime ispunjamo svoj život, od toga nam dolazi blagoslov ili prokletstvo. Zato, da bi mogao zbilja svom životu priskrbio mir i blagoslov, treba prostore svog života bićaočistiti i osloboditi svega drugog što tomu priječi. Ukoliko bogatstvo ne donosi mir, onda ga podredimo Onome koji ga donosi. Ukoliko nas bilo što priječi da uživamo Božji mir, onda se toga oslobodimo – odrecimo. Služenje dvojici gospodara nužno dovodi do nutarnjeg sukoba i nemira. Tamo gdje se ne zna tko je gospodar, vlada nered i nemir. Narodna mudrost je to prepoznala: ne može se sjediti na dvije stolice.

SLUGE BOGATSTVA

Ovdje se zapravo susrećemo s jednim paradoksom: čovjek se želi obogatiti da bi ovladao svojim životom, a dogodi se upravo obrnuto: postane sluga bogatstva. I ne to mora biti samo novac, nego također uspjeh, karijera, popularnost, životni stil, sve ono što mojim životom upravlja. S druge strane služenje Bogu nam se čini odricanje od samoga sebe i života u kojem ćemo mi biti gospodari, ali duboka je istina da nas to ‘služenje’ oslobađa od robovanja svim lažnimgospodarima, čini nas sposobnim da život prepoznamo kao dar i poziv na vječnost te se slobodni za nj opredijelimo.

To je u konačnici ono što ističe prva Božja zapovijed: nemaj drugih bogova uz mene. Ne zato što bi Bog bio ljubomoran, pa nam iz ljubomore šalje nemir umjesto mira, nego zato da prostore svoje duše oslobodimo za mir koji nam samo on može dati. Ne želi Bog biti prvi, zato što je on potreban našega služenja. Njemu naše molitve i hvalospjevi nisu potrebni, kaže jedna molitva Crkve, nego po njima mi stječemo milost spasenja. Bog želi da njega stavimo na prvo mjesto, da se samo njemu klanjamo i služimo zato što jedino tako on u našem životu može biti Bog i podariti nam svoj božanski mir. Budući da poštuje našu slobodu, on to neće činiti silom. Čeka da se mi sami za njega opredijelimo. Zgodno kaže jedna mudra misao: kad je Bog na prvom mjestu, sve drugo je na pravom mjestu. To je temeljni zakon života. Za njega i po njemu se sam čovjek određuje. Tu mu se očituje sloboda, mudrost, vidovitost…

Komentiraj

komentara
Komentari objavljeni pod određenim korisničkim imenom nisu stav uredništva ili izdavača, pa ne snosimo nikakvu odgovornost za štetu trećoj osobi.