Da si se rodila kao sredozemna medvjedica onaj tko te tukao bio bi i kažnjen

Možda vam je promakla vijest kako je jedan Splićanin svojoj djevojci čestitao Dan žena? Bio je originalan, to je sigurno. Umjesto da pribjegne klasičnim znakovima pažnje poput cvijeća, čokolade ili parfema, momak se odlučio na ponešto drugačiji pristup.

Tko zna, možda je u rukavu imao kakav adut, zamotani parfemčić ili torbicu, to nikada nećemo saznati, znamo samo da je u jednom trenutku ta veza završila i da ostavljeni to i nije najbolje podnio. Kako, o tome malo kasnije.

Mržnja je teška riječ. Ne upotrebljavam je gotovo nikada i zaista ne mogu reći da sam ikada ikoga mrzila, no ono što u meni budi osjećaj sličan najtežoj netrpeljivosti i totalnoj nepodnošljivosti jest situacija kada jači tlači i muči slabijeg i iz te svoje fizičke superiorne pozicije ne krije da u tome besramno uživa.

Sjećam se jednog dječaka iz mog djetinjstva. Bio je onako pomalo čudan, nije bio nešto popularan i, ruku na srce, nije baš bio ludo zanimljiv. Zvali smo ga Žabar. U to vrijeme, a radi se o ranim osamdesetima, oko moje zgrade koja je tada bila glanc nova prostirao se pravi dječji raj. Gradilište, odbačeni kameni blokovi u koje smo se neumorno zavlačili, unatoč činjenici da si je jedna djevojčica na njima odbila bubreg, tajanstveni haustori s neiskorištenim poslovnim prostorima na čijim je zidovima pisalo ‘Punk is not dead’ (pojma nisam imala što to znači), drveće na koje se moglo penjati i s njega još bolje padati i, kao šećer na kraju, jedna predivna bara iz koje je svake večeri odjekivao concerto grosso bezbrojnih žaba koje su tamo sebi našle svoje mjesto pod suncem.

U IME ZNANOSTI

Dolazimo sad do Žabara. Uvijek je hodao s nekakvim staklenkama u ruci, a u toj staklenci nalazile su se uvijek bar dvije gatalinke. Što li im je taj sve radio! U ime znanosti, ja bih prije rekla sadizma, te su jadne žabe ostajale bez nogu i glava, palio ih je, bacao u staklenku upaljenu petardu, uzgajao i nosio kući male punoglavce i promatrao njihov razvoj… Ma pravi žablji dr. Mengele. Malo mi je toga u djetinjstvu pričinjavalo veće zadovoljstvo nego kad sam mogla pakosno zgrabiti njegove užasne staklenke i osloboditi te jadne žabe ili što je već od njih ostalo. Ne bi došlo do tuče jer, iako mi ni to nije bilo strano, on nije bio agresivan tip. Barem ne kad je netko jako ljut na njega, pa bila to i sitna živčana djevojčica.

Bilo je to vrijeme kad nasilje nad životinjama nije bilo gledano kao nešto strašno i kao nešto nad čime se zgražamo. Ništa nije kvarilo idilu socijalističke utopije u kojoj žive sretni ljudi koji imaju posao, fiću i vikendicu. Ljudi su naizgled brinuli, raznorazni ekrani u koje se može zaneseno promatrati nisu bili u općoj primjeni, neutaživa ljudska potreba guranja noseva u tuđe živote proživljavala je svojevrsno zlatno doba pa su tu bili svi za sve, vrata se nisu zaključavala, ako se desio kakav teži zločin, crna kronika je godinu dana imala o čemu pisati, ma idilično skroz. Samo životinje i žene nisu baš najbolje prolazile. O tome se u zemlji sretnih ljudi nekako nije pričalo. Ako i jest, onda nekako ispod glasa.

NAPREDOVALI SMO…

U 21. stoljeću situacija je bitno drugačija. No, barem za životinje. Našao se dovoljan broj ljudi koji je dovoljno glasno ostatku populacije dao do znanja da nije OK mučiti životinje, da inteligentno superiornije stvorenje ne pokazuje baš raskoš te iste inteligencije ako mački pali brkove ili proučava anatomiju nekakvog jadnog psa koji mu se ni kriv ni dužan našao na putu. I to je sasvim u redu! Sviđa mi se kako su ljudi postali osjetljivi na patnju tih nedužnih stvorenja, kako se putem društvenih mreža javno objavljuju slike i imena i prezimena ljudi koji misle da su face ako pretuku psa, neka ih!

Rekoh već, ništa u meni ne budi veći bijes i jad nego kad vidim kako jači tlači slabijeg. Zato me ljuti činjenica da se nasilje nad ženama još uvijek događa i da još uvijek jednako žmirimo i šutimo i nije nas briga. Situacija zbilja nije bajna. Svake godine kod nas bude prijavljeno između 11 i 17 tisuća nasilnika nad ženama. Porazna je također statistika da na svako silovanje dolazi 15-20 neprijavljenih, dok kod obiteljskog nasilja na jedno prijavljeno dolazi 10 neprijavljenih slučajeva.

Da smo kao društvo osjetljiviji, da smo prema zlostavljanim ženama upotrijebili, ako ništa, onda barem slične kriterije koje primjenjujemo (i neka ih primjenjujemo!) kad se radi o humanom postupanju prema životinjama, ne bismo bili ovdje gdje se nalazimo danas.

Pretučena i zlostavljana žena nije vijest. Bit ću brutalno iskrena – da se uz svoje masnice skine gola i takva se slika, onda bi možda dobila medijski prostor. Ovako, ne.

Hajde, budite iskreni, koliko vas je zastalo nad ovom vijesti iz početka priče? Jeste li je uopće uočili u medijima? Da krenem od sebe, posipam se pepelom, i meni je promakla vijest. Na nju me upozorio urednik.

Vratimo se onda na mladića koji je učinio ovogodišnji Dan žena svojoj bivšoj djevojci uistinu nezaboravnim. Slavlje je bilo spektakularno. Prvo ju je lijepo zatočio u stan i sljedećih petnaest sati joj je iskazivao svoju ljubav na različite načine. Uvredama, mučenjem, gašenjem cigareta na njoj, batinama koje su rezultirale slomljenim rebrima… Baš je bio inventivan. Kad je zaključio da je dobila što je zaslužila, velikodušno ju je pustio.

Nakon što je policija uhitila i privela ljutitog mladog gospodina, istražni sudac Županijskog suda u Splitu ocijenio je da nema elemenata da mu se odredi istražni zatvor (ipak nije Bandić, eh!) i pušten je da se brani sa slobode. Pa je koristeći svoju slobodu momak lijepo i slobodno – odmaglio. Nestao. Promijenio agregatno stanje.

Je li onda čudno što se žene skanjuju prijavljivati nasilnike?

Zašto toleriramo takve stvari? Zašto fotografija nesretnog pretučenog psa u par sati preplavi društvene mreže, a za ovaj slučaj gotovo nitko ne zna i nije nas ni briga?Zašto se nismo solidarizirali s patnjom i strahom te žene?

POUČCI IZ PRAKSE

Iz ove situacije možemo izvući dva poučka:

-Da ova žena nije žena već sredozemna medvjedica, počinitelj bi već fasovao i svi bi znali za njega. Odselio bi u drugu državu i promijenio ime!

-Naš mentalitet (sudeći po komentarima u Slobodnoj Dalmaciji koji su hoćete – nećete preslika stanja svijesti našeg društva) još uvijek njeguje dobro poznatu mudrost: Sama si je kriva, takav joj se sviđao i zato ga je odabrala!

Nije problem u zakonima. Oni si stvoreni da štite. Problem je u društvu, zasićenom, nesućutnom, otuđenom, izgubljenom društvu koje misli da je OK što žena ima polomljena rebra jer je sama izabrala onoga tko ih je polomio. Tada žrtva prestaje biti žrtva, a postaje sukrivac. A nama je lakše tako okrenuti glavu, slegnuti ramenima i reći: Nije moj posao. Što ja imam s tim?

Međutim, to jest naš posao. I sve dok među nama postoji jedna jedina osoba koja će reći ‘sama si je kriva’ taj posao neće biti dovršen. Sve dok postoji jedna žena koja će se bojati prijaviti zbog sumnje da je društvo neće zaštiti, posao neće biti dovršen.

Nasilja je uvijek bilo i bit će ga. Ono što mi možemo je nazvati ga pravim imenom i propisno ga kažnjavati. I nikad, baš nikad se na njega ne naviknuti. Muškarci koji tuku žene nisu frajeri. Već jadnici.

Zašto ih onda još uvijek tretiramo kao fakine?

 

Komentiraj

komentara
Komentari objavljeni pod određenim korisničkim imenom nisu stav uredništva ili izdavača, pa ne snosimo nikakvu odgovornost za štetu trećoj osobi.