Demokracija je precijenjena

Labuđi pjev  Kukuriku vlade na odlasku totalno je u njihovom stilu. Ako promatramo ovaj njihov skoro pa četverogodišnji mandat, osim očite nesposobnosti i bezidejnosti, u oči upada i njihovo konstantno miniranje demokracije. Bili smo tako svjedoci neprestanog nametanja zakona, a da se na prigovore i kritike zastupnika u Saboru (ali i javnosti!) uopće nisu obazirali, što je u velikom broju slučajeva završavalo rušenjem tih istih zakona na Ustavnom sudu. U najgoroj maniri svojih ideoloških prethodnika iz bivšeg sistema izvršavano je sustavno partijsko uhljebljivanje po načelu podobnosti, te bezobzirno nametanje zakona koji su na svaki mogući način pogodovali ideologiji neoliberalnog kapitalizma.

Ovdje im, ruku na srce, moramo priznati da su se prilagodili trendovima današnjice i pod krinkom socijaldemokracije (što zaista, ne može biti dalje od gospodarske politike koju provode) bezobzirno su provodili dehumaniziranu antisocijalnu politiku koja se klanja jedino i isključivo – novcu, na štetu malog čovjeka. Pritom su pokazali zavidnu količinu bešćutnosti ponašajući se u ovoj napaćenoj osiromašenoj zemlji kao pijani milijarderi, naručujući si luksuzne vozne parkove i trošeći basnoslovne svote na službene ručkove i večere, te podmazujući svoje poltronske  civilne udruge koje su nicale kao gljive poslije kiše ogromnom količinom novca.

ŠLAGVORT ZA KRAJ

U anale su već ušle izjave bračnog para Milanović gdje je premijer tješio ljude u poplavljenim područjima da, eto, zna kako im je jer je njemu jednom pukla cijev u stanu, a premijerova supruga nas je podučila da nećemo biti gladni ako režemo kruh na tanje fete. Što reći, jedna Marija Antoaneta kojoj su pripisali izjavu ‘Neka jedu kolače!’ za našu je Sanju prava Rosa Luxemburg! Uvjerena sam također da su se mnoge blagajnice u Konzumu koje rade po cijele dane i petkom i svetkom za dvije i nešto tisuće kuna naprosto financijski preporodile kad su poslušale savjet mudrog Gazimira (nešto mi šteka veliko slovo r no shvaćate poantu) Čačića da manje pričaju na mobitel, pa će moći platiti struju. Kolike su li se samo financijske konstrukcije ovim sofizmom riješile i koliki su samo ljudi pošteđeni osobnog bankrota , nikad nećemo saznati! Kad više ni opetovani uzvici naših ministara i ministrica ‘Gej parada!’, ‘Seksualni (pre)odgoj!’ pa još malo ‘Gej parada!’ nisu polučili željeni učinak (jer su ih ljudi ili ignorirali ili rušili na Ustavnom sudu), trebalo se za promjenu uhvatiti posla , zamrljati oči zamrzavanjem franka i otpisom duga u maniri Georga Lukacsa s primjesom hrabrosti Che Guevare…no bojim se da kasno Marko na Kosovo stiže.

Ipak, naši nam  socijaldemokrati na odlasku pripremaju pravi pravcati šlagvort. Kako je narodu ovih godina dojadilo promatrati kako se donose glupi i nelogični zakoni pa se zatim ti isti zakoni ruše, poželio je uzeti stvar u svoje ruke i iskoristiti jedino sredstvo izravnog odlučivanja koje mu je preostalo – instituciju referenduma.

Tako su referendumske inicijative remetile pravednički san naših umornih homo politicusa i razvijale njihovu maštovitost i kreativnost u onemogućavanju istih do krajnjih granica. Tako smo, između ostalog, postali prva zemlja na svijetu koja ima više birača nego punoljetnih ljudi, što nije malo postignuće. Neke  druge zemlje se mogu sakriti pred našom demokracijom: Slovenci trebaju pišljivih 40.000 potpisa, Švicarci 50.000 u roku 100 dana, Poljska 100.000 u roku tri mjeseca , a Italija bome isto velik broj, 500.000 u tri mjeseca (jest da Talijana ima 58 milijuna ali demokraciji se ne gleda u zube!).

Umorni i iznuždeni  socijaldemokratski ratnici odlučili su tako stati na kraj narodu koji si je umislio da ima demokratska prava i kao svoje posljednje genijalno postignuće predstavili su nam prijedlog novog Zakona o referendumu. I tu im zbilja moram odati priznanje, da ne ispadne da ih ne znam pohvaliti: vrlo su uspješno, nakon mnogih besanih noći, sigurna sam, učinili sve da sklepaju zakon koji bi u potpunosti onemogućio da do bilo kakvog referenduma više uopće dođe.

NIJE ŽVAKA ZA SELJAKA

U prijedlogu novog zakona, nazovimo ga Zakon o onemogućavanju referenduma, građani mogu svoje potpise dati u uredima državne uprave za vrijeme radnog tjedna, u radno vrijeme, vrijeme marende i pijenja kave se ne ubraja. Kaže Peđa da takvih ureda ima tristotinjak. Naš vrli Peđa nam je zaboravio spomenuti da mnoga mjesta, a pogotovo ruralne sredine nemaju takve urede, no nema veze, nije žvaka za seljaka kaže stara narodna mudrost. Također je taj zaboravni (prezaposlen je, nećemo mu to uzeti za zlo!)stručnjak zaboravio reći da o tim mjestima gdje će se ljudi potpisivati odlučuju i predstavnička tijela, ali i čelnici lokalne samouprave koji mogu lijepo uskratiti potpisivanje na velikom broju lokacija. Za seljaka nije ni predloženi servis  e-građani, moderna mogućnost da se potpišemo pomoću aplikacija sa svojih pametnih telefona (hoće li nam to Radimir zamjeriti, pitam se?). Samo ima jedna mala caka. Da bi e-građani mogli postati punopravni e-građanin,  treba prvo otići u Finu (opet nije žvaka za seljaka, a i ne samo za seljaka jer se prosječnom žitelju na spomen Fine pojavi grč u želucu, a u glavi zablinka riječ ovrha!), dobiti lozinku i registrirati se. Ne mogu se ne upitati kako će se registrirati moja susjeda Bisa koja me svaki put u dućanu zamoli da joj na vagi utipkam šifru za kapulu jer je to njoj komplicirano i ne vidi dobro sa starim očalama, ali dobro, i Bisa ima šansu postati e-građanka i potpisati se preko svog pametnog telefona.

Ako to i ne bi uspjela za referendum, uvijek može izvršiti svoju građansku dužnost i dati svoj potpis za novog predsjedničkog kandidata ili za kandidata na lokalnim izborima. To može bilo gdje i bilo kako, ono s olovkom vulgaris. Ma da samo i križić stavi, prošlo bi. Neće moja Bisa ostati zakinuta! Za partiju sve opcije igraju.

Kad sve rezimiramo, logično je da su se umorili. Vrijeme je da Vesna  Luxemburg i Zoran Guevara zasluženo otpočinu, a na nama svima je da se pozabavimo onime  što se naziva ‘kontrola štete’. To vam je kao kad na umirućoj osobi radi nekoliko kirurga, svatko na svom dijelu, pa svi istovremeno dignu ruke da procijene stanje. Nitko nije pogriješio, svi su dali sve od sebe.

Operacija je uspjela, pacijent je umro. C´est la vie!

Komentiraj

komentara
Komentari objavljeni pod određenim korisničkim imenom nisu stav uredništva ili izdavača, pa ne snosimo nikakvu odgovornost za štetu trećoj osobi.