Demon pohlepe

Misli, misli, misli… Nedavno je na naslovnici jednog dnevnog lista izišla fotografija žene i djeteta kako iz pučke kuhinje u Zagrebu nose posude s hranom i ulaze – u audi A4! Čitajući članak uhvatih se kako, iznutra, plovim na određenim mislima. Te misli bi mogle ovako zvučati: mi ih hranimo, a oni se voze u dobrim automobilima! Prevareni smo! Iskorišten sam! Tko može stalno samo davati?! Što će nama ostati? Kako mora da je teško biti ovisan od drugih… Kad Antun Pustinjak upućuje svoje monahe kako će se boriti protiv demona, onda im najprije stavlja na srce važnost upoznavanja s demonom. Demona valja imenovati. Da, upoznati ga. Upoznaje ga se točnim promatranjem misli i slika koje on u nama proizvodi.

Znanje o demonima oduzima im opasnost. Znanje je, pak, plod dugog i iskrenog promatranja sebe samog. Čim je odnos misli i osjećaja prozren, čim je mehanizam otkriven, mehanizam koji se u nama stalno vrti, već je prvi korak u borbi protiv demona učinjen. Kad se čovjek bolje poznaje, može se bolje i štititi. Samo se optuživati pred slabostima ne koristi ničemu.

MEHANIZAM DEMONA POHLEPE

Ovako ga opisuje Evagrije Pontski: ‘Demon pohlepe nam pred oči stavlja duboku starost, nesposobnost ruku za rad, glad i bolesti koje nam prijete, gorčinu siromaštva i sramotu koju bi osjetili da smo od drugih u nužnome ovisni’.

Demon pohlepe krije se iza nagona za posjedovanjem. Svi ga imamo. Na kraju, svi ga i trebamo. Ali trebamo za njega – kao uostalom i za druge nagone – otkriti ispravnu mjeru.

Po Evagriju, demon pohlepe je vrlo lukav i profinjen tip. On neće čovjeku predlagati nešto tako očito loše i neumjesno kao što je pohlepa. Nije toliko naivan. On u prvi plan gura svakakve razloge koje govore protiv darežljivosti. Ne potiče se nagon (nagon posjedovati), nego se niječu razlozi obuzdavanja i ograničavanja nagona, i to na način da se opisuju opasnosti i ugroze koje bi mogle nastati ograničenjem nagona – darivanjem, pomaganjem. Misli koje nameće demon pohlepe stvaraju strah i malodušnost, kradu unutarnji polet da se nagon kroti i da ga se usmjeri na ispravan put. Kad se ne vidi motivacija za samo-jačanje i samo-ograničavanje, upada se, bez da se to i primijeti, u grijeh pohlepe. Pod vlašću smo demona pohlepe jer smo sve razloge za borbu protiv nagona učinili crvljivima i nevrijednima. On obeshrabruje. Onaj koji se susreo s ovisnicima o drogi i s njihovim načinom argumentiranja, lako će se složiti sa ovim Evagrijevim uvidima. I kod njih je svaki motiv ograničavanja i obuzdavanja samog sebe obezvrijeđen naoko razumskim razlozima – preteško je (i jest!), nesiguran je ishod (o, da!). U stvarnosti, pak, iza takvih razloga krije se djetinjasta želja posjedovati uvijek više. Ako čovjek nije naučio kao dijete odreći se i tako se prilagoditi stvarnosti, bit će iz tog razloga nadvladan nagonom posjedovanja ili, kako to veli Evagrije, obuzet demonom pohlepe. I po Freudu, čini mi se, određeno odustajanje od nagona nužno je za prilagodbu stvarnosti.

Postoje dva djelotvorna oruđa za borbu s demonima: prvi je imenovanje demona. Imenovanjem misli, namjere, osjećaja i strasti već stvara određenu distancu od istog. To smo upravo učinili.

ANTIRETIČKA METODA

Drugo je tzv. antiretička metoda: negativnim mislima i nagovaranjima demona treba suprotstaviti pozitivna nagovaranja iz Svetog Pisma. Evagrije Pontski, tvorac metode, sam je pobrojao oko 600 loših nagovaranja i suprotstavio im riječi Pisma, kojima ih želi pobijediti i otjerati. Odlučujuće u antiretičkoj metodi je smislena upotreba bijesa. Bijes izgoni misli iz razuma. I dobre i loše! Dobra uporaba bijesa je uporaba bijesa protiv loših misli! Samo to. Uloga je emotivnog dijela duše (kamo bijes spada) borba protiv demona. Dakle, nije dovoljno prepoznati i imenovati misli; borba se događa u emotivnom dijelu duše, a to znači da moje osjećaje trebam okrenuti protiv demona. Bijes je za to najprikladniji: s mjerom bijesan čovjek se ne sažalijeva, nego se odvažuje na borbu; postaje aktivan!

Za borbu protiv pohlepe Evagrije navodi slijedeći redak iz knjige Ponovljenog zakonika: ‘Ne budi tvrda srca niti zatvaraj svoje ruke prema siromašnom bratu!’ (Pnz 15, 7). Ovdje Božja riječ koja se stavlja nasuprot demonskom nagovaranju zapovijed koja od nas zahtijeva upravo suprotno od onoga na što nas demon nagovara. Misli koje nam demon nudi čine se razumnima. Uvijek postoje razlozi da se drugom ne pomogne. Mogao bi nas prevariti, ili sami bi mogli dospjeti u potrebu. Takve se misli roje i u primjeru s početka teksta, zar ne? Protiv ovakvih misli, na istoj razini, uvode se suprotni zahtjevi: daj, pomozi! Taj zahtjev se shvaća kao Božja zapovijed, koja više teži nego razlozi koje nameće demon. Božja se zapovijed ne obrazlaže dodatno, ona ne pobija demonske razloge, ona se jednostavno postavlja. Time da se riječ Božja uvijek iznova izgovara, malo-pomalo se prema njoj usmjeruje djelovanje. Božja riječ tako postaje pounutarnjena zapovijed, ona postaje motiv našeg djelovanja i djeluje u nama snažnije od pohlepe za posjedovanjem.

Treća nedjelja došašća jest nedjelja Caritasa. Crkva oduvijek stavlja pred sebe samu potrebu odricanja u korist potrebnih. Njih će uvijek biti. U svim oblicima potrebe. Čini mi se, pak, da pomaganjem pomažemo svima: i potrebnima, i nama samima.

 

 

Komentiraj

komentara
Komentari objavljeni pod određenim korisničkim imenom nisu stav uredništva ili izdavača, pa ne snosimo nikakvu odgovornost za štetu trećoj osobi.