Duhovna pustinja

mali-sibenik-u-velikom-svijetu

Eto šta je šibenska nemirna duša… Potreba mi je za mirom i tišinom, smirajem misli i dojmova. Potrebna mi je ona divna tzv. ‘duhovna pustinja’ i odmor duha i duše, ali ne i tijela. Ma, zapravo i tijelo ima svoje zakonitosti i potrebno je da se isto tako i odmara, ali kod mene to ne vrijedi. Da, prisutna sam tijelom u Šibeniku, ali mislima sam još uvijek na brodu. Koliko god željno očekivala, pa i dočekala povratak u rodni grad i odmor, shvatim da se ne znam odmarati. Treba mi vremena navići se sad na opet onaj izuzetno lagani životni tempo, ali još uvijek mi to ne uspijeva. Nije lako ni nakon 16 do 18 sati radnog dana usred sezone koja traje nekoliko mjeseci, sad se naći bez ikakve obaveze, bez razloga za rano ustajanje, a ipak rano ustajem. I koliko god se trudila odmarati i pokušavati izležavati i nakon tek ili već tjedan dana boravka u Šibeniku, ipak mi ne ide.

ŠIBENSKO RAZMIŠLJANJE

Katkad se zapitam čemu ta hiperaktivnost, čemu taj nemir tijela, a potreba za mirom misli. Dok je druge lako savjetovati što im je u nekoj situaciji činiti, kako uskladiti samog sebe i sve te prijedloge koji, kao, vrijede za druge, primjeniti na sebi? Jesu liovakva razmišljanja slična mojima zapravo ona tipična šibenska razmišljanja kad mislimo da smo najpametniji za druge, a onda tu ‘pamet’ ne prihvaćamo za sebe? Čini mi se da kako kod mene same, tako i kod većine ljudi vrijedi ona – svi se pravimo najpametniji i zato nam je ovako kako nam je! Tu sam izreku čula ovo ljeto u Turskoj kad mi je kolega Zadranin sa susjedne jahte to i sam rekao: ‘Šibenik jako sporo kao grad napreduje, jer se kod vas svi prave pametni, a kod nas zadnjih godina samo je dvoje-troje ljudi izabrano pametnima i zato nam se grad zadnjih godina razvio i dalje se razvija u dobrom smjeru’. Pretpostavljam da ima i istine u ovoj izjavi, jer opet se vraćam na onu daleku trgovačku povezanost kad su nekada stanovnici susjednih gradova dolazili u tzv. shopping u Šibenik, a zadnjih godina Šibenčani odlaze u shopping u te susjedne gradove. E, pa tko voli nek’ izvoli. Ja neću! Neću odlaziti u susjedne gradove ostavljati svoj novac drugom gradu. Potrudit ću se pronaći ono što mi treba baš u mom gradu.

TURSKI PRIMJER

Zašto bi bolja roba trebala biti u Splitu ili Zadru? Gledala sam mjesecima turske prodavače po raznoraznim trgovinama. Od tekstila do elektronskih naprava. Ma, vrhunski su trgovci i od njih bi mogli štošta toga naučiti. Jednaka je ljubaznost kao i sama priča ‘navlakuša’ da kupite baš kod njih određeni proizvod. I potrudit će se objasniti vam sve o proizvodu i dati vam razlog ako taj tren ne kupite, da se uskoro vratite.  Trguju su sa somejhom na licu i za malu plaću. Sviđa mi se taj mentalitet (barem u mjestima na obali u kojima sam boravila) da gotovo svi rade, pa i za jako malu plaću. Nema u tim mjestima prosjaka na ulicama, nema komentara: ‘Neću ja raditi za 500 ili 600 TL’, što je otprilike 1.600 kuna. Rade i za manje i za više! Ali oni koji su za rad sposobni zaista rade, ne blebeću uokolo i ne žale se! Štošta dobroga naš mali Šibenik ima za naučiti od velikog svijeta, no kao i u svemu, bitna je samo volja i sveopći interes građana! Radujmo se i ovoj trenutačnoj južini, jer život je lip!

Komentiraj

komentara
Komentari objavljeni pod određenim korisničkim imenom nisu stav uredništva ili izdavača, pa ne snosimo nikakvu odgovornost za štetu trećoj osobi.